#prgomet

Nismo uspjeli! Pogledajmo se u oči i recimo iskreno: ovakvu državu nismo željeli! Izborili smo državu, a izgubili previše toga. Jesam li pregrub u ovom predprazničkom raspoloženju? Nisam.

„Otkud ti pravo tražiti od mene da ostanem u ovoj zemlji?“ bile su riječi moje kćeri, koja nije skidala pogled s TV ekrana dok su se izmjenjivale scene sukoba na Markovom trgu. Večer prije, uvjeravao sam je kako se isplati ostati živjeti u svojoj zemlji. Sada sam odšutio. Vjerojatno bi i mnogi drugi roditelji ostali nijemi ne vjerujući, ili ne želeći vjerovati što se događa u Hrvatskoj. Slike poput onih s Markovog trga nisu neuobičajene u zrelim demokracijama, ali su obzirom na aktere, pozadinu sukoba i posljedice, razgolitile našu surovu stvarnost: u ovoj zemlji nema dijaloga i nisu svi jednaki pred zakonom. U ovoj zemlji postoje države unutar države.

U ovoj zemlji postoji samo crno i bijelo. Ako to ne želite prihvatiti, nemate prvo na drugi ili drugačiji izbor. Nedaju vam. Mi ili oni nije fikcija, to je stvarnost. Jedan je to rekao, a drugi to živi. Ima li što između ova dva paralelna svijeta koja se hrane i opstaju zahvaljujući jedan drugome? Skoro ništa. Jedino puno apatije i želje za odlaskom. A što bi drugo i preostalo ljudima koji ne rade ili strepe pred otkazima gledajući neumoljivu statistiku koja nas svrstava među najsiromašnije europske zemlje? Ljudima koji na vlastitoj koži osjećaju svu nemoć i neznanje aktualne vlade i strepe pred samoproglašenim čistokrvnim domoljubnim jurišnicima. Doista, što preostaje ljudima čiju budućnost bi trebali graditi političari praznih životopisa, ili životopisa koje skrivaju?

Teško je ne biti apatičan živite li u državi  u kojoj moć političara raste s brojem dana provedenih u istražnom pritvoru, u kojoj osuđeni kriminalci (p)ostaju lokalni dužnosnici i državni službenici. Teško je ne biti apatičan u državi u kojoj se diplome kupuju, a pitanja iz mature možete naći na internetu dan prije ispita; u državi u kojoj izraz „uhljeb“ nije postala tek novohrvatska riječ nego način života. U državi koja je od predziđa kršćanstva postalapredziđelicemjerja. I naravno da će se u takvoj državi papa Franjo doimati kao biće s drugog planeta, a njegove poruke odbijati od nas kao od teflona. Naravno da se u takvoj državi čudacima smatraju ljudi koji drže do svojih  načela, kojima je poštenje temelj života, a odgovornost način rada. Čudaci su oni koji svoje domoljublje dokazuju poštivanjem zakona.

U takvom raspoloženju dočekujem(o) još jedan Dan državnosti. Naravno, taj dan je praznik samo za jedne. Druga polovica ga slavi neki drugi dan. Umjesto državnih zastava,  pročelja će i dalje biti „ukrašena“ sveprisutnim  grafitima. No, barem će u nečemu Hrvatska biti skoro jedinstvena: povezat će nas mogućnost produljenja slobodnog vikenda i neznanje koji praznik slavimo.

Ponovno se pitam, jesam li bio pregrub o sadašnjem hrvatskom trenutku?  I ponovno isti odgovor: Nisam! Nisam, jer želim i vjerujem da možemo bolje. Nisam, jer ne želim nikome da ostane živjeti u prošlosti. Vjerujem da Hrvatska ima budućnost, kao što sam siguran da većinu naših sugrađana čine upravo „čudaci“ koji žele isto!

Hrvatska ima budućnost ako nam cilj bude normalna, pametna i civilizirana zemlja. Zemlja međusobnog uvažavanja i stvarnog dijaloga, ne dijaloga kao predizborne floskule. Zemlja vraćenog suvereniteta u kojem vladavina prava i liberalna demokracija predstavljaju civilizacijske vrijednosti za koje smo se borili prije četvrt stoljeća. Koliko god u ovom trenutku takva Hrvatska izgledala nestvarno, ona je moguća. Rješenje nije u tome da ju se napusti. 

U Hrvatskoj, član stranke može vrijeđati iprijetiti političkim suparnicima ili manjinama na društvenim mrežama,  biti osuđen za kriminal... i sve to bez sankcija.Iako je moguća kakva prigodna kritika iz lokalnog ogranka, u pravilu će akteri takvog ponašanja biti  nagrađeni stranačkom pozicijom, kandidaturom za gradonačelnika ili barem selfijem sa svojim predsjednikom. Međutim, javnim suprotstavljanjem mišljenju predsjednika stranke, kupujete kartu u jednom smjeru.

