jova.nawrites

kad bih te na tren mogla zaboraviti, to bi bilo moje ponovno rođenje, kao feniks, radovala bih se, posmatrala ptice, popričala sa tom staricom na ulici, osećala mir pokraj mora, pesak među nožnim prstima, so u kosi, ponovali po koju grešku, ali eto ne mogu te ni na tren zaboraviti, jer si bio moj greh, moja neponovljiva ljubavna igra, moj dvadesetčetvorosatni valcer, moje dete u meni.

Time has passed, 

as it must, 

and the scars stay; 

they become trapped between the bones 

and slowly split them, 

You have no idea

love,

how difficult it was for me to return to this room, 

which is two by two, 

with one window and a bed, 

I redecorated it, 

I'm withdrawing,

it's alright, 

you won,

it's okay,

now you can go on with your loudmouth demonstrating to the world

how you lost the one person who saw something in you,

but it's okay, 

really, 

I realize that you care more about the world, 

You were my Achilles heel,

which I was not permitted to stand on,

not even to consider that it was there

and that it existed,

because we are odd people,

we believe that anything will pass,

disappear,

only if we sufficiently persuade ourselves that it is not there

You mentioned one evening

how you found a song that I was sure to like, 

despite the fact that we had completely different musical tastes,

but it was our anniversary

and you didn't have more than a song to give me,

you were right

I adored it, 

but have you considered how I dare not let it play, 

Istina je da ne umem sama,

jer moj je univerzum odavno postao crna rupa,

puna prašine

i ponekog kamena,

koji me saplete

i podseti da u rupi ipak postoji još nešto,

nije sve tama,

ali i u toj tami,

kamen je moj najbolji prijatelj.

Hodam nekim tuđim ulicama,

osećam se

usamljeno.

Tuđe ulice ne dozivaju moje ime.

Tuđe ulice ne pamte moj korak.

Tuđim ulicama sam ja još jedan obični prolaznik.

Gde je moja ulica?

Moja.

Gde sam se kao dete igrala,

padala,

batine dobijala,

pa tome svemu smejala.

Moja tiha ulica,

gde kola nikad nisu prolazila,

gde eto tako ponekad protrči neka lutalica,

ali i njoj se sviđa

tišina,

zvuk lišča,

miris stare lipe na vrhu ulice 

i mnogo drugih stvari koje sam zbog života zaboravila.

Od svega, ostala je ulica

i par nekih mojih sećanja na nju.

Kako da objasnim sebi

od pre dve godine

da će mi biti bitno i 

da neće nestati jednim osmehom,

plakanjem u toaletu,

eto mama da ne vidi.

Da ne pita,

da se ne usudim reći joj,

da se ne usudim izusti to,

prevalim preko usana,

jer svaka izrečena reč,

jednom rečena,

biva realnost,

a ja sam radije htela 

živeti u

iluziji

zvanoj

ljubav.

Skloni ruke sa mog lica,

to nisu ruke moga čoveka.

Ne dodiruj me prstima prljavim,

trebaće mi vremena očistiti se.

Ne ljubi me zlim jezikom,

otrovaćeš me.

Ne naslanjaj svoje krupno telo na moje,

krhka sam.

Lomljiva.

Ne gledaj me tim očima boje mora,

nju si isto tako gledao.

Ne stavljaj taj parfem,

ona ga je udisala.

Ne viči na mene,

ja ništa nisam uradila.

Ne prebacuj krivicu, sebični čoveče.

Ne mršti se.

Ne lomi.

Samo otiđi, spakuj svoje šminkerske stvari i izađi.

Odšetaj.

Ali se ne vraćaj.