requiem

Ako želiš da ti umjetnost živi

zarini drvenu dršku kista u kožu,

prođi prstima po žicama violine,

piši perom po otvorenom mesu,

raspori ranu što je zacijelila davno,

Pusti je da kapi po klaviru i po platnu.

I papir mora disati da po njemu možeš pisati.

Smiješ li pročitati bezdušnu pjesmu

naglas, da te i riječi čuju?

Želiš li da ti kip okrene glavu

svaki put kad mu se staneš diviti?

Je li te strah da će svaka žica puknut

kada počneš svirat svoju jadnu skladbu?

Hoćeš li moći od srama u oči pogledati

čovjeka kojeg si naslikao bez brige na umu?

Dok prolaze sjene

ne sjedaj kraj mene

ja šutjet ću jer znam

samo kako ljubav vene

-

ne pričaj mi kako je

kad poljubac ne prestaje

cjelovi mene onda jer

slušajuć ja nestajem

-

dalje slušat neću moći

otvorit više neću oči

dok tvoje ruke

ne daju mi mjesec

-

a kad pustim glas

sav od boli drhtav

tek tada ćeš čuti

što znači biti mrtav

-

cvijeća neću brati

ljubav neću znati

kurvo, dok me zavoliš

i rijeke će stati

-

razbit će se stijene

umrijeti sve žene

proći će sve sjene

Već sedam dana ništa nisam jeo

a srce mi ne kuca već tri

kucam si o prsa i čujem odjek

odzvanja u olupini koju zovem tijelo.

-

Ako je itko unutra

na drugom kraju crne rupe

i čuje to kucanje

nek zna da nije srce.

To ja stojim

na pragu sebe.

-

i vidim prozor i kroz njeg stan

mrak unutra i mrak van

ali ipak vidim, sjećam,

u kutu je klavir

zdesna je kauč

pored njeg lampa.

-

a figura koja živi

u tom stanu nalik mojem

bezbrižno korača

u toj slijepoj tami.

Molim te, mrak je,

vidiš li da je mrak.

Upali svjetlo.

-

molim te