Diter Nohlen, profesor političkih znanosti s Heidelberga kaže:„Jedino unutarstranačka demokracija može spriječiti da stranke u demokraciji postanu same sebi svrha i time strana tijela, s vlastitim samostalnim ciljevima i interesima, te državom unutar države.“

Najvećim strankama u Hrvatskoj upravo se to događa. A nije da nismo imali priliku biti drugačiji. Rušenjem komunizma, velika većina hrvatskih političara  zadovoljila se uspostavom višestranačja i nacionalne države, zanemarujući kako se demokratske vrijednosti ne donose dekretom i kako se stalno moraju izgrađivati. Međutim, već četvrt stoljeća država nam je podijeljena na one koji su trenutno na vlasti i one koji se pripremaju na njeno preuzimanje. Jednopartijski smo sustav zamijenili dvopartijskim.

Mnogi politički analitičari se slažu kako su stranke jedan od najlošijih dijelova našeg političkog sustava. Građani u njih imaju sve manje povjerenja a političari su sve omraženiji.  U prvom krugu netom završenih predsjedničkih izbora, pokazalo se da velik broj birača nije zadovoljan etabliranim političkim strankama. I to u situaciji kada ste imali dva ozbiljna kandidata s popularnošću daleko iznad njihovih stranaka. Što će se dogoditi na sljedećim parlamentarnim izborima,  obzirom da dvije najjače stranke vode dvojica po anketama najnepopularnijih političara?

Unutarstranačka demokracija nije i ne smije biti unutarstranački problem. Iako je demokracija ustavna vrednota, ona se ne štiti Zakonom o političkim strankama. Postojeći Zakon, na svoje četiri stranice nema ni jedan članak koji daje obvezan sadržaj stranačkih statuta. Tako Ministarstvo uprave registrira stranku u kojoj statutom nije određen način biranja dužnosnika. Ili registrira stranku koja predviđa da predsjednik sam imenuje članove predsjedništva stranke. Stranke se nazivaju po imenima političara, a da njihov predsjednik još nije izabran.

Statuti stranaka daju široke mogućnosti tumačenja. Stranački lideri postaju mjerilo svih stvari. Prepoznavanje što šef misli i djelovanje u skladu s tim postalo je uvjetom političkog napredovanja i opstanka. Čelnici subordiniranu i discipliniranu organizaciju ističu kao najveću vrlinu, zaboravljajući da politička stranka nije i ne bi trebala biti vojska. Osim što je to nedemokratski, to je i protuustavno. Stranka nije mjesto za postrojavanje poslušnih, nego za okupljanje sposobnih. Stranačka vodstva, zbog nepovjerenja u vlastite sposobnosti, ograničavaju slobodu govora i javnog nastupa te na mala vrata uvode ustavom zabranjenu cenzuru. Zato je kod nas  normalno da svaki ozbiljniji sukob mišljenja završava izbacivanjem iz stranke. Očigledno smo u 26. godinu samostalnosti ušli svjetlosnim godinama udaljeni od temeljnih vrijednosti demokracije.

Za usporedbu navodim primjer: zastupnički klub CDU-a u Njemačkoj je prije desetak godina iz svojih redova isključio Martina Hohmanna. To je prvi slučaj izbacivanja jednog člana iz redova demokršćanskog zastupničkog kluba, a razlog su bile njegove antisemitske izjave. Kao što rekoh na početku, kod nas je pak situacija nešto drugačija: možete činiti loše stvari i za njih biti nagrađeni. Ali ne smijete (glasno) razmišljati svojom glavom jer vas ubrzo neće biti.

Kako se ovakva nedemokratska praksa može prekinuti? Puno bi se stvari promijenilo već kada bi zakon o političkim strankama otežao mogućnost izbacivanja članova iz stranke ili raspuštanja ogranaka. Kada bi se propisao minimalni demokratski standard; kao što je neposredno biranje predsjednika na nacionalnoj i lokalnoj razini po načelu jedan čovjek jedan glas, obveza tajnog glasovanja, obveza predstavljanja kandidata unutarstranačkoj javnosti prije njihove potvrde, onemogućavanje kooptiranja u stranačka tijela onih koji nisu dobili potporu članstva, itd… Pa i postojanje upitnika provedenog među članstvom koji bi određivao odluku o npr. stupanju u koaliciju bio bi demokratski napredak. Svakako bi bilo zanimljivo vidjeti rezultate ankete prihvaćaju li članovi HSLS-a dogovorenu suradnju s Hrvatskom čistom strankom prava, kako na lokalnoj, tako i na nacionalnoj razini.

Ako se već naručuje ekonomski program od Nijemaca, kopirajmo i njihov izborni sustav, gdje se kandidati za savezni parlament biraju na stranačkim konvencijama organiziranim po izbornim jedinicama. Predsjedništvo ima tek mogućnost staviti veto na pojedinog kandidata. Lokalna konvencija ponovno odlučuje i njena većinski donesena odluka postaje konačna. I nitko je ne može mijenjati. U Hrvatskoj pak lokalne organizacije ne samo da nemaju nikakav utjecaj na formiranje liste za izbore na nacionalnoj razini, već im se često nameću kandidati za lokalne izbore. Onda ne čudi što nam je demokracija zakržljala, a država premrežena korupcijom i političkom nesposobnošću.

