#obaveza

Na kraju svega ovoga šta se izdešavalo ne znam više ni sama šta želim?

Dužnost i obaveza: Stati uz ljude koji su ugroženi i koji žele da ostvare svoja prava!

Obaveza

A. John Simmons "Teorija političke dužnosti i autoriteta treba objasniti zašto svi i samo oni koji se prirodno identifikuju kao članovi političkog društva su posebno obavezani tom pojedinačnom političkom društvu. Problem granica je problem s kojim se suočava takva teorija u nuđenju argumenta koji povlači “granice” političke dužnosti, političkog autoriteta, i teritorijalnog suvereniteta na tačnom mjestu." (Democratic Authority and the Boundary Problem) "Historijski obziri su bitni za prirodu i opseg naših dužnosti kao građana i za prirodu i opseg autoriteta naših država. Puka institucionalna struktura - uključujući institucije demokratskog rješavanja sporova - ne mogu ponijeti sav teret koji se zahtjeva u objašnjavanju političke dužnosti i političkog autoriteta." (Ibid.) "[G]dje su političke i pravne strukture (uključujući interno pravedne, funkcionalno učinkovite strukture) nametnute narodu na moralno nelegitimne načine, posljedična “duboka isprepletenost” njihovih interesa sa onima njihovih ugnjetavača jeste nešto što priziva moralni lijek, ne nešto što stvara sâme one dužnosti potčinjavanja i priklanjanja oštećenih osoba, kao što mislimo da se obavezuju oni koji su legitimno uključeni u “zajednički svijet”." (Ibid.) Anna Stilz "Vjerujem da čak i pored toga što je država prinudna institucija, volje njenih članova mogu ponekad biti implicirane u djelima države. To će biti slučaj kada članovi ne samo da imaju razborite razloge da se povinuju (da bi izbjegli prinudu), već i kad imaju specifične moralne razloge da poštuju zakon i podržavaju njihove državne institucije. Jedan broj filozofa (uključujući Hobbesa, Rousseaua, i Kanta) tvrdili su da članovi imaju političke dužnosti kada je njihova država autorizovana država: kada se može ponuditi razlog za člana da prihvati vladavinu države. Ti teoretičari također naglašavaju da te političke dužnosti nisu vanjski nametnute, već da se izvode iz volja samih subjekata. To su dužnosti koje se idealno mogu razumjeti i prihvatiti od samih subjekata. Ako je održivo ovo objašnjenje političke dužnosti, možemo reći da su volje članova implicirane u njihovoj državi kada se država može smatrati "autorizovanom", i stoga da on ima razlog da "prizna" ono što država čini. Ali kada njegova država nije autorizovana, tada puka činjenica članstva nije dovoljna da ga optereti sa odgovornošću za djelovanja države [...] Dokle god sudovi autoriteta zadovoljavaju određene jasne i granično-minimalne uslove, koji ih kvalificiraju kao razumno tumačenje prâva, radije nego neku drugu vrstu suda, obavezuju nas čak i kada su pogrešni (tj. čak i kada nisu istinska i precizna tumačenja onoga što naša prava zaista zahtijevaju) [...] [T]vrdimo da demokratska pravna država - ona koja garantuje ličnu nepovredivost građana, osnovne egzistencijalne uslove, slobodu vjerovanja i izražavanja, i propisuje sistem privatnih prava koja ih tretiraju kao jednake i u kojem imaju demokratsku riječ i glas - sposobna je da dodijeli odgovornost građanima pukom činjenicom njihovog članstva. Ako država garantuje ova prava, mi trebamo da vidimo njene zakone kao da čine moralne zahtjeve, ne tek kao prisilna nametanja na svoje građane. Svaka osoba ima osnovnu dužnost da sarađuje u obezbjeđivanju slobode za sebe i druge, i gdje njegova država zadovoljava te kriterije, on će imati dužnost saradnje u njenom održanju, jer sloboda se ne može osigurati bez sistema prava. Članstvo u demokratskoj pravnoj državi je dovoljno za dodjeljivanje odgovornosti čak i u odsustvu pristanka, dobrovoljnog potvrđivanja, ili daljeg dokaza identifikacije sa režimom [...] Tip odgovornosti za kojeg se zalažem je puka odgovornost-zadatka da se pomogne u ispravljanju štete koju je država prouzrokovala, ne moralna krivica." (Collective Responsibility & The State) Andrei Marmor "Pravila priznanja, kao i pravila šaha, određuju šta je praksa. Oni tvore pravila igre, tako reći. Kao i druga konstitutivna pravila, oni imaju dvojaku ulogu: oni određuju šta tvori praksu i propisuju način ponašanja unutar nje. Pravna obaveza poštivanja pravila priznanja ista je kao i obaveza igrača šaha da, recimo, pomjeri lovca - ukoliko ga želi pomjeriti - samo dijagonalno. Oboje su propisani pravilima igre. Šta ta pravila ne mogu propisati, međutim, jeste "trebanje" samog igranja igre. Konvencionalne prakse stvaraju razloge za djelovanje samo ako relevantni subjekat ima razlog da uopće učestvuje u praksi. I to je tačno i za pravo. Ako postoji "trebanje" za igranjem igre, tako reći, onda se za ovo "trebanje" ne može očekivati da dođe od pravila priznanja. Obaveza igranja po pravilima - slijeđenje prava, ako postoji - mora doći od moralnih i političkih obzira. Razlozi za poštovanje prava ne mogu biti izvedeni iz normi koje određuju šta je pravo [...] Kada shvatimo da su pravila priznanja konstitutivne a ne koordinativne konvencije, možemo vidjeti da uistinu nema ništa jedinstveno niti naročito misteriozno oko ideje da sudije trebaju slijediti pravila. Smisao po kojem je sudija obavezan slijediti pravila priznanja je isto kao obaveza sportskog sudije u kriketu sa slijedi pravila kriketa. Obje obaveze su uslovljene. Ako, i u omjeru u kojem sudija i sportski sudac imaju razloge da igraju igru, pravila samo određuju šta su njihove obaveze u igri; one određuju šta je igra. U oba slučaja, međutim, mi ne možemo očekivati od pravila igre da tvore razlog za njeno igranje. Drugim riječima, unutrašnja (pravna) obaveza određena je samim pravilima; pravila koja tvore igru također propisuju i oblike ponašanja unutar nje. Vanjska obaveza (ili, općenito, razlozi) igranja igre, ako ona postoji, drugo je pitanje - ono na koje se ne može očekivati da bude određeno na temelju normativnosti pravila igre. Da li bi sudije, ili bilo ko drugi, imali obavezu da igraju igru, tako reći, uvijek je odvojeno pitanje - ono koje se treba odrediti na moralno-političkim osnovama." (Filozofija prava) Christopher Essert "Prema Jednostavnoj Teoriji [pravne obaveze], A ima pravnu obavezu da ne čini Φ kada iz pravne tačke gledišta razlozi za A da ne čini Φ pobijaju bilo koje razloge za A da čini Φ. Trebamo razdvojiti tri slučaja. Prvo postoje slučajevi u kojima, iz pravne tačke gledišta, ne postoje razlozi za ili protiv činjenja Φ: to su slučajevi u kojima pravo nije briga, da tako kažemo, kako činilac djeluje, te stoga činioci nisu pravno obavezani na jedan ili drugi način. Zatim su slučajevi u kojima postoje razlozi za A da čini Φ koji su pobijeni razlozima za A da ne čini Φ. A onda su oni u kojima postoje razlozi za A da ne čini Φ, ali nema uopće razloga za A da čini Φ. Ovi posljednji slučajevi su, mislim, uporedno rijeđi. Češći su slučajevi u kojima pravo predviđa postojanje razloga za činjenje Φ ali određuje da su ti razlozi općenito pobijeni razlozima da se to ne čini. U tim slučajevima razlozi za ne činjenje Φ mogu se vidjeti kao da potpadaju ugrubo u dvije klase (iako je možda o dvije klase bolje misliti kao o polovima kontinuuma): neki razlozi bi se ubrajali protiv činjenja Φ ne bitno o postojanju prava, dok drugi zavise za njihovu snagu o onome o čemu mislimo kao ne-pravnim učincima prava." (A Theory of Legal Obligation) "[S]ekundarna pravila, i naročito pravilo priznanja, mogli bi se razumjeti kao da odabiru načine na koje se pravna tačka gledišta formira i stoga načine na koje se pravne obaveze određuju. U nekim okolnostima - možda onim koje Shapiro naziva okolnostima legalnosti - jedini način za pravne subjekte da na bilo kakav način dođu blizu činjenja onoga što imaju razlog da čine jeste vršenjem njihovih pravnih dužnosti. U tim okolnostima, postoji smisao u kojem dworkinijansko jedno-sistemsko objašnjenje [pravni sistemi utječu na razloge svojih subjekata samo kroz poticanje već postojećih nenormativnih razloga] jeste ono što pravo tvrdi da je slučaj: pravo tvrdi da je moralni ishod djelovanja pravnih institucija takav da čini relevantna djelovanja obaveznim. Ali Jednostavna teorija insistira da je to istinito samo iz pravne tačne gledišta. Šta se događa u stvarnosti je van kontrole prava [...] Ali u drugim, možda boljim, okolnostima, stvari možda budu drugačije. Kako se pravo približava legitimnosti, pravne dužnosti subjekata - ono što oni imaju razloge da čine iz pravne tačke gledišta - trebaju bivati sve bliže onome što oni zaista imaju razlog da čine, imajući na umu načine na koje djelovanja (legitimnih) pravnih institucija će izazvati promjene u tim razlozima. Kako se to bude događalo, potreba za pravnom tačkom gledišta možda će početi jenjavati i jedno-sistemsko gledište će početi izgledati uvjerljivije." (Ibid.) Eugen Ehrlich "Sasvim je očevidno da čovjek živi u bezbrojnim pravnim odnosima, i da, s malo izuzetaka, potpuno dobrovoljno izvršava obaveze koje padaju na njega u tim odnosima. Čovjek izvršava svoje obaveze kao otac ili sin, kao muž ili žena, ne miješa se u uživanje prava svojih komšija, plaća svoje dugove, isporučuje ono što je drugi platio i vrši zakupcu uslugu koju se obavezao da izvrši. Pravnik je zacijelo spreman da primjeti kako svi ljudi vrše svoje obaveze jedino zato što znaju da će ih sudovi eventualno prinuditi da ih izvrše. Ako hoće da se pomuči - na šta, istina, nije navikao, - i da posmatra šta ljudi rade, a šta ne rade, pravnik će se uskoro uvjeriti u činjenicu da, po pravilu, misao o sudskoj prinudi čak i ne ulazi u svijest ljudi. Ukoliko oni ne rade prosto instinktivno, kao što je doista obično slučaj, njihovo ponašanje je determinisano potpuno drukčijim motivima: oni inače mogu da dođu u sukob sa svojim rođacima, da izgube svoj položaj, svoja prava, da dobiju glas svadljivog, nečasnog, neodgovornog čovjeka. Pravnik treba da bude posljednji koji će previdjeti činjenicu da ono što ljudi vrše ili ne vrše kao pravnu obavezu u tom smislu često nešto sasvim različito, a ponekad i mnogo više nego ono na što vlasti ikad mogu natjerati ljude da izvrše ili ne. Pravilo ponašanja je često sasvim različito od pravila kome se ljudi pokoravaju zbog prinude." (Temeljni principi sociologije prava) John Rawls "Princip pravične igre može se definirati na sljedeći način. Pretpostavimo da postoji međusobno korisna i pravedna šema društvene saradnje, i da se pogodnosti koje doprinosti mogu ostvariti ako svako, ili gotovo svako, sarađuje. Pretpostavimo dalje da saradnja zahtijeva određenu žrtvu od svake osobe, ili barem zahtijeva neko ograničenje njegove slobode. Pretpostavimo konačno da su koristi koje stvara saradnja, do određene tačke, slobodne: to jeste, šema saradnje je nestabilna u smislu da ako bilo koja osoba zna da svi (ili gotovo svi) ostali će i dalje činiti svoj dio, on će biti u mogućnosti da dijeli dobiti od šeme čak i ako on ne učini svoj dio. Pod tim uslovima osoba koja je prihvatila koristi šeme je obavezana dužnošću pravične igre da učini svoj dio i da ne iskorištava besplatne koristi nesarađujući." (Legal Obligation and Duty of Fair Play) Kur'an "O vjernici, ispunjavajte obaveze!" (5:1) Lav Josifovič Petražickij "One obaveze koje se osjećaju kao slobodne u odnosu na druge, prema kojim drugima ništa ne pripada, ne sljeduje od strane objekta obaveze, mi ćemo nazvati moralnim obavezama. / Obaveze