Sanjam tebe. Drzis u rukama djevojcicu. Tek rodjenu. I divis joj se. Svako malo se nagnes i njezno joj poljubis celo, i rukicu. A cijelo vrijeme na licu ti igra osmijeh, do tada ne vidjen.. Uzivas u pogledu, rekla bih...

Dijelovi sna mi se gube. Jedino sto vidim jesi ti sa djevojcicom i moj mladji brat. I on je veseo, cas mirno sjedi, cas skace oko vas dvoje, dodiruje nju i smije se.

Odjednom cujem bratov glas kako nekome govori "Je l' tako da lici na mene?" Ali odgovor ne cujem.. Sljedeceg trenutka pre ocima vidim lice djevojcice.. Prelijepa je, uistinu.. Smedje okice neodoljivo podsjecaju na tvoje, a sitan nosic i ruzicaste usnice su jako slicne mojima..

Dozivas je, lagano i tiho, a ime mi se ureza u sjecanje, duboko. Zejna... Vodis neki nerazumljiv razgovor s njom. Pricas joj, a ona te gleda kao nesto sveto, najsvetije... Vjerovatno i za nju vazi da je otac "prva ljubav" za jednu djevojcicu. I neka si, nadam se da ces biti najbolji otac na svijetu. Pomalo strog, zbog njene sigurnosti, a opet toliko dobar i popustljiv da te obozava. Iako svoju ulogu u tom snu nisam pronasala, nije li slucajnost da djevojcica ima usne kao ja, i da li slucajno nosi ime koje ja potajno zelim dati svojoj kcerki, ako je budem nekad imala? Odgovore vezane za san idalje ne znam, takodjer ne znam ni da li cu ikada imati kcerku i cije ce prezime nositi, ali ako mi je Bog nekad podari, oko imena se necu dvoumiti, vec je pronadjeno...

Zejna. ❤

Vladimir Tabašević, “Pa kao”