Pred Bosnom i Hercegovinom su za mjesec dana opći izbori kada će se birati državna, entitetska i županijska vlast. Očekivanja jesu velika, no hoće li ovi izbori konačno riješiti pat poziciju u kojoj se BiH nalazi? Realno je da se neće dogoditi ništa posebno. Zašto?

Daytonska Bosna i Hercegovina  je „asimetrična država“, koju tvore dvije teritorijalne jedinice u velikom međusobnom nesuglasju. Federacija nije ispunila svoju zadaću zbog jačanja bošnjačkog unitarizma, iako je zamišljena kao zajednica dvaju ravnopravnih naroda i jezgra buduće BiH. Stvaranje Republike Srpske je ozakonilo etničko čišćenje i protjerivanje Hrvata i Bošnjaka. Jačanje separatizma s otvorenim namjerama vodećih političara tog entiteta ka osamostaljenju danas je stvarnost. Postojeći Izborni zakon ne uvažava volju birača, što su najviše osjetili Hrvati, a nepovjerenje je, kako među političkim elitama, tako i među  narodima BiH, izraženije nego ranije. U isto vrijeme međunarodna zajednica je doživjela neuspjeh u pokušaju uvođenja određenih elemenata građanskog uređenja. Bosna i Hercegovina doživljava konstantni pad na listi prioriteta međunarodne zajednice, a Republika Hrvatska je i sama zanemarivala svoju ustavnu obvezu brige o Hrvatima u BiH. Nismo shvatili kako je nemoguće govoriti o sigurnoj Hrvatskoj bez stabilne BiH. Krajnje je vrijeme da naša država stavi u središte svoje vanjske politike Bosnu u Hercegovinu i položaj Hrvata u njoj.

Hrvatska u svojoj potpori europskoj, jedinstvenoj i nedjeljivoj BiH te potpori Hrvatima u BiH treba iskoristiti svoje članstvo u euroatlantskim integracijama. Na tom je tragu i rezolucija Europskog parlamenta od 6.veljače ove godine gdje je prvi put na razini EU potencirano pitanje neravnopravnosti Hrvata u BiH. Naši su europarlamentarci Davor Ivo Stier i Tonino Picula, u suradnji s ostalim parlamentarcima bili podnositelji rezolucije. Tako je stav hrvatskih parlamentaraca postao i službeni stav Europskog parlamenta! Rezolucija jasno iskazuje da su i separatizam i centralizam kočničari europske budućnosti BiH, dok je uskraćivanje političkog prava jednom narodu da bira svoje legitimne predstavnike kršenje temeljnih načela na kojima počiva Europska unija. Zaključno, rezolucija prepoznaje tranziciju u BiH kao nužnost uz prijelaz iz Daytonskog u federalno uređenje. Nedugo nakog toga, sa sličnim je prijedlozima izašla i Međunarodna krizna skupina (ICG), poručujući kako BiH treba ozbiljnu ustavnu rekonstrukciju u pravcu jačanja federalističkih, a ne centralističkih rješenja. Ovdje se o trećem entitetu govori kao mogućoj opciji za BiH.

Očigledno je budućnost Bosne i Hercegovine u ozbiljnoj tranziciji unutarnjeg uređenja, promjena izbornog zakona te jasnog međunarodnog pozicioniranja.

Novi Izborni zakon i pravedno unutarnje uređenje moraju staviti u jednakopravan položaj njezine konstitutivne narode. Je li to decentralizacija uz kantonizaciju ili regionalizacija BiH po ekonomsko-teritorijalnim kriterijima, ostaje na dogovor njezinim narodima. Ako pak takav oblik i dogovor nije moguć, ne može se oduzeti pravo Hrvatima na entitetsku političko-teritorijalnu jedinicu. Pri tome, Hrvati ne mogu problem svoje političko-teritorijalne jedinice rješavati samo u Federaciji. Iz takve se jedinice ne mogu isključiti ona područja Republike Srpske, poput Bosanske Posavine, gdje su Hrvati uglavnom bili većina i iz kojih su protjerani. 

Izborni sustav u Republici Hrvatskoj zreo je za promjene. Ne zaboravimo, još je Ustavni sud 2010 godine potvrdio nejednakost birača u izbornim jedinicama i svojim je izvješćem uputio Sabor RH da zakon uskladi s Ustavom.

Udruga „U ime obitelji“, GONG, predsjednik Republike, te niz saborskih zastupnika u zadnje su vrijeme izborne promjene stavili kao najvažniju temu svog političkog djelovanja. Svako od njih iskazuje svoj interes i naravno traži političku prepoznatljivost i dobitak. Postoje razlike u prijedlozima promjena, ali zanimljivo je da su svi ti zahtjevi sažeti u inicijativi za uvođenje preferencijalnog glasovanja.

