Silvija, seฤaลก li se joลก uvek
Onog vremena tvoga ลพivota na zemlji,
kada ti je u nasmejanim i stidljivim oฤima
A ti si, radosna i zamiลกljena
na prag mladosti kroฤila.
ฤuo se po mirnim odajama
dok si se ลพenskim poslovima bavila
zbog onog dolaska koji si tako dugo zamiลกljala
bio je mirisni maj, a ti tako
na kojima najviลกe troลกijah sebe,
na vrhu sa ograde oฤeve kuฤe,
uลกi okretah ka zvuku tvoga glasa
koja je vezla teลกku tkaninu.
Divio sam se mirnom nebu,
pozlaฤenim ulicama i vrtovima
i tamo u daljini moru, i ovde brdu.
Smrtni jezik ne reฤe nikad
Ono ลกto sam oseฤao u grudima.
kakvu nadu, kakvu ljubav, o moja Silvija!
Kakvim nam se tada uฤini
ljudski ลพivot i sudbina!
Kada me obuzme tolika nada,
i uฤini da opet bolujem zbog nesreฤe svoje.
Zaลกto tako obmanjujes decu svoju?
Pre no ลกto zima sasuลกi zemlju,
tajnom boljkom oborena i pobeฤena,
I ne vide cvat godina svojih,
ne laskaลกe tvome srcu slatke hvale
ฤas zaljubljenih i stidljivih pogleda;
nitโ s tobom druge o prazniฤnom danu
i moja slatka nada, i mojim godinama
Ah, kako si, kako si nestala,
draga drugo mojih mladih dana
Zar je ovo taj svet? Zar su ovo
razonode, ljubavi, dogaฤaji
o kojima toliko govorasmo mi?
Ovo li je sudbina ljudskog roda?