Ela 🦋

Od kada ga ne viđam.

Od kada ne viđam te smeđe oči.

Kažu ljudi da je otišao iz grada i da ne znaju

kada će se vratiti.

Stalno slušam priče o njemu.

A ja sam skoro zaboravila njegove crte lica.

Skoro sam i zaboravila njegovu građu i hod.

Nekada sam mogla prepoznati njegovu boju glasa

među svim ljudima, a sada ga se više ne sjećam.

Ela 🦋

Birao je riječi koje će da me povrijede.

"Nemoj mnogo da me voliš."

Hladnoća iz njegovog glasa je zavladala riječima.

Ćutala sam i čekala da nastavi.

"Već mi je zlo od te tolike ljubavi."

Opet sam ćutala i puštala ga da vrijeđa već povrijeđeno srce.

"Nisam tražio da me voliš, nisam to želio."

Hladnokrvnost je izbijala iz njega i gušila me u našoj ogromnoj sobi.

"Ti mene samo vidiš kao stvar."

Tiho sam progovorila.

"To i jesi. Nikad nisi bila nešto više od obične stvari."

Riječi su mu glato skliznule sa jezika, kao da to svakodnevno govori.

Njegove riječi gađaju direktno u srce, uvijek.

Trudila sam se ne ispustiti suze nakupljene na kutovima mojih očiju.

"Ako je tako onda ja nemam šta ovdje raditi."

Drhtavim glasom sam rekla, trudeći se da ne ispustim ni jedan jecaj.

"Znaš gdje su ti vrata."

Pokazao je rukom prema izlazu iz sobe i čekao da izađem iz nje.

"Ako se poželiš vratiti dođi mi bez te prevelike ljubavi."

Nasmijala sam se podrugljivo njegovim riječima.

Odmahivala sam glavom dok sam izlazila iz naše sobe, sad već njegove.

Ostavila sam sve svoje u njegovim rukama.

A zbog ljubavi prema njemu više nikad neću biti ista.

Ela🦋

Dolazio je kući uvijek u kasne sate. Vraćao se sa mirisom bluda i nemorala. Ležao je pored mene prljav od dodira drugih žena i tuđe krvi. Prekriven crnom tamom grlio je moje tijelo i krao tračak svjetlosti od mene. Liječio je svoje demone pomoću mene. I kada bih ga izliječila tiho tokom noći, ranim jutrom bi odlazio od mene po novu dozu zla i tmine.

Ela 🦋