Vladajuća se koalicija obavezala na reformu izbornog zakonodavstva. Doduše, premijer kaže kako je plan 21 bio “više figurativno napisan”. To dovoljno govori koliko vladajući uvažavaju i građane i birače i vladavinu prava. Ministri ove Vlade izjavljuju kako su sve svoje snage fokusirali na ono što im je najvažnije, a to je gospodarski oporavak i ne misle se baviti izbornim temama. A da ipak to učine, pa barem u nečemu budu uspješni? Ako su godišnji odmori bili prepreka političkim aktivnostima, sada je tome kraj, i treba se suočiti s onim što neizbježno slijedi.

Naime, Udruga „U ime obitelji“ uskoro kreće sa skupljanjem potpisa za raspisivanjem referenduma kojim bi u Ustav ušla određena izborna pravila a ista bi po mišljenju Udruge, u značajnoj mjeri demokratizirala izborni sustav. Pri tome je naglasak na preferencijalnom glasovanju. Datum su odredili. Iskustva iz dosadašnjih inicijativa ove Udruge govore da uspješan završetak ne bi trebao biti iznenađenje, pa se ozbiljno mora s tim računati. Što bismo time dobili? U Ustav, temeljni pravni akt države ušla bi pravna rješenja na razini sustavnih zakonskih odredaba.

Zašto bi izborna pravila mijenjali Ustavom!? Isto treba učiniti izmjenama postojećih zakona, što bi za sve nas bilo puno racionalnije. Upravo tu leži odgovornost parlamentarnih stranaka. Parlamentarne stranke mogu provesti raspravu i doći do najboljih rješenja koja će garantirati demokratizaciju izbornog sustava. Inače, moglo bi se dogoditi da referendum, najavljeni ili neki drugi bude jedino rješenje. Hoće li referendumsko pitanje, koje u slučaju uspjeha referenduma postaje i obvezujuće za unošenje u Ustav biti zaista i najbolje rješenje ili se veća fleksibilnost u pronalaženju najboljeg rješenja može postići raspravom u Saboru i izmjenama Izbornog zakona, nije pitanje na koje je teško dati ispravan odgovor.

Na koncu,vratimo se preferencijalnom glasovanju. Niz europskih država već imaju djelomično preferencijalno glasovanje na parlamentarnim izborima. Naša iskustva s izborima  za EU parlament su potvrdila opravdanost takvog načina biranja. U konačnici, s liste HDZ-a su izabrani upravo prvih šest kandidata, dakle onih za koje je stranka smatrala da kvalitetom zaslužuju biti izabrani. Birači su svojim glasom promijenili taj raspored ali ne i ukupna očekivanja.

Uvođenje preferencijalnog glasovanja u izboru zastupnika za Hrvatski sabor bio bi značajan doprinos  razvoju demokracije. Ojačao bi utjecaj birača na politiku i odgovornost izabranih prema biračima. Stranke bi bile primorane predlagati najkvalitetnije kandidate,  neovisno o međusobnim unutarstranačkim  i osobnim odnosima a političari graditi vlastitim radom svoju poziciju. Birači bi pak imali veći motiv izaći na izbore  jer bi imali mogućnost izravnog biranja svog zastupnika, po imenu i prezimenu. Dakle, doista ne vidim razloga da ne prihvatimo preferencijalno glasovanje na parlamentarnim izborima.

*Ovaj članak napisao sam još 24. siječnja 2005. godine kao zastupnik u Saboru Republike Hrvatske. Danas, kada službeno počinje kampanja za izbor hrvatskih predstavnika u Europskom parlamentu, dobro je podsjetiti se na tadašnja razmišljanja i primijetiti kako svoje stavove o Hrvatskoj u EU nisam mijenjao. Ako je ovogodišnji početak redovitog zasjedanja Sabora i počeo u očekivanoj  žustrini i svađi izazvanoj ratom istražnih povjerenstava, nastavak saborskog zasjedanja pokazao je visok stupanj suglasnosti oko procesa stjecanja punopravnog članstva Republike Hrvatske u Europskoj uniji. Političke stranke su se jasno opredjelile prema članstvu u Europskoj uniji kao nacionalnom interesu iako, potpuno razumljivo, među njima postoje razlike u tempu, o sadržaju i temama koje su prioritetne tijekom procesa pristupanja. Svestranačka suglasnost europskom opredjeljenju Hrvatske deklarirana je kroz usvajanje Saborske deklaracije i Izjave o zajedničkom djelovanju Sabora i Vlade u procesu pregovora, usvajanjem Odluke o uspostavi nacionalnog odbora za praćenje i nadzor pregovora te konačno općim prihvaćanjem pregovaračkog tima izabranog po kriterijima stručne kompetentnosti i pregovaračkih vještina, a ne po političkim kriterijima. Pregovaračka pozicija Hrvatske time je znatno jača jer svijest na drugoj strani da s ove strane postoji homogeni tim koji će zastupati zajednički interes naše države u glavnim pregovaračkim poglavljima biti će važan argument i kvaliteta u pocesu pridruživanja.