koje se osjećaju kao neslobodne u odnosu na druge, osigurane uz njih, prema kojima ono na šta je obavezana jedna strana pripada drugoj strani kao nešto što joj sljeduje, nazivat ćemo pravnim ili juridičkim obavezama. Odnosi između dviju strana ili veze između njih koje se sastoje od obaveza koje nose jedni, a koje su osigurane od strane drugih, nazivat ćemo pravnim odnosima ili pravnim vezama [...] Pravne obaveze, dužnosti jednih osigurane za druge, posmatrane s tačke gledišta one strane kojoj dug sljeduje, mi ćemo, sa stanovišta aktive, nazivati pravima. Naša prava su osigurana za nas, pripadaju nama kao naša aktiva, dug drugih lica. Prava i pravni odnosi u našem smislu ne predstavljaju na taj način nešto izdvojeno i različito u odnosu na pravne obaveze. Ono isto što se sa stanovišta opterećenja, pasive jedne strane naziva njenom pravnom obavezom, sa stanovišta aktivne pripadnosti drugome naziva se pravom, a sa neutralnog stanovišta zove se pravnim odnosom između jedne i druge strane." (Teorija prava i morala) Mark Greenberg "[P]ravni sistem treba da funkcioniše tako da raspoređuje stvari na način da se pouzdano može osigurati da, za svaku pravnu obavezu postoji uzevši-sve-u-obzir moralna obaveza sa istim sadržajem - ali ne nužno i da za svaku moralnu obavezu postoji odgovarajuća pravna obaveza [...] [P]ravo treba biti obavezujuće, gdje to znači da je istinski obavezujuće uzevši sve stvari u obzir - ne tek pravno obavezujuće (što je ono što pravo trivijalno jeste) [...] Hipoteza obaveznosti nije tvrdnja da bi bilo dobro ukoliko bi pravo funkcionisalo na način da osigurava obaveznost. To bi bila normativna tvrdnja o pravu, ali ne bi bila normativna tvrdnja o suštini prava. Suprotno tome, hipoteza je da pravo, po svojoj prirodi, treba funkcionisati na određeni način - da je obaveznost osobena za pravo [...] Prema hipotezi obaveznosti, kakve god ciljeve pravo imalo, kakve god da su mu funkcije, ono treba slijediti te ciljeve i vršiti te funkcije osiguravajući obaveznost. Zaista, iako možemo smatrati ostvarivanje obaveznosti kao jedan od ciljeva, prirodnije ga je razumjeti kao metodu, i ograničenje, u ostvarivanju drugih ciljeva prava: pretpostavlja se da bi pravo trebalo slijediti svoje ciljeve stvarajući obavezujuće dužnosti (ili ovlaštenja za stvaranje takvih dužnosti, itd.). (Kao što je istaknuto, obaveznost se može ostvariti i pukim neusvajanjem pravnih dužnosti koje već nisu moralne dužnosti). Na primjer, ne bitno da li mislite da je funkcija prava u promoviranju općeg dobra, ili u ograničavanju korištenja vladine prisile, ili u planiranju, uvjerljivo je da je ono manjkavo ukoliko stvara pravne dužnosti koje nisu obavezujuće. Čak i ako mislite da pravo nema nikakvu funkciju, već na primjer služi različitim funkcijama u različitim društvima, ipak se još čini da je pravo manjkavo ukoliko stvara dužnosti koje nisu obavezujuće."(The Standard Picture and Its Discontents) "Pravo, tvrdim, razlikuje se od bontona u tome što se ne smatra potčinjenim moralnosti. Jedan dokaz jeste da pravo uključuje specifične izuzetke koji se temelje na moralu na inače primjenjive pravne norme. Možda najočitiji primjeri su opravdanja u situacijama koja isključuju protupravnost, kao što su nužna odbrana, zaštita drugih, i nužnost, u krivičnom pravu. Drugi je princip da nesavjesni ugovori nisu utuživi. Ako se pravo općenito smatra potčinjenim moralnosti, takvi izuzeci ne bi bili nužni. I pored takvih dokaza, čini se očitim da pravo ne tretira pravne dužnosti kao općenito potčinjene moralnosti. Nije pravno prihvaćeno, na primjer, da, općenito, moralne dužnosti pobijaju pravne dužnosti. Kada se ustanove pravne dužnosti, pravo ih provodi – uključujući sa prinudom – bez obzira na moralne ili druge razloge. Ovo znači njihovo