RAZMIŠLJANJA I SJEĆANJA

Naprijed u privatizacijsku maglu

  Danas Vlada predstavlja paket reformi kojima je cilj smanjenje javnog duga. Najavljujući, pri predlaganju proračuna, kako će privatizacija državnog portfelja biti jedan od načina punjenja proračuna, pitao sam premijera što Vlada kani privatizirati, ali odgovor – nisam dobio!

Današnjoj sjednici Vlade prethodi niz odluka i izjava kako premijera tako i ministara vezano uz privatizaciju koju su bile vrlo nejasne, nepotpune a često i kontradiktorne. Brzo nakon tih najava, Državni ured za upravljanje državnom imovinom, DUUDI, traži usluge savjetnika za “početnu i neovisnu ocjenu portfelja trgovačkih društava u vlasništvu RH prije donošenja odluke o privatizaciji”. I to analizu stanja u 54 državne tvrtke, što se kasnije neuvjerljivo pokušalo opravdati tek analizom radi uvida u stanje.

Prvo je pitanje, zašto se analiza radi u tvrtkama koje to isto već rade i imaju? U HEP-u, tvrde upućeni, postoje analize stanja vrijedne 30 milijuna kuna. Ako je tako, zašto raditi nove? Da netko izvana dobije mastan honorar za dokumentaciju koju već imamo? Potrošili smo 50 milijuna kuna na analizu stanja u autocestama, pa odustali od monetizacije. Tzv. Clean start koštao nas je 2,5 milijuna. Hrvatske šume su u zadnjih desetak godina naručile tri studije o restrukturiranju, vrijedne ukupno oko šest milijuna kuna, koje su ostale mrtvo slovo na papiru.

Dok uzimamo učenicima za prijevoz, razbacujemo novac na ponovljene analize. Ne znam vode li se tako multinacionalne kompanije, ali nitko to ne bi radio u vlastitoj kući.

Kako objasniti činjenicu da se traži analiza u APIS-u, koji čuva i obrađuje i raspolaže osobnim podatcima skoro svih građana Hrvatske? Je li to domovinska sigurnost i zaštita nacionalnih interesa?

„Strateške tvrtke neće u prodaju,“ kaže ministar gospodarstva. U isto vrijeme premijer tvrdi da se neće dirati samo šume i vode. Uostalom, što su to strateška poduzeća? Po kojim je kriterijima bivša Vlada donijela odluku što jesu, a što nisu strateška poduzeća!? Nisam protiv privatizacije, jer država nema nikakave potrebe posjedovati manje ili veće vlasničke udjele u preko tisuću tvrtki, koliko ih sada ima. Treba privatizirati državna poduzeća za koja ne postoji ekonomski ni javni interes i koja se mogu natjecati na tržištu.

Protiv sam privatizacije voda, šuma, zemlje i infrastrukture.Treba odvojiti infrastrukturu od usluge pa primjerice HŽ Infrastruktura treba ostati u vlasništvu države. Sličan je primjer i tržište telekomunikacija ili struje, gdje država upravlja temeljnom infrastrukturom, a tržištu se prepušta proizvodnja i ponuda usluga.

Doduše, ovdje je već učinjena skupo popravljiva greška: uz usluge telefonije prodali smo i vodove pa privatnik ima monopol i nikakvu obvezu ulaganja u razvoj mreže, zbog čega imamo skupe telefonske usluge i spori Internet, a podaci završavaju u drugoj državi. Očigledno, Vlada je spremna dati novce za analizu tvrtki koje su već analizirane i hoće provesti privatizaciju, ali ne zna što bi privatizirala. A imajući na umu način na koji funkcionira, teško da ćemo uskoro dobiti odgovore. Mogao bi ih dati Hrvatski Sabor. Trebalo bi organizirati tematsku sjednicu, javnu raspravu i donijeti odluku što je to strateški bitno za Hrvatsku, što se može, a što se ne treba i ne smije privatizirati. To bi trebalo obvezivati sve vlade, bez obzira koja administracija bila na vlasti. Jer ovako ispada da svaka nova vlada radi svoju strategiju i svoj plan privatizacije. Kao da sa svakom novom vladom počinje svijet.

Tu vidim odgovornost izabranih saborskih zastupnika. Nismo izabrani svađati se oko komemoracija, voditi ratove svojih očeva već voditi brigu o budućnosti naše djece dok je oni još imaju.

Dvije kolone, tri komemoracije, jedno beznađe

  U Hrvatskoj ništa novo, parafrazirat ću dobro poznati antimilitaristički klasik. Nakon dvije vukovarske kolone, stigli smo do tri komemoracije u Jasenovcu. Možete li ne upitati se dokle sežu podjele koje dominiraju hrvatskim društvom? Kako smo uspjeli zaglibiti ovoliko duboko? Kojoj koloni pripadamo? Na kojoj komemoraciji nam je mjesto? Jesmo li sposobni sami postići minimum suglasja oko onih vrijednosti koje ne smiju, ili ne bi smjele biti upitne? Vrijednosti koje nas čine dijelom europske civilizacije.