Dobrobiti koje proces pridruživanja u EU nosi nisu zanemarive: jačanje ugleda i međunarodnog položaja naše države,  prisupanje velikom tržištu, lakši pristup kapitalu, realno očekivanje povećanja inozemnih ulaganja, mogućnost korištenja bespovratnih sredstava iz predpristupnih fondova,  pristupačnijeg obrazovanja u drugim državama, jedinstvena vanjska politika, odnosno sve što možemo svesti u dvije ključne odrednice: politička stabilnost i gospodarska konkurentnost. No, Europa sigurno nije  idealno društvo, već realnost karakterizirana bespoštednim nadmetanjem, surovom  konkurencijom;  društvo u kojem je novac glavno mjerilo vrijednosti, znanost sve više upregnuta u stvaranje profita, a tradicionalne vrijednosti ustupaju mjesta drugima. Ali, Hrvatska svakako stoji pred izborom hoće li biti u grupi zemalja kao dio jedne od dvije ili tri svjetske supersile ili ostati izvan toga procesa, izolirana na Balkanu, u trenutku kada nas zemlje s tog područja  uzimaju kao primjer i sve više priznaju našu lidersku poziciju.

Sigurno je da se tijekom pregovora neće ostvariti idealna rješenja u pojedinim poglavljima nego će ona biti rezultat  kompromisa gdje će obje strane morati popuštati. EU nije švedski stol gdje nešto hoću, a nešto neću, niti je Hrvatska mala Malta da može računati na velike izuzetke, a još manje bogata Švicarska da može sama. Morat ćemo dosta toga i sami mijenjati, jer vara se onaj tko misli da se može živjeti od dva mjeseca turizma, od 2,8 hektara prosjećnog poljoprivrednog zemljišta ili s prosjekom studiranja od 7 i više godina gdje polovica studenata nikada ne završi studij. Naravno, ostaje na pregovaračkom timu da maksimalno zaštiti hrvatske nacionalne interese poput  osiguranja teritorijalne cjelovitosti, izvoznih kvota, raspolaganja nekretninama gdje je neophodno inzistirati na odgodi mogućnosti kupovine, posebno poljoprivrednog i šumskog zemljišta. Proces pregovora treba iskoristiti kao priliku uređenja vlastite države po dobrim uzorima, gdje je sam datum formalnog ulaska od manje bitnog značaja. Svakako, najznačnije  je da članstvo u EU treba biti i jest izraz volje građana. Završetkom pregovora država kandidatkinja postiže spremnost za članstvo ali kada sve završi, ostaje referendum kao zadnja stepenica  na kojoj će građani Republike Hrvatske sami odlučiti o pristupanju u EU.

*Zapadna Slavonija 1991.g. Bojište zadnjih dana miruje. Po ovakvom se pasjem vremenu nikome i ne ratuje. Ili je zatišje pred buru. Već smo deseti dan u rovu. Smrad, loša hrana, nespavanje, granate, smjena kasni. Na sve sam navikao. Osim na štakore. Svakodnevno pristižu provjerene informacije naših obavještajaca o stanju u neprijateljskim redovima: "Rasulo kod neprijatelja. Nemaju goriva. Nemaju hrane. Nemaju streljiva." Po tome bismo trebali biti jednaki. 

Naši logističari aktivni kao i uvijek. Oni u pravilu znaju sve o ratu i strategiji. Predlažu radikalne mjere, presijecanje po dubini, udarce desnim krilom, potom lijevi obuhvat. I gotovo. "Kad bi se mi pitali, rat bi završio za tri dana." Ovako im je strašno teško. Naratovali se. Klimamo glavom, dajemo im za pravo. Ipak, oni nas hrane i oblače. U ratu nema gore stvari nego logističara imati za neprijatelja.

Popodne smo se s terena vratili u Brod. Sjedimo u ambulanti u Zapovjedništvu i slušamo radio. Susjed Vlado, ratni izvjestitelj, javlja o jučerašnjim silnim napadima neprijatelja i našem još uspješnijem odgovoru. Izgleda da mi jučer nismo bili ondje, jer o tome ništa ne znamo.

"Ujutro u četiri sata morate se vratiti na bojišnicu", kaže nam dežurni operativac, prekidajući naš odmor. Ne ostavlja nimalo prostora za pitanja. Ipak se stignemo istuširati.

Neće biti lako ponovno skupiti tek razišlu ekipu. Pa natrag. Grad pust, ulice u zamračenju. Ekipa se ipak skuplja. Nisu baš oduševljeni. Raspoloženje će popraviti samo saznanje da se planira nešto ozbiljno.