tretiranje kao sve-uzevši-u-obzir obavezujuće. Naravno, pravo tretira moralnost kao relevantnu na različite načine na pitanja sa kojima se pravo i pravni zvaničnici moraju suočiti. Po nekim gledištima, sadržaj prava – i stoga pravnih dužnosti koje neko ima – mogu zavisiti o moralnim razlozima. I po nekim gledištima, kada sadržaj prava ne pokriva pojedini slučaj, sudiji može biti pravno dopušteno ili čak se od njega zahtijevati da odluči slučaj na temelju moralnih razloga koji nisu dio sadržaja prava. Ali ako neko ima pravnu dužnost, pravo ne podržava ideju da neko može izbjeći dužnost na temelju moralnih razloga koji nisu dio sadržaja prava. Onaj ko je optužen za kršenje pravne dužnosti ne može priznati primjenjivost relevantnog pravnog standarda, ali tvrditi sudu da on nije odgovoran jer ono što je učinio je moralno dopušteno. Ukratko, pravo ne promišlja da je potčinjeno moralu. Niti pravo promišlja da je potčinjeno bilo kojem drugom domenu. U svjetlu samog prava, barem, pravne dužnosti su sve-uzevši-u-obzir dužnosti, ne tek pro tonto dužnosti koje se mogu pobijati drugim dužnostima [...] [A]ko se prihvati da pravo, po svojoj prirodi, tretira pravne dužnosti kao sve-uzevši-u-obzir obavezujuće, teško je izbjeći zaključak da je pravo manjkavo u onom opsegu u kojem postoje pravne dužnosti koje nisu sve-uzevši-u-obzir obavezujuće. Čak i očitije, pravo je manjkavo u onom opsegu u kojem mu nedostaje sposobnost da osigura da su pravne dužnosti sve-uzevši-u-obzir obavezujuće [...]" (Ibid.) "Često naša moralna situacija je gora nego što bi mogla biti u određenom smislu - naime, da bi bilo bolje ako bi moralne obaveze (i ovlaštenja, i tako dalje) bile drugačije od toga kakve su zaista. Na primjer, uzmimo u obzir situaciju u kojoj je zajednica suočena sa problemom, i postoje mnogi načini rješavanja problema. Zbog mnogobrojnih razloga - na primjer, jer napori jedne osobe prema bilo kojem od rješenja neće napraviti razliku bez učešća mnogih drugih - nije slučaj da svako ima specifičnu obavezu da učestvuje u određenom rješenju. Ali bilo bi bolje ukoliko bi svako imao takvu obavezu. Pravni sistem može promijeniti moralnu situaciju na bolje mijenjajući okolnosti tako da svako ima obavezu da učestvuje u određenom rješenju [...] [M]oje gledište je da je dio prirode prava da pravni sistem treba mijenjati naše moralne obaveze s ciljem unaprijeđenja naše moralne situacije - ne, naravno, da pravni sistemi uvijek unaprijeđuju našu moralnu situaciju, ali da su manjkavi kao pravni sistemi u opsegu u kojem to ne čine [...] Sa značajnim kvalifikacijama, posljedične moralne obaveze jesu pravne obaveze. Ako pravni sistem, po svojoj prirodi, treba da mijenja naše moralne obaveze, nije iznenađujuće da centralnu odliku prava - njegov sadržaj - tvore moralne obaveze koje pravni sistem stvara. Štaviše, gledište da pravni sistem treba, ne tek da mijenja moralne obaveze, već da to čini na način koji poboljšava moralnu situaciju [...] igrat će važnu ulogu u određivanju koje moralne obaveze koje rezultiraju iz djelovanja pravnih institucija su pravne obaveze." (The Moral Impact Theory of Law) "Kako pravne institucije poput zakonodavaca i sudova mijenjaju naše moralne obaveze? Po standardnoj slici, pravne institucije usvajaju autoritativne pravne izreke - zakone, sudske odluke, i slično - čiji lingvistički sadržaj postaje sadržaj prava jednostavno temeljem činjenice autoritativnog proglašenja. Možemo iskazati ovu ideju rekavši da, po standardnoj slici, autoritativna pravna proglašenja mijenjaju naše pravne obaveze neposredno. Ta promjena u pravnim obavezama može, zavisno od okolnosti, utjecati na naše moralne obaveze. Stoga, po standardnoj slici, standardni način na koji pravne institucije mijenjaju naše moralne obaveze jeste neposredno