Otrijeznimo se ili će nas pamtiti kao političare koji su Hrvatsku bacili na koljena

Očigledno teško. Sukobi su postali jedini sadržaj u odnosu vlast- oporba, ljevice i desnice. Jesmo li zaboravili na dijalog i je li im unutarstranački uspjeh važniji od državnog? Ili je politikom naprosto zavladalo potpuna nevjerodostojnost, te se jedno govori na stranačkim skupovima, drugo na međunarodnim skupovima, a treće piše na Facebook profilima? No nešto se mijenja, nažalost, na gore! Prijepori i nesnalaženja unutar vladajućih nadilaze one do sada viđene između vlade i oporbe. Svjedočimo situaciji da je bivša hrvatska Vlada predložila kandidatkinju za čelno mjesto UN-a, kojoj novi premijer daje bezrezervnu, prvi potpredsjednik tehničku potporu a saborski zastupnici vladajuće koalicije skupljaju potpise protiv te kandidature. Potpuni kaos i političko ludilo! Što reći o situaciji u kojoj potpredsjednik Vlade proziva HDZ za veleizdaju, a gradonačelnika Zagreba, s čijom je strankom također u koaliciji, opisuje suspektnim likom s one strane zakona s kojim po njemu mogu koalirati samo oni s jakim želucem! Svjedočimo situaciji u kojoj se dio Vlade zalaže za jačanje poreznog Uskoka a drugi dio vlade ga želi uništiti. I tako unedogled. Jesu li to dobre poruke za budućnost države u kojoj bi glavne odluke trebale biti rezultat društvenog dogovora? Naravno da nisu.

Nemojmo se zavaravati, neće na tome stati. Podjele idu i dalje. Ako je to uspijelo u Vukovaru, simbolu ujedinjenja Hrvatske u želji za slobodom i samostalnošću, teško da ćemo podjele izbjeći i u budućnosti. Ne želim biti zloguki prorok, ali sam siguran da ćemo ove godine imati i dvije proslave Dana državnosti.

Kao nikad nakon Domovinskog rata, hrvatskoj politici nedostaju državnici, koji će kad na izborima dobiju vlast nastavljati graditi, a neće samo rušiti zatečeno.

Krajnji je čas za otrežnjenje: moramo se prizvati pameti, zaključiti sukobe i započeti dijalog. Bez toga će biti teško promijeniti imidž Hrvatske kao demokratski nezrele državice, kako nas sve češće doživljavaju diplomati i strani mediji, ali kako državu doživljavaju i mnogi njezini građani, pogotovo mladi. Mi koji smo danas na političkoj sceni pripadamo generaciji koja je ujedinjena sudjelovala u stvaranju države. Hoće li nas budući naraštaji pamtiti kao generaciju koja je zbog međusobnih svađa tu istu državu bacila na koljena? Ili ćemo biti spremni uzmoći razgovarati jedni s drugima? I snažno se boriti za demokratske vrijednosti jer demokracija nema alternativu. Hrvatska se ne smije vraćati unatrag. I to mora biti naš stav. Jasan i beskompromisan. Ili ćemo umjesto toga svjedočiti kako hrvatski premijer čita tekst o odricanju od fašizma koji mu je donio nekakav međunarodni činovnik?

I tako dok se političari svađaju, društvo dijeli, mladi napuštaju zemlju. Tu podjela nema. Odlaze i oni čiji su preci bili ustaše, kao i oni kojima su bili partizani.

Jesmo li skloniji dijalogu ili isključivosti?

  Dan nastanka NDH daje nam za razmisliti gdje smo danas. Jesmo li slobodno društvo koje poštuje različitost i drugačije mišljenje? Jesmo li skloniji dijalogu ili isključivosti? Čuvamo li različitosti kao svoje bogatstvo ili poručujemo da idu negdje drugdje?

Vlada li atak na slobodu govora i istraživanja ili nas raduje lepeza različitih pogleda i misli? Da parafraziram poznatu misao: ako šutimo dok se loše događa drugima, kada loše dođe do nas ni tada neće biti nikoga da govori.

Zato smo pozvani reći da je NDH bila fašistička tvorevina temeljena na rasnim zakonima. Treba se suprotstaviti svakoj vrsti revizije i negiranju žrtve svih onih samo zato što su bili druge vjere, nacionalnosti ili su drugačije mislili.

Vlada RH mora biti jasna u ovim porukama i učiniti sve da zajedno s predstavnicima naroda koji su bili najveće žrtve ustaškog režima odamo počast stradalima. Dužni smo izvući poruku i pouku iz tih vremena i svojim politikama ne dozvoliti da se takvo što ponovi u društvu. Zaoštravanje retorike koju čujemo u posljednje vrijeme ne smije biti smjer kojim će Hrvatska ići. Dijalog mora biti ključni alat iznalaženja rješenja u svakoj situaciji, a povijest nas uči da samo dijalogom možemo ići naprijed i graditi tolerantnije i prosperitetnije društvo.

Ne miješati javno i privatno zdravstvo!