Oko 3 sata ujutro krećemo.Stižemo na vrijeme. Mjesto okupljanja je mjesni dom u selu, neposredno do naše zone odgovornosti. Susrećem zapovjednika Jozu koji se oporavlja od ranjavanja. Vodi operativne poslove u glavnom Zapovjedništvu. Znak da je nešto ozbiljno. I doista govori nam ukratko o planu oslobađanja susjednog sela, najznačajnije kote nad cijelim našim bojištem, i tvrdim četničkim uporištem. Već smo ga nekoliko puta pokušali osvojiti, čime bi nam bio otvoren put za potpuno oslobađanje našeg zauzetog teritorija. Imamo još dva sata do početka akcije. Provjeravamo opremu, oružje, vezu. Kao i uvijek u životu, prije akcije sve funkcionira besprijekorno. Ispružili smo se na podu. Uglavnom se šuti. Ne primjećuje se nervoza. Mata, novi vozač kaže mi da je sudjelovao u zadnjoj akciji oslobađanja sela. Šest mrtvih, dvojicu nisu uspjeli izvući. Tko zna što nas danas čeka.

U šest počinje akcija. Tutnji nebo i zemlja od siline eksplozija. Ovaj put naše haubice diktiraju tempo. Nije trebalo dugo čekati odgovor. Četnički geleri se zabijaju u trupce naslagane oko našeg skrovišta. Nema vijesti s prve crte. No u jednom trenutku, ulaze dečki iz domobranske bojne, koji najbolje poznaju teren. Uletjeli su u minsko polje, dvojica su odmah poginula. Ostali su se povukli.

"Opet ništa", potiho reče Mata.

Svi ostali šute, dečki skidaju opremu. Mrtve su izvukli i ostavili vani na ulazu. Nakon nekoliko minuta iz drugog kuta skloništa do nas dolazi vezist.

"Morate krenuti. Svileni se uspio prvi probiti u selo i potisnuti četnike u donji dio sela. Jedan dio ranjenika su izvukli suborci, sada vi krećete". Loše vijesti ipak zamjenjuju bolje. Jedan dio tek oslobođena područja prelazimo u  sanitetu, a ostatak puta do sela idemo pješice ispred vozila. Smrznuta i nesigurna cesta, na brzinu je razminirana. Nadvijena  je ledenicama koje vise s gustih krošnji okolne stare šume. Pred selom ostavljamo sanitet. Spuštamo se niz strminu. Pred nama se otvara pogled na dva niza usporedno naslaganih kuća koje dijeli krivudavi potok ispresijecan s dva omanja mostića. Sa svake je strane potoka krivudava cesta. Odmah do nas s lijeve strane rov koji je branio ulaz u selo. Napušten. U selu se još uvijek vode borbe. Stogovi sijena i obližnja zgrada nestaju u plamenu. Dim se diže visoko u nebo. Zovu nas da još idemo naprijed, jer ima ranjenih i mrtvih. Pognuti trčimo uz rubove kuća do sredine sela. Oko nas meci zuje poput osica. Pokraj potoka leži pet, šest mrtvih četnika. Malo niže dva naša ranjena branitelja. Ima i poginulih. Provlačimo se ispod mosta. Led popušta, pa smo se našli u ledenoj vodi. Izvlačimo se iz potoka i hvatamo se druge strane.

Tomica priskače prvom ranjenom. Prilazim jednom od naših, povlačim ga iza prve kuće. Okrećem mu glavu. Mrtav je. Jedva dvadeset. Dah zastaje. Steže u prsima.

"Dok,ovamo, pomozi mi!" trgnuo me iz bolnog suosjećanja Tomica.

Previjamo ranjene. Pristižu branitelji i pažljivo ih izvlačimo istim putem natrag do vozila. Stiže i druga sanitetska ekipa.

Eksplozije su sve rjeđe. Borbe se smiruju. Selo je gotovo naše. Na povratku susrećemo skupinu branitelja koji drže zarobljenike. Jedan je ranjen. Tomica ga  previja. Dečki kažu da su zarobili cijelu Srbiju. Ima ih iz Beograda, Niša... Ranjeni je iz Kikinde.

Nemamo vremena za zadržavanje. Izlazimo iz sela istim putem kojim smo došli, ali sada sigurniji i opušteniji. Ja sam u prvom vozilu, otraga, Tomica je u drugom. I Mata je s njim. Iza njih je kombi s mrtvima. Tik iza našeg vozila koračaju tri inženjerca. Oba ranjenika u mom kombiju su dobro, razgovaraju. Jedan je zapalio cigaretu, prepričava pojedinosti iz tek okončane borbe. Sjedim pod njihovim nogama, djelomično ih slušajući. Glavom mi se vrte slike sela u plamenu, mrtvi i ranjeni...

"Dok!", "Prgi, Prgi!!!"

Otvaram oči i vidim Tomicu. Bol u svakom djeliću tijela. U glavi tutnji Ležim na cesti.. Oko mene dim, smrad. Zapomaganje. Brišem čelo. Na ruci ostaje krv.

"Jesi li živ!?" ponovno čujem Tomicu. Ustajem uz njegovu pomoć.