mijenjajući naše pravne obaveze (izdajući autoritativna pravna proglašenja). / Po teoriji moralnog utjecaja, suprotno tome, ideja nije da pravne institucije mijenjaju moralni profil (moralne obaveze, ovlaštenja i sl. - op.a.) mijenjajući sadržaj prava. Bilo kakav takav prijedlog bio bi krajnje cirkularan s obzirom da, po mojoj teoriji, promjene u sadržaju prava koje čine pravne institucije objašnjavaju se promjenama u moralnom profilu kojeg čine pravne institucije. Umjesto toga, ideja je da pravne institucije mijenjaju naše moralne obaveze mijenjanjem relevantnih okolnosti (a ne da to čine mijenjajući sadržaj prava). Postoje mnogobrojni alati koje pravne institucije mogu koristiti da dovedu do promijena u moralnom profilu." (Ibid.) Milijan Popović "[M]ožemo definisati pravnu obavezu (dužnost) kao objektivnim pravom (pravnom normom) utvrđenu i obezbijeđenu ili na osnovu objektivnog prava (nastankom pravne činjenice) uspostavljenu neophodnost određenog ponašanja pasivnog subjekta prava (fizičkog ili pravnog lica) u svojstvu privatnog subjekta ili pripadnika države ili države kao suverenog bića radi zaštite tuđih dobara (interesa) koja su s obzirom na društvo kao cjelinu ujedno klasna (posredno formalnodruštvena) ili opštedruštvena (posredno klasna) u kranjoj liniji radi zaštite datog klasnog poretka (u klasnom društvu) odnosno specifičnog poretka nejednakosti (u prelaznom periodu od kapitalizma ka kamunizmu)." (Elementi teorije prava) Pavlos Eleftheriadis "Mnogi politički filozofi vjeruju da mi dugujemo moralne dužnosti našim političkim zajednicama samo zato što su nas pitale. Mi trebamo, na primjer, plaćati poreze, ili služiti u vojsci kada god to od nas zahtijevaju nadležne vlasti ili agencije. Ovo su dužnosti specifične vrste jer, za razliku od večine drugih moralnih dužnosti, one se ne temelje na sadržaju djelovanja kojeg zahtjevaju. One su istinske dužnosti čak i kada zahtijevaju djelovanja koja su očito pogrešna. Filozofi zovu ovu vrstu dužnosti “političkom dužnošću” i često je vežu za status građanstva i članstva u političkoj zajednici. Ako politička dužnost ove vrste postoji za građanina određene političke zajednice, od njenih se članova zahtijeva da prikladno prilagode svoje ponašanje i promišljanje. Dužnost postoji nezavisno od drugih moralnih dužnosti koje duguju jedni drugima [...] Kao i druge moralne dužnosti, političke dužnosti se mogu nadjačati drugim razlozima." (Citizenship and Obligation) Ronald Dworkin "Obaveze pri udruživanju su složene i njih su filozofi proučavali mnogo manje nego one lične obaveze koje preuzimamo diskretnim obećanjima i drugim voljnim postupcima. One su, međutim, bitan dio moralnog pejsaža jer su za večinu ljudi najvažnije odgovornosti prema porodici, onima koje volimo, prijateljima, sindikatu ili kolegama na poslu, u stvari, odgovornosti iz kojih u najvećoj mjeri proističu posljedice. Historija društvenog života definiše grupe kao zajednice kojima pripadamo i obaveze koje ljudi imaju u njima. Ona definiše šta je to porodica, susjedstvo ili kolega na poslu i šta članovi ovih grupa ili nosioci ovih društvenih uloga duguju jedni drugima. U društvenom životu, međutim, ne određuju se grupe ili obaveze po pravilima rituala ni putem izričito proširenih konvencija, već na mnogo složeniji način koji nam pruža interpretativni pristup. Pojmovi koje koristimo da objasnimo ove grupe i da potvrdimo ili odbacimo ove obaveze jesu interpretativni pojmovi; ljudi razložno mogu da tvrde na interpretativan način šta jeste prijateljstvo i šta djeca zaista duguju svojim ostarjelim roditeljima. Neobrađeni podaci o tome kako se prijatelji tipično ponašaju jedni prema drugima ne pružaju nam ništa određeniji dokaz za obaveze u prijateljstvu nego neobrađeni podaci za dokaz o uglađenom ponašanju u