uh

pitam se koliko je

einsteinova, mocarta i nobelova

izgubljeno jer su im ledja bila savijena

nad sporetom i ribacom cetkom

u uflekanim majicama

od majcinog mlijeka

i djecije pljuvacke

sa graskama znoja na celu

i neurednom kosom

koliko snova ugnjetavano

kuhinjom i oklagijom

dimijama i samijama

brakovima sa 14 godina

i tri razreda osnovne

male ruke odjednom

pune posla a trebale su drzati

olovku i svesku

i putovati

i voliti

i zivjeti

rece mi teta Branka

da je uvijek voljela da gleda

medicinske serije

i zamisljala se kao jedna od likova

pitam se gdje bi teta Branka bila

da se nije odrekla

svih svojih snova

zarad nekih obicaja

i zakona

o tome

gdje je

zeni

mjesto

svako ko me zna

zna da su ove ideje

za mene sulude

da nikad nisam pozeljela otici

ostaviti ove kuce

ostaviti ulice koje mi sapucu uspomene

jer ja nikad nisam bila

ta koja odlazi

zelim da odem

u zemlju gdje sunce drugacije grije

gdje su lica nepoznata

da vidim kako izgleda svjetlo

kroz prozor nepoznatog "doma"

ja koja najvise cijenim svoje korijene

sada zelim da ih sadim

negdje drugdje

gdje tlo nije moje

gdje je to?

ne bih znala reci

jedino sto znam

je da u meni ima nesto sto mi govori

da trebam da idem

tiho poput sapata

ali polahko pocinje vristati

moram da odem

ne dozvoljavam sebi

da krocim vec utabanim putem

i da ponavljam stare greske.

ljubav nije tezina

koju trebam da nosim sama

dok most izmedju nas

puca pod pritiskom tisine.

ali vec sam stajala na srusenim mostovima

i od tada znam

da ljubav nije vrt

u kojem samo ja sadim sjeme.

ne mogu da cvjetam

Ostarila sam nekoliko godina jutros između pola dva i dva. Više se ne sjećam same sebe. Koliko god se trudih, ta djevojčica ili djevojka ili žena u ogledalu mi više nije poznata. Čemu je vrijeme tome je i vakat, kako kažu. Eh da znaš, sanjala sam te tu noć. Stvarno si bio pogan i zao, baš onakav kakav si mi se svidio. A ne mogoh da ti kažem da se odmakneš od mene. Malo me bilo sramota ali mi se svidjelo što si tu. Ne smijem to naglas reći jer me strah da bi postalo stvarnost. A uostalom, šta ćeš ti koji vrag u mojim snovima?! Ne bih vjerovala da bi mi ikad smetalo kad me neko hvali ali kako mi je samo zasmetalo kad su te riječi izašle iz tvojih usta. Sve u svemu, molim te ne pojavljuj se više u mojim snovima.

se vracam na pocetak

neko me vuce nazad

ne da mi da idem tamo gdje mi srce zeli

Bog mi je svjedok

koliko zelim da se otrgnem

i krenem ka sreci

i toplom zagrljaju

zasto mi je tako tesko

mozda sve ovo sto mi je na tanjiru

koristim kao izgovor

da se ne suocim sa stvarnoscu zivota

pa se prejedem

i patim nakon svega

kazem da je sve to za necije dobro

cije tacno nisam sigurna

moje ocito nije

moram uspjeti pod svaku cijenu

mozda je ovo sve moja karma

za svaku bezobraznu rijec

hladan pogled

i jedno "do mene je".

mozda mi Bog vraca

svu bol koju sam

drugima nanijela

iako nije bila bez razloga.

vjerujem u karmu

kako u losu

tako i u dobru.

vrijeme je da me dobra karma

napokon posjeti.

ne znam koliko dugo

negdje u nekom alternativnom univerzumu

mi se razumijemo.

oko nas cvjetaju ruze i lale

i sve je isto kao na pocetku.

zivimo u utopiji

u kojoj me uzmes za ruku i kazes

"ponosan sam na tebe"

i kupujes mi bukete

bas onakve kakve ja volim.

negdje u nekom alternativnom univerzumu

ti i ja pijemo kafu na sred carsije

i volimo se

i razumijemo se

i nismo suprotnost jedno drugome.

negdje u nekom alternativnom univerzumu

ti mene postujes

i podrzavas u svemu sto radim

i razumijes sve sto mislim.

negdje u nekom alternativnom univerzumu

ti i ja smo mi

i mastamo o buducnosti

plasimo se svega sto nas ceka.

i negdje tamo daleko

iza rijeka i planina

ti mene volis

da bole vise nego ove nove?

je li zbog ideje da od njih

nikada ne mozes pobjeci?

zbog cinjenice da sto duze povrce

ostavis van frizidera

to se vise i pokvari?

ili ipak do toga

sto se ne izlijecis

i neka mi niko to ne govori vise!

one rade ono sto zele i

ljute se ako ih pokusas silom zatvoriti.

sa njima hodas kao po tankom ledu.

otvori ih kafic u koji si prije isla

miris koji si prije mirisala

oci koje si prije gledala

gdje su neba plava

cvijece mirisljavo

i sladoledi sareni.

u tom svijetu gdje

ispod duge se ne prolazi

na pragu se ne sjedi

na propuhu se ne staje.

gdje je sreca protkana

u zagrljajima i poljupcima

i gdje je svaki problem

rijesen sa milim glasom

i slatkim rijecima majke.

u njemu vise ne zivim

od tog dana kada si otisla.

tog dana je postalo sve sivo,

cvijece vise ne mirise

duge vise, cini mi se, nikada nema.

slatke rijeci i mili glas mojoj mami nisu pomogli.

proslost mi nedostaje,

ali moje mjesto vise nije tamo.

moj najdrazi kolac vise nije boem

prijatelje s kojima sam se uvijek druzila

vise i ne vidjam.

da se sutra probudim

i dozivim to da opet imam 19 godina

ne bih znala kako da se ponasam.

sada kada znam ko sam

voljela bih da ga upoznam sada kada

ga ne bih davila i gusila

samom sobom.

ili vise bih voljela

da on mene upozna ponovo

sada kada sam bolja osoba.

sada kada mi je istinski zao

sada kada ja njega znam

ja sam sada bolja da znas

ne pijem vise

ne tugujem vise

da znas i da nemam nijedan ispit za septembar!

ja sam sada sretnija da znas

ja sada imam pet prijatelja

i ne izlazim vise kao prije

sada vise volim prirodu da znas

i planinarim

i idem na piknike

i cijenim sve oko sebe puno vise

ja sebe sada puno vise volim da znas.

nikad vise se ne bih tebi vratila

i nikad vise ne bih iste stvari trpila

i nikad za nikad neces vise da vidis staru ja