Užas. Priskočili dečki iz druge ekipe i pomažu preživjelima.

"Nije mi ništa, dobro sam!" vičem, polako shvaćajući što se dogodilo.

"Svojim sanitetom naletjeli ste na protutenkovsku minu. Jutros je inženjerci nisu pronašli zbog debelog leda koji je sada popustio. Poginuo je vozač. Spasilo vas je to što ste u vozilu bili otraga", objašnjavaju.

Stiže novo vozilo, prebacuje me u njega i nastavljamo prema bolnici. Na ulazu u grad susrećemo ekipu koja ide po mrtve. Uspiju li ih naći. Usput mi Tomica daje Tramal. Muka mi je. Straha nema. Čak niti  boli. Šalju me u bolnicu. Ne želim, nije mi ništa. Hoću ići natrag. Ne daju. Dobro, ovu ću noć provesti u stacionaru brigade. Bolove zamjenjuje zadovoljstvo da smo, iako uz nemale žrtve, ipak četnike namlatili. Uvečer dolazi zapovjednik. Kaže da su četnici bili iznenađeni jer smo ih napali na njihovu slavu.

Sutradan me šalju prema brodskoj bolnici. Usput mi Tomica priča. Nakon što su prebacili mene i druge ranjenike iz uništenog saniteta, postrojba, koja je naišla, htjela je gurnuti ostatak vozila u kanal da bi napravili slobodan prolaz drugim vozilima. I kad su to napravili, aktivirali su još jednu minu, koja je nažalost, ubila još četiri branitelja i prijatelja. Užas. Strava rata. Ostala je razrovana cesta, te dijelovi vojničke opreme u kanalu. U krošnji drveća dijelovi tijela koji će jedva biti pokupljeni. Visoko na drvetu poklopac motora našeg saniteta.

Jučerašnji Sabor HDZ-a u zagrebačkoj Dvorani Dražena Petrovića okupio je na tisuće delegata, kandidata za predstojeće lokalne izbore, pripadnika središnjih tijela stranke, predsjednika temeljnih ogranaka, kao i predstavnika gradskih, općinskih i županijskih ogranaka Hrvatske demokratske zajednice. Bilo je lijepo vidjeti brojne svoje prijatelje. Uz ostale stranačke kolegice i kolege, i ja sam se obratio svim našim članovima, kao i svim hrvatskim građanima. Donosim vam, dakle, svoj govor sa skupa „SABOR HDZ-a – IZBORI 2013.

Bez jakog HDZ-a neće biti stabilne Hrvatske, ovo su naše misli a jutros su osvanule u jednim današnjim novinama....

Na putu u dvoranu razgovarao sam s jednim prijateljem iz ratnih dana, vremena kada smo, on kao vojnik, a ja kao liječnik, na fronti, poput mnogih od vas, sudjelovali u borbi za samostalnost i slobodu naše Domovine.

Prisjetili smo se tih teških, ali lijepih dana, dana u kojima među nama nije bilo razlike, bez obzira tko je koliko star, kakve smo škole završili, odakle smo porijeklom, itd.  Prisjetili smo se tih lijepih dana kada su Hrvati bili jedno, disali istim plućima i imali isti cilj. Prisjetili smo se i zajedništva koje smo osjećali dok je naša nogometna vrsta nizala pobjede nad nogometnim velesilama devedesetosme u Francuskoj, zajedništva pri svakom dolasku Svetog Oca Pape u našu Domovinu,  zajedništva kada su nam se na slobodu vraćali naši generali…

U ime toga zajedništava i u duhu koji nas je u teškim vremenima spajao, dizao i ohrabrivao, pozdravljam Vas poštovani gospodine predsjedniče,  stranačke kolegice i kolege, cijenjeni gosti. Pozdravljam vas danas na ovom Saboru kao zamjenik predsjednika stranke, kao Vaš kolega, a prije svega kao vaš prijatelj. Želim se ovdje prisjetiti čovjeka koji je stvarao našu stranku, čovjeka koji je bio prvi predsjednik neovisne Hrvatske, dr. Franje Tuđmana. Kao čovjek, kao povjesničar i kao političar, predsjednik Tuđman je bio duboko svjestan ideoloških suprotstavljenosti i podjela koje su zadnjih desetljeća opterećivale hrvatski narod. Zato je HDZ stvarao kao stranku  hrvatskog jedinstva. Zato je i postavio svoj politički program široko, zato je stranku i nazvao—Zajednicom! Smatrao je da u njoj mora biti mjesta za sve one koji mogu pridonijeti ostvarenju nacionalnih interesa, makar se u svemu i ne slagali.  

Dragi prijatelji, u velikom čovjeku i velikom srcu nema mjesta za male ideje. Velik čovjek i velika stranka podnose i potpomažu različitosti u jedinstvu, različitosti u stavu. Jednoobraznost ne! Različitost da! Zajedništvo da! To su vrijednosti stranke koja počiva na ideji pripadnosti narodu. A HDZ je narodnjačka stranka. HDZ je stranka je koja svoje vrijednosti crpi iz izvora tradicije vlastitog naroda i zapadnoeuropskog vrijednosnog kruga, temeljenog na načelima slobode, demokracije, ljudskih prava i demokršćanskog pristupa čovjeku, obitelji i prirodi.

Te su vrijednosti naše nasljeđe. Određuju nas kao narod, kao stranku. Odreći se njih, značilo bi odreći se najboljeg u nama. Imamo se pravo pozivati na njih. Ali prije svega ih moramo živjeti. Ne možemo propovijedati vodu a piti vino. Ne možemo tražiti od drugih ono, što sami ne činimo.

No to samo po sebi ne bi bilo dovoljno. Duboko svjesni trenutka u kojem živimo, svjesni smo da se svijet mijenja i da stranka mora prihvaćati novo. Jer svako suprotstavljanje napretku i stalnom pomaku u spoznajnom i političkom smislu kroz povijest je značilo put u irelevantnost, put u nestajanje. I zato moramo, poput naših europskih sestrinskih stranaka s kojima činimo europske pučane, ustrajati na jačanju vrijednosti modernog europskog konzervativizma i demokracije kao okvira za razvoj pojedinca, obitelji i društva.

Da, dragi prijatelji, mogu nas voljeti ili ne, mogu nas prihvaćati ili ne, ali jedno je sigurno: bez jakog i stabilnog HDZ-a nema niti jake, niti stabilne Hrvatske. Tako je i danas, kada smo oporba. Jer časno je vlastitom narodu služiti i kao oporba. To ne znači da smo automatski alternativa postojećoj vlasti. Biti alternativa znači nuditi vlastita rješenja, vlastitu viziju, u tome biti ustrajan i vratiti povjerenja građana. Onih građana koji danas ostaju bez posla, umirovljenika koji si ne mogu osigurati dostojanstvenu starost, mladih koji svoju budućnost vide izvan Domovine, branitelja koji se pitaju je li sve bilo vrijedno njihove žrtve. Dragi prijatelji, znate li koliko će majki i očeva noćas nakon što su im djeca zaspala ležati duboko u noć bez sna i pitati se kako će otplatiti kredit i kako omogućiti dobro školovanje vlastitoj djeci? Ti ljudi, naši sugrađani, očekuju rješenja. Jer ova zemlja je bremenita problemima. A ova Vlada nema niti ideje niti rješenja za probleme. Nije ova Vlada rješenje problema, ona jest problem.

Kaže mi jedan poznanik, ne budi preoštar; Vlada se trudi, imaju dobre namjere. Dobro, pitam vas, sada kao liječnik, ne daj Bože da je netko bolestan, biste li  željeli da vas operira čovjek dobrih namjera ili sposoban kirurg? Odgovor je jasan. Država se vodi znanjem, sposobnošću, odgovornošću. A vjerujem da će hrvatski građani prepoznati da smo upravo na ovim vrijednostima spremni i sposobni preuzeti odgovornost za državu. Dragi prijatelji, HDZ je uvijek igrao veliku ulogu. Pitanje je samo, jesmo li mi danas spremni i sposobni tu ulogu odigrati dobro. Pred nama su lokalni izbori i izbori za EU parlament; rad na terenu i ponovno osvajanje glasova. To je uloga koju svi mi imamo. Hoćemo li tu ulogu odigrati dobro ili loše? 

Gdje je odgovor? Da vam pomognem jednom pričom: “Bio mudrac u selu koji je znao odgovor na svako pitanje. Ali, kao i svako selo, ono ima svoje barabe, bećare, fiškale, zafrkante... I jedan od takvih se pohvali društvu. Načiniti ću budalu od mudraca. Uhvatio sam malu ptičicu, kolibrića, tako malenog da ga mogu skriti u šaci. Pitati ću ga: Je li ptica u mojoj ruci mrtva ili živa. Ako kaže živa, stisnuti ću je i ona će umrijeti. Ako kaže mrtva, pustiti ću je i ona će živa odletjeti. Što god kaže, biti će pogrešno. I skupi cijelu svoju bratiju, skoro sve selo i dođe pred mudraca. I upita ga: Odgovori mi, je li ptica u mojoj ruci živa ili mrtva? Mudrac ga nakon kratke šutnje pogleda. I reče: Mladiću, odgovor je u tvojoj ruci. Da, odgovor je u vašim rukama. U našim rukama. Siguran sam, odgovor je u dobrim rukama.  Sami odlučujemo o svojoj budućnosti. Kao i uvijek u životu. Govorim ovo jer smo svjedoci događanja koji ne govore uvijek tako. Vjerojatno su se neki i jutros na putu u ovu dvoranu pitali, ima li nade za našu politiku, državu, za budućnost. I zato s ovog mjesta pošaljimo poruku.

Ima! Ima nade, ima budućnosti. Naša nada se zove HDZ, naša budućnost se zove Hrvatska.