zajednici koju sam zamislio ili za dokaze o zakonu." (Carstvo prava) "Imamo dužnost da prihvatimo svoje obaveze u uslovima društvenog života u kojima se formiraju grupe i određuju posebne odgovornosti članova, ali ova prirodna dužnost važi samo ukoliko su neki drugi uslovi ispunjeni ili održani. Reciprocitet je najvažniji među tim uslovima [...] [Č]lanovi grupe uglavnom moraju da imaju neki stav prema odgovornostima koje duguju jedni drugima ako ove odgovornosti treba da računamo kao istinske bratske odgovornosti. Prvo, moraju smatrati da su odgovornosti grupe nešto posebno, da na zaseban način važe unutar grupe, prije nego opće dužnosti koje podjednako njeni članovi imaju prema licima van grupe. Drugo, moraju prihvatiti da su ove odgovornosti lične, da se direktno prenose od jednog člana do drugog, a ne tek na grupu kao cjelinu u nekom kolektivnom smislu [...] Treće, članovi moraju da shvate da ove odgovornosti proističu iz jedne mnogo šire odgovornosti koju ima svaki član kao brigu za dobrobit drugih u grupi; oni moraju da imaju u vidu diskretne obaveze da pomognu prijatelju koji je u velikoj finansijskoj nevolji, koja proističe iz mnogo šire odgovornosti i predstavlja njen izraz, i koja poprima različite vidove tokom cijelog odnosa [...] Četvrto, članovi moraju pretpostaviti da život u grupi ne povlači sa sobom samo brigu, već i jednaku brigu za sve članove." (Ibid.) Scott Hershovitz "Zašto bi govorili o pravnim obavezama, ako ne postoji jedinstveno pravno područje normativnosti ili kvazi-normativnosti? Pa, gotovo niko ne sumnja da naše prakse mogu i često stvaraju moralne obaveze. Štaviše, moralne obaveze koje naše pravne prakse stvaraju su, u bitnom smislu, pravne obaveze. To jeste one su obaveze koje ne bi imali da nije naših pravnih praksi. Mi sve vrijeme označavamo naše moralne obaveze po njihovom izvoru. Ako ćemo propustiti zabavu našeg prijatelja da se brinemo za našu baku, mi bi mogli objasniti naše odsustvo kazavši da imamo porodičnu obavezu. Kada to učinite, vi ne sugerišete da vaša porodica ima svoje sopstveno jedinstveno područje normativnosti, ili kvazi-normativnosti, povezano s njom. Radije, vi govorite da imate obavezu uobičajene moralne vrste, koja nastaje u kontekstu vaše porodice." (The End of Jurisprudence) "[Č]esto imamo razloge da budemo moralno tupi po pitanju naših moralnih dužnosti. Trebamo smatrati da imamo moralnu dužnost da volimo i podržavamo našu djecu bezrezervno, čak i kada, po razmišljanju hladnom glavom, uvidimo da niko ne može imati takvu dužnost. I ponekad se trebamo smatrati predmetom pravne dužnosti da činimo stvari za koje ne možemo imati moralnu dužnost da ih činimo, i pored toga što su pravne dužnosti vrste moralne dužnosti. Ishod toga jeste da čak i ako naše pravne praske ne stvaraju jedinstveno pravno područje normativnosti, ili kvazi-normativnosti, ipak bi postojali dobri razlozi da se vidimo kao predmet pravnih obaveza da činimo stvari koje moralno ne bi trebali činiti. Ako sve ovo stavimo zajedno, možemo vidjeti obzore puta van boce za muhe. Bili smo zatočeni unutar nje jer nam se činilo da moramo postaviti jedinstevno pravno područje normativnosti, ili kvazi-normativnosti, da bi učinili smislenim način na koji govorimo o pravu. Ali to je greška. Čak i ako pravne prakse ne stvaraju jedinstveno pravno područje normativnosti, ili kvazi-normativnosti, mi bi i dalje imali dobre razloge da govorimo o našim pravnim dužnostima; da ih razlikujemo od naših moralnih dužnosti; i da priznamo da se to dvoje može sukobljavati, ponekad na grozne načine. Ovo znači da se argumenti za mišljenjem da postoji jedinstveno pravno područje normativnosti, ili kvazi-normativnosti, ne može temeljiti na načinu na koji govorimo o pravu." (Ibid.) Thomas Pogge "[P]ozitivna obaveza vlade