  Hrvatskim zdravstvenim sustavom već godinama nisu zadovoljni pacijenti, a i mi koji radimo u sustavu, od „reforme“ do „reforme“ postajemo sve frustriraniji. Sve silne reforme pokazale su se tek parcijalnim, vatrogasnim mjerama gdje bi se reforma svela na ukidanje zakona koje je donijela garnitura koja je Hrvatskom upravljala prije njih.

Hrvatska je siromašna država, ali ne treba prestati biti socijalna. Zadnje što bi bilo poželjno napraviti jest koncipirati reformu koja bi se svela na guljenje ionako iscrpljenih građana. Zdravstveni sustav u svojoj biti treba ostati solidaran pri čemu se ne smije nikad zaboraviti da zdravlje nije samo prirodno pravo zaštićeno hrvatskim Ustavom koje jamči skrb o bolesnima. Jednako kao i obrazovanje, tako i zdravstvena zaštita mora biti dostupna svima, jer je to civilizacijska tekovina. Svako društvo koje drži do sebe i svoje budućnosti o tome vodi računa.

Kojim god putem vladajući reformatori (nadam se da na kraju neće biti samo „reformatori“) krenuli, morali bi voditi računa o tome da primarna zaštita i preventiva moraju biti ojačane kako bi se sačuvala temeljna razina zdravlja stanovništva. Pravo na dostupnu zdravstvenu zaštitu jednako ima čovjek koji živi na Lastovu kao i onaj koji kojemu je adresa u centru Zagreba ili Rijeke. Protivim se miješanju javnog i privatnog zdravstva odnosno davanja mogućnosti liječnicima da poslije svog radnog vremena u državnim ustanovama slobodno rade u privatnim zdravstvenim ustanovama. To jednostavno nije odgovarajući model za Hrvatsku u kojoj je izigravanje svih zakonskih i moralnih normi postalo gotovo društveno poželjno, a ne samo prihvatljivo.

Uz to, sigurno ne bi spriječio odljev liječnika. Pravi bi pristup bio odvajanje tih sustava, što bi značilo da se svaki liječnik može slobodno opredijeliti hoće li raditi u jednom ili drugom. Onaj tko se odluči za privatno poduzetništvo – bilo kao zaposlenik privatne ordinacije ili poduzetnik koji ju je pokrenuo – izložio bi se rizicima tržišnog poslovanja, jednako kao i poduzetnik u bilo kojem drugom području.

U javnom sustavu liječnike treba pošteno platiti i siguran sam da bi to riješilo mnoge probleme, pa i problem odljeva kadrova. Dugoročno, pak, problem manjka liječnika može se riješiti samo povećavanjem upisnih kvota na medicinskim fakultetima.

Uštede u zdravstvu su moguće, i to ne na račun pacijenata. Objedinjavanjem javne nabave dovelo bi do velikih ušteda a i spriječilo bi se kupovanje suvišne opreme, kao što se dogodilo s ECMO uređajima kupljenim u vrijeme bivše vlade. Nije rijetkost da u našim bolnicama postoji moderna oprema, ali nema dovoljno stručnih liječnika koji je znaju koristiti. Kao što ima bolnica u kojima su nabavljeni moderni i skupi uređaji, poput endoskopskih stupova, koji se koriste jednom tjedno!

Reforma bi svakako trebala dotaknuti i pitanje postojanja istih odjela u bolnicama koje su udaljene par kilometara. Sustav mora biti racionalan da bi opstao. Privatizacija zdravstvenog osiguranja i miješanje javnog i privatnog zdravstva nisu rješenje. Ovih sam dana pročitao da netko ironično kaže: „Hvala Bogu da smo s ovom Vladom u prilici gledati Alana Forda iznutra!“ U alanfordovskom duhu dodajem citat na čitanje hrvatskim građanima i zdravstvenim reformatorima – Bolje biti bogat i zdrav, jer ako si siromašan, džaba ti što si bolestan!

Hrvatska politika, zbilja ili satira?

 Dosta se toga dogodilo u Hrvatskoj u zadnjih osam dana od predstavljanja proračuna, o kojem danas odlučujemo. Puno toga, a opet premalo što bi promijenilo nezadovoljstvo ponuđenim proračunom. Političari nasmiješenih lica su prije dva dana prodavali narcise na glavnom zagrebačkom trgu. Prodali su 4 milijarde obveznica i nastavili uhodanu praksu zaduživanja. Razloga za smijeh nema. Izabran je ministar branitelja a natječaj za novog čelnika sigurnosne službe tek se otvorio. Saznali smo da prvi potpredsjednik nije nadležan za MUP čiji je pak ministar svoju stranku prozvao zaštitnikom demokracije u Hrvatskoj od partnerskog mu HDZ-a. Balkanska ruta je zatvorena, izbjeglica nema, ali smo odlučili poslati vojsku na granicu. Vlada je uložila na vlastiti prijedlog proračuna nekoliko amandmana, ne da sačuva proračun, nego obraz, jer je nevjerojatno da se u prvom prijedlogu smanjivalo školarcima i invalidima…. Proračun je tu. Predlagatelj će reći da je to najbolje što se može učiniti u ovom trenutku. No, je li doista tako? Predstavlja li ovaj proračun ono što smo očekivali: proračun konzervativno liberalne vlade kakva danas vodi Hrvatsku? Konzervativno liberalne vlade svoje rezultate temelje na progresu, inovacijama, obrazovanju, ulaganju u istraživanje i razvoj, tržišnom gospodarstvu, pluralizmu i jačanju otvorenog društva. Malo je od toga u proračunu da bismo rekli kako je ovo zrcalo vrijednosti koje zastupaju konzervativci i liberali. Premalo od Vlade koja je najavljivala promijene Premalo od premijera koji se, nažalost, brzo uklopio u domaći politički milje i izabrao put nezamjeranja, umjesto puta reformi. Proračun je pokazao kako Vlada nema političke snage promijeniti već viđene loše hrvatske politike. Ovo je samo kontinuitet proračuna kojih smo se nagledali zadnjih desetljeća. Ostaje nejasno, kako će danas glasovati vladajući zastupnici. Kako će glasati svi oni koji su dignitet branitelja podigli na pijedestal vlastite političke prepoznatljivosti i opstanka?! Ne možete se oteti utisku kad vidite proračun kako su barem dijelom, branitelji poslužili u političkom razračunavanju s neistomišljenicima. Kako će glasati zastupnici sveučilišni profesori, i ne samo oni, za proračun koji drastično smanjuje izdvajanja za znanost i obrazovanje!? Kako će glasati liberali ili oni koji se zovu liberali za proračun koji smanjuje prava manjinama i neprofitnim medijima!? Kako će zagovornici tržišnog gospodarstva tržišta dići ruku za proračun koji i dalje favorizira ortački kapitalizam, jer ovakav proračun mogu podržati samo ortaci u politici!? Kao će glasati oni koju su obećavali ministarstvo demografske obnove a na koncu ostali bez ijednog razrađenog projekta koji će poboljšati demografsku sliku ove zemlje!? Možda bi odgovor bio prihvatljiv, čak naišao i na potporu oporbe, kada bi smo znali što je cilj ovog proračuna: kupovina socijalnog mira, razvoj gospodarstva, Hrvatska u kojoj se živi dobro… Ili tek puko slušanje Europske komisije i svođenje deficita na zadanu mjeru. Predlagatelji proračuna moraju znati da on nije zbroj uredno složenih brojki, nego, jasna poruka Vlade kakvo društvo želi. Iz proračuna se mora iščitati jasna poruka Vlade da će državu voditi na vrijednostima liberalne demokracije, tržišnog gospodarstva u socijalne pravednosti. Dakle, na načelima modernog konzervativizma. A sve dok se to ne bude vidjelo, samo možemo očekivati neizvjesnu budućnost.

Ah, da, zaboravio sam. U ovih osam dana smo razmontirali Montirani proces. Nikakva šteta, jer je hrvatska politika ionako postala velika satira.

HRT – javni ili stranački servis?!

 Nakon svakih izbora javna televizija je uz sigurnosne službe među prvim tvrđavama koju pobjednik želi pokoriti.  Rekli bismo ništa novo pod hrvatskim nebom.

Za koji dan u Saboru će biti otvorena rasprava o Godišnjem izvješću o poslovanju HRT-a, koja će po najavama vladajućih biti iskorištena za smjenu trenutačno glavnog ravnatelja Gorana Radmana, kojega je na to mjesto, kao svoju produženu ruku i instalirala bivša vlast, dajući mu izmjenama Zakona o HRT-u u ruke veliku moć.

Ravnatelj će u raspravi, kao odgovor na kritike, sigurno iznijeti podatke o provedenoj restrukturiranju i smanjenju broja zaposlenih,  moderniziranom tehnološkom opremom, dobrim financijskim rezultatima….  Pozvati će se na mišljenje EBU (europska unija radio televizija) koja HRT navodi kao uzor u ovom dijelu Europe. I to nije sporno. Ali ne znam kako će braniti svoju odluku, a u ovom trenutku nema jasnog demantija s HRT-a o zlatnom padobranu, tj. visokim otpremninama koje je ponudio svojim suradnicima. Ukoliko je točno, radi se o neetičnom postupku i zbrinjavanju suradnika na račun nas, pretplatnika javne televizije.

No, kako sam rekao, kod nas se, kada se govori o medijima, o brojkama, poslovanju i novinarstvu  ne govori. Sve se svelo na ideološke obračune, pri čemu se dovodi u pitanje sloboda novinara, mjere se sekunde i minute koje pripadaju ovoj ili onoj političkoj opciji, prijeti se otkazima, po imenima novinara se procjenjuje tko je koje nacionalnosti, maše se  papirom o 40 smijenjenih urednika nakon dolaska prošle vlasti (oponenti će podsjetiti kako su i zašto isti ti prije toga postali urednici)….

Način i jezik kojim se u parlamentu govori o medijima govori o dubokom neshvaćanju njihove uloge i potencijalno je vrlo opasan. Daju se izjave u kojima se najavljuje da će se „pomesti željeznom metlom“, „razmontirati jednostranačka televizija“, „lustrirati medije“.