da štiti ljudska prava onih kojima vlada najbolje se razumijeva kao da je zahtijeva negativna dužnost na isti način kao i pozitivna obaveza vašeg komšije da vam zaljeva baštu. Vaše moralno pravo nameće opću negativnu obavezu na sve druge agente da vam se ne obavezuju, da bi vam potom prekršili obavezu. Oni koji ne čine prema vama bilo kakvo obavezivanje ispunjavaju ovu dužnost na trivijalan način. Ali komšija koji se obavezao ispunjava ovu negativnu dužnost samo ako onda postupi po dogovoru. Slično, ljudska prava osobe nameću opću negativnu dužnost na sve druge ljudske agente da ne učestvuju u nametanju njoj institucionalnog poretka pod kojim ona, predvidljivo i neizbježno, neće imati pristup nekim objektima njenih ljudskih prava. Oni koji ne učestvuju na taj način ispunjavaju ovu dužnost na trivijalan način. Ali oni koji učestvuju u nametanju njoj institucionalnog poretka ispunjavaju ovu negativnu dužnost samo ukoliko se pobrinu da pravila u čijem nametanju učestvuju priuštavaju onima na koje su nametnuta siguran pristup objektima njihovih ljudskih prava, u mjeri u kojoj je to razumno moguće." (Severe Poverty as a Human Rights Violation) Wes Morriston "Čak i ako sam u pravu u razmišljanju da ne moramo utemeljiti moralne vrijednosti u Bogu, možda se još može postaviti pitanje da li trebamo Boga da bi objasnili moralnedužosti. Moralne dužnosti (može se reći) moraju biti konstituisane naredbama da bi imale imperativnu snagu, te savršeno dobar Bog je jedini prikladan izvor takvih naredbi. Međutim, čini mi se da neteista koji prihvata moralni realizam nije bez odgovora u ovom trenutku. Mogu postojati opcije, od kojih ću spomenuti samo dvije. / Prva je jednostavno da se porekne da dužnosti moraju biti konstituisane naredbama da bi imale imperativnu snagu. Postoji, na kraju, dosta normativnih zakona koji ne zahtijevaju zakonodavca. Ako, na primjer, znate da su dvije izjave međusobno nekonzistentne, a također znate da je jedna od njih tačna, onda ne treba da prihvatite drugu. Niko ne misli da nam je potrebna "božanstvena naredba" da bi objasnili ovo pravilo. Ne vidim razlog zašto treba biti drugačije za moralna pravila. Ako je ovo tačno, onda je otvoren put za neteistu da kaže da su osnovne moralne dužnosti temeljne moralne činjenice i (kao moralne vrijednosti) ne zahtijevaju dalje temelje ili osnove. / Ali pretpostavite da je poželjno nešto dalje. Evo još jedne opcije. To je varijanta teorije idealnog gledatelja. Čak i ateista može konzistentno identifikovati dužnosti sa naredbama koje bi izdalo savršeno biće. To možda ne bi odgovorilo na svako pitanje koje bi željeli rješiti; ali to bi sigurno učinilo dužnošću da se ne ubija, krade ili prakticira okrutnost." (God and the Ontological Nature of Morality) Žan Žak Ruso "Obaveze kojima smo vezani za društveno tijelo moramo poštovati zato što su uzajamne, a njihova je priroda takva da čovjek, ispunjavajući ih, ne može da radi za drugoga, a da ne radi i za sebe. Zašto je opća volja uvijek ispravna i zašto svi uvijek žele sreću svakoga, ako ne zato što nema nikoga ko pod riječju svako ne podrazumijeva sebe, i ko ne misli na sebe samoga glasajući za sve? Što dokazuje da ravnopravnost i pojam pravde koji ona proizvodi potječu od prvenstva koje svako daje sebi, pa posljedično tome i od čovjekove prirode; da opća volja, ako zaista hoće da bude opća, treba da bude takva po svome predmetu i po svojoj biti; da treba da polazi od svih da bi se primijenila na sve; i da gubi svoju prirodnu ispravnost kada teži nekom pojedinačnom i određenom predmetu: jer tada, sudeći o nečemu što nam je strano, nemamo nikakvog istinitog načela pravičnosti kojim se rukovodimo." (Društveni ugovor, II: 4) Poslovice Latinske poslovice "Niko nije obavezan da čini ono što je iznad njegovih snaga."