Prošla je pak vlast govorila da ne dira medijske slobode, ali je na njih udarila na perfidan način – izmjenama Kaznenog zakona koje omogućavaju da redakcije i novinari budu izloženi represiji čak i ako citiraju, dakle navode ih s  imenom i prezimenom sugovornika, tuđe tvrdnje. Odredbom o sramoćenju sucima je dana ovlast da svojim odlukama utječu na program i sadržaj medija.

Sve ovo samo je još jedan simptom bolesti od koje se hrvatska politika nikako ne može, ne uspijeva (ili ne želi?) izliječiti. Naime, nakon svakih izbora pobjednici se ponašaju kao da s njima počinje svijet. Rušimo sve da bismo gradili novo, koje na kraju ispada isto. Naša je država time nažalost  neprestano izložena eksperimentiranju neukih ili priučenih političkih laboranata. Da je došlo doba novih političara znat ćemo i po tome što neće bolovati od vizije vlastite veličine i presudnosti. S novom političkom opcijom na ovim izborima, MOST-om, imali smo tu priliku, ali se i ona rasplinjuje poput mjehura od sapunice.

Ono što me iznimno zabrinjava kad je riječ o promjenama koje se u vladajućoj kuhinji kuhaju za HRT je položaj i neovisnost novinara u njihovu radu. Naravno da se mnogima koji rade na javnoj televiziji može prigovoriti štošta, pa i neobjektivnost i navijački angažman. No, HDZ i SDP bi trebali biti iskreni sami prema sebi, kad već nisu i neće biti iskreni prema hrvatskoj javnosti, i priznati da im to smeta samo kod „njihovih“. Neobjektivnost i navijanje „naših“ njima je profesionalizam.

Promjena na čelu javne televizije mora imati veze s kriterijima i poslovnim programima, a ne s ideologijom i smjenama na vlasti. Javni je interes da se HRT kao javni servis sačuva od političke histerije. Ugovori novinara se moraju poštovati. Novinari moraju biti potpuno zaštićeni i sigurni da mogu slobodno raditi svoj posao, jasno i javno i reći svoje stavove u onim novinarskim formama koje to dopuštaju i ponuditi pravovremenu i istinitu informaciju  javnosti. Novinari su javno dobro i psi čuvari demokracije u uređenim društvima i mora postojati uređivačka i autorska autonomija, u protivnom završavamo u cenzuri i autocenzuri, a to je smrt novinarstva.  Kao što novinari moraju uvijek imati na umu  da u su svome izvještavanju dužni slijediti etička načela istinitosti, objektivnosti, profesionalnosti i poštenja. Moraju biti odgovorni  prema sebi kao i prema onima koji ih čitaju, o kojima pišu i prema izvorima informacija: svi oni zaslužuju poštovanje, jer novinar i te kako može odrediti nečiju sudbinu za trajno.

 Gorana Radmana jedna je politika dovela, druga će ga maknuti. Da je politika u Hrvatskoj vjerodostojna i da se uistinu drži vlastitih floskula o potrebi da se u svim sferama angažiraju vrhunski profesionalci, Goran Radman nikad ne bi ni bio izabran za to mjesto. No,svede li se osvajanje HRT-a kroz smjenu Gorana Radmana na puku zamjenu jednih kadrova drugima, jer jedni su „njihovi“ i vrijeme je da dođu drugi, odnosno „naši“, bit će to vulgarno pokoravanje javnog servisa u interesu vladajuće politike. Kontrolirana javna televizija, i uopće kontrolirani mediji, sigurno nisu ono za što sam se i kao branitelj, koji se s mnogima novinarima susretao i na fronti, borio! U konačnici, da je istinita pretpostavka da onaj tko kontrolira HRT dobiva i izbore – nitko ih nikada ne bi izgubio. Vidimo da u praksi nije baš tako.

Proračun bez vizije nastavlja jalovu politiku zaduživanja

 Premijer Tihomir Orešković sigurno je ostao zatečen kad se u osvit izglasavanja državnog proračuna za 2016. suočio s padom hrvatskog kreditnog rejtinga dvije razine ispod investicijskog koje mu je „darovala“ agencija Moody’s. Nakon predstavljanja prijedloga proračuna i „snimanja“ suradnje između HDZ-ove Domoljubne koalicije i MOST-a agencija je zaključila da aktualna hrvatska Vlada teško može provesti reforme koje su nužne za ozdravljanje gospodarstva. Prijedlog proračuna važan im je znak da Vlada nema političke volje ni snage da promijeni već viđene loše hrvatske politike. Proračun je zrcalo vladine politike, a aktualni ne zaslužuje prolaznu ocjenu. Niz je razloga zbog kojih je tome tako. Najprije, ne znamo čiji je to zapravo proračun. Premijera Oreškovića, koji kao biznismen svjetskoga kova, zna da je tržište potrebno osloboditi negativnog utjecaja politike? Domoljubne koalicije, koja kupovanjem čuva svoje zone interesa? MOST-a, koji ne zna što bi zapravo htio: biti vladajući ili oporba u krilu vladajućih? No znamo jedno, s novom se Vladom nastavlja se politika u kojoj rashodi značajno premašuju prihode. Hrvatska bi, tako, planira Vlada, trebala stvoriti 114,9 milijardi kuna, a potrošiti 122,4 milijarde kuna! Da bi to bilo moguće, potrebno se, naravno, odmah zadužiti, pa je ministar financija i najavio da će na financijskom tržištu uzeti 9,2 milijarde kuna (tko zna po kojim kamatama!) kako bi pokrio proračunski manjak! Da apsurd bude veći, jedan od razloga zbog kojih se i ove godine planira veća potrošnja od zarade i jest politika zaduživanja, budući da na naplatu dolaze razni dugovi iz ranijih političkih faza, i to u iznosu od 17,4 milijarde kuna. Pametnome bi trebalo biti dosta! Politika zaduživanja jalova je i dugoročno može donijeti samo nove dugove.

Dakle, politika nerealnog planiranja i zaduživanja ide dalje, a najave reformi i zaokreta koji bi otvorio put razvoju očito su dobro poslužile u izbornoj kampanji, a sad lijepo mogu biti pospremljene u neku tamnu ladicu. Do neke iduće izborne prigode. Prijedlog državnog proračuna pokazuje nedostatak hrabrosti. Nastavlja se s politikom mazanja vrata debeloj guski kako bi se kupio mir u kući. Premijer Orešković se, nažalost, brzo uklopio u domaći politički milje i izabrao put nezamjeranja, umjesto puta reformi. Najbolje to pokazuje kratak pregled proračunskih stavki koje pokazuju tko je „žrtva“, a tko „dobitnik“. A najveći je gubitnik znanje, ono što svaka ozbiljna država koja brine o budućnosti drži prioritetom. Jer, budućnost jedne zemlje zasniva se i na znanju i na znanosti! Zemlje i društva koje su to shvatile stavile su obrazovanje i znanost na prvo mjesto i u njih ulažu sve više sredstava. U Hrvatskoj, međutim, gdje vlast ne vodi računa o tome što će biti sutra ili za deset godina ne planira se povećanje sredstava, Ministarstvu znanosti se novac smanjuje. Dok mudre zemlje su s glavom već u 22. stoljeću, mi ne da stojimo u 21., nego nam je jedna noga nazad u 20-tom. Zaboravlja se da ulaganje u obrazovanje jača državu gospodarski, demografski i demokratski. Zemlja koja ne ulaže u obrazovanje i znanost nema budućnost. A ova Vlada obrazovanje i znanost doživljava kao trošak! Ima li mučnije poruke mladima od one da nisu vrijedni ulaganja? Ima li što neodgovornije od toga kad im proračunom poručite da napuste zemlju i odu tamo gdje se znanje i pamet cijene? Više smo izdvojili novca za vozila Ustavnog suda nego za istraživanje i razvoj. U isto vrijeme povećali smo izdvajanja za političke stranke, za Vladu, za vjerske zajednicama. Siguran sam da niti Crkva ne bi imala ništa protiv da se sredstva preusmjere za obrazovanje naše djece u skladu s riječima pape Franje: “Staviti kruh na stol i osigurati djeci krov nad glavom, omogućiti im zdravlje i obrazovanje, to je osnovno za ljudsko dostojanstvo“.

Subvencije se i u ovom proračunu shvaćaju kao važan poticaj razvoju gospodarstva i rastu a činjenice su drugačije. Osim što je ovo često nepošten transfer novca za zadovoljavanje interesa pojedinih lobija i interesnih skupina, logično je pitanje, koji je smisao subvencionirati odavno propale industrijske grane. Jedan je od odgovora želja za moći jer se subvencijama otvara mogućnost kontrole javnih poduzeća, političkog kadroviranja i zapošljavanja. Tako se subvencije i državne potpore pretvaraju u stalan prihod firmama i pojedincima, a da država nije niti formulirala razvojne strategije niti nadzire korištenje toga novca.

Od premijera koji dolazi iz svijeta međunarodnog biznisa očekivao sam više hrabrosti, vizije i odlučnosti kad je riječ o proračunu. Zadržavanjem dosadašnjeg stila kad je riječ o subvencijama pokazao je da nema ništa protiv razvijanja hrvatskog modela kapitalizma, tzv. ortačkog, u kojemu dobivaju „naši“, a „njihovi“ se mogu slikati i što se „nas“ tiče propasti. O „njihovima“ neka odlučuje tržište, a „mi“ ćemo pomoći „našima“ dok možemo. I tako u krug. Novac curi, ljudi žive sve lošije, nema se za školovanje… Ali, koga briga, glavno da ima za „naše“.

Nemali dio sredstava na prihodovnoj strani planira se dobiti od privatizacije. Moje je pitanje: premijeru, što ćete to privatizirati!? Slažem se, država ne može i ne treba biti suvlasnik ili vlasnik više od tisuću poduzeća. Ali, hoće li se ponoviti greška kada je uz usluge HT-a prodana i infrastruktura, pa danas Hrvatska ima sporiji internet nego sve zemlje u susjedstvu, regiji, regionu ili kako vi to god zvali. Želimo jasan odgovor što se to planira prodati! Građani imaju to pravo znati. To je njihovo pravo. Jer Hrvatska treba biti slobodno, otvoreno društvo. A društvo koje ne potiče pluralizam i različitost postaje zatvoreno društvo koje na periferiju stavljaju i pojedince i zajednice. Zato ne vidim razloga i ne podržavam da ionako mala sredstva za pluralizam medija ne ostanu na prošlogodišnjem iznosu. Vladajući ne smiju koristiti moć i udariti medije, slabije i neistomišljenike. Moćni ne smiju postati svemoćni.

Vlada i njezina parlamentarne većina možda misle kako će nedostatke proračuna uklanjati u hodu. Sumnjam u to! Bojim se da će biti po onoj latinskoj:“ Što je od početka nevaljano, ne može se s vremenom ispraviti.“

Na koncu, poruka hrvatskim politikama: ozbiljno stanje u društvu traži ozbiljno ponašanje. Iznad svega odgovornost i znanje i zato se naše rasprave ne mogu i ne smiju svesti tek na puko prepucavanje na relaciji vlast- oporba. Naravno da je potez na vladajućima. Oporbena poruka i njima: kada vidimo da u vašoj koaliciji vlada međusobno povjerenje, kada vidimo vašu spremnost na donošenje teških odluka, nama neće biti problem poduprijeti i one odluke koje možda nisu popularne, ali su dugoročno korisne. Spremni smo s vama podijeliti odgovornost za budućnost ove zemlje i pripremiti Hrvatsku za novo doba. Ali, prije toga morate nam pokazati da ste sposobni vladati. Jedino što se bojim da će u ovom teatru apsurda, „Čekajući Godoa“ biti jedina predstava.

Domoljubi i pošteni, kome oni pripadaju?

Država je ozbiljna onoliko koliko je spremna držati se činjenica i na temelju i isključivo njih donositi odluke. Kao i jučer, jedino me interesiraju činjenice, kao u slučaju Lozančić tako i Hasanbegović.

Rasprave o ministru kulture vode se kada nam je Hrvatska podijeljenija više nego ikad. Umjesto dijaloga i suradnja nudi se zaoštravanje situacije. Malo toga je ostalo od racionalne politike.

U našoj politici postoji samo crno i bijelo. Ako to ne želite prihvatiti, nemate prvo na drugi ili drugačiji izbor. Ima li što između ova dva paralelna svijeta koja se hrane i opstaju zahvaljujući jedan drugome?

Jedna od konstantni je presuda a da se ne da mogućnost odgovoriti. U ovoj zemlji se lako presuđuje, ali se često nema volje ili uopće ne želi poslušati onoga kome se presuđuje. Pogotovo u političkim strankama. Iracionalno zauzimanje jedne strane, bez argumenata, dijaloga može nekom učiniti situaciju jednostavnijom ali ne i ugodnijom.

A danas nemam namjeru niti koga braniti, a još manje osuđivati. Bilo bi nam svima lakše  i sigurno bi izbjegli bespotrebno slino trošenje energije na teme iz prošlosti, kao da naši ratovi nikada nisu završili, da se svi držimo i poštujemo Odluke koje je donio Hrvatski sabor.

Navesti ću svije: Deklaracija o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.–1990,  i Deklaracija o antifađizmu kojom je Sabor potvrdio j antifašističku demokratsku utemeljenost i opredijeljenost Hrvatske.

Smatram antifašizam kao skup vrijednosti kojeg nitko nema pravo monopolizirati. Kao što nitko nema pravo monopolizirati domoljublje ili poštenje. Samo smo mi domoljubi, samo smo mi pošteni. Što je s onima koji se smatraju i jesu  i domoljubi i pošteni, kome oni pripadaju?

Ne zaboravimo, antifašizam je pokret protiv fašizma i nacizma,  koji je  okupljao različite političke stranke i politička opcije: demokrate, liberale, socijaliste, komuniste, demokršćane…

Antifašizam je skup vrijednosti koji se i danas treba suprotstaviti  svim oblicima rasizma, ksenofobije iantisemitizma.

Nova vlada nije filoustaška, kako se moglo čuti ovih dana. Ne svjedočimo fašizaciji hrvatskog društva ali radikalizaciji da! No ona je krenula i prije no što je ova Vlada izglasana.

Krenula s instrumentaliziranjem pojedinih  društvenih grupacija o d strane tadašnje oporbe a današnje vlasti u pokušaju  svrgavanja tadašnje vlade metodom “političke gerile”. Umjesto to da zaustavi, tadašnja vlada i sama radikalizira političku scenu, prihvaćajući ideološke sukobe i razdor kao legitiman i jedini način političke borbe. Ne treba čuditi što je to vodstvu i ljevice i desnici bio izbor. Očigledno se boje argumentirane rasprave, boje se demokracije. Boje se dijaloga, boje se znanja, kompetentnih ljudi koji su u stanju držati naš korak sa svijetom s kojim smo se integrirali.

NA tom su tragu i izjave ministra Hasanbegovića.

 Svojim izjavama, točnije rečeno, izbjegavanjem odgovora načinio je štetu i sebi i vladi. Vjerojatno će se teško ikada sanirati ali se može ublažiti.

Zato ministar mora dati jasan odgovor na neka od pitanja:

-smatra li li da je fašizam totalitarni sustav i da je jedan njegov oblik bio stvaranje NDH koji zaslužuje jasnu osudu kao fašistički režim utemeljen na rasnim zakonima;

-matra li da je antifašizam civilizacijska vrijednost  na temelju koje je stvorena geopolitička karta najvećeg dijela Europe;

-smatra li da je preambula Ustava u kojem se spominje i antifašizam a koju je po nekim izvorima osobno pisao Tuđman netočna;

Želim čuti njegove vrijednosne stavove-ne o komunizmu, da je taj sustav bio dobar ne bi ga rušili 90-te.

Premijer kaže da je njegov ministar kulture antifašist. Hvale vrijedan istup premiejra, ali to očekujem da kaže i sam ministar.

Naravno, ministar ima pravo ne odgovoriti. I to je odgovor.  Kao što ne bi smio svoje pravo staviti iznad svoje dužnosti  i odgovornosti. NA koncu, očekujem odgovore i interesiraju me samo  činjenice.

SOA kao Igra prijestolja

 Rezultat potpisa Predsjednice Republike na odluku za razrješenjem načelnika Sigurnosne agencije prilično je predvidljiv kao što je bila  predvidljiva ovakva politička situacija koja je počela s objavom rezultata izbora. Način  izbora mandatara, pregovarački obrati, ucjene, politički pragmatizam u najgorem obliku, s ovom su aferom dobili svoj logičan nastavak u hrvatskom političkom teatru apsurda koji bi mogao završiti potpunim političkim kaosom.

No vratimo se slučaju SOA. Predsjednica je potpisala odluku o razrješenju, bez dogovora s premijerom. Ako s bivšim premijerom nije bilo korektnog odnosa kako zbog različitih političkih opcija tako i zbog njegovog karaktera, o čemu je ovdje riječ!? Ovim je činom aktualnom premijeru dodatno potkopan autoritet koji je ionako načet sporovozećim mukotrpnim procesom sastavljanja Vlade. U igri prijestolja uz građane za sada je glavni gubitnik premijer, najjača politička osoba Hrvatske. Koji šuti. Za razliku od njega, potpredsjednik Vlade kaže da nema razloga za smjenu. Isti onaj za kojeg je njegov stranački glasnogovornik danima tvrdio da je prisluškivan! Ili to govori samo da bi spriječio da HDZ, MOST-ov  koalicijski partner «od matinele» preuzme nadzor nad policijsko-obavještajnim sustavom. Za to vrijeme, mi smo stavljeni u situaciju birati kome vjerovati: predsjednici države, premijeru, prvom ili običnom potpredsjedniku vlade. A kako donijeti pravilan sud, kad u konačnici pojma nemamo jer nam je, kao narodnim zastupnicima, onemogućeno da se o svemu informiramo. Ako je onemogućeno nama, onda je onemogućeno i javnosti da dozna istinu.

A istina je bitna jer uz puno nejasnoća, jasno je sljedeće: ovo je šteta za sigurnosne službe, šteta i opasnost za državu. Ovo postaje predmet iščuđavanja pa i podsmijeha u sigurnosnim agencijama država s kojima smo dio istih međunarodnih institucija i organizacija. Hoćemo li se ponašati po tim standardima ili su nam uzor Ilija Čvorović i slični balkanski špijuni i to u trenutku kada smo, kako vladajući kažu, izišli iz «regiona» i postali susjedi. Dodatan razlog za zabrinutost je to što u ovom trenutku nema civilnog, parlamentarnog niti stručnog nadzora nad sigurnosnim službama. Tek je vjerovati da će ljudi u njima profesionalno raditi svoj posao. Ali kako njima vjerovati ako se ne vjeruje u profesionalizam njihovog čelnog čovjeka!? I zato je istina važna. U protivnom, dobije li ravnatelj nečasni otpust a tvrdi da je časno radio svoj posao, biti će to velika greška i nepravda. Ostane li obilježen na takav način, jedino se može nadati aktu pomilovanja.

Vjerujem kako bi otkrili barem dio istine, dobijemo li odgovore na neka pitanja: -Na temelju kojeg izvida je zaključeno da je ravnatelj SOA-e prekršio Zakon? -Na temelju kojeg izvida pak potpredsjednik Vlade tvrdi da ravnatelja ne treba razriješiti? -Ako je prekršen Zakon, zašto premijer ne supotpiše razrješenje? -Ako je prekršen Zakon zašto Ravnatelj nije prijavljen DORH-u?

Nisu ovo u eteru niti jedina niti prva pitanja. Ali očigledno nisu problem pitanja već odgovori kojih nema. Činjenica je da su se o ovoj aferi dosad očitovali gotovo svi, osim njenih glavnih aktera. Nitko u ovoj zemlji, koliko god bio visoko pozicioniran, nema pravo ignorirati javnost koja traži odgovore. Politika, osobito vladajuća, ima moć. U nedemokratskim društvima moguće je provoditi eliminaciju političkih protivnika, smjenu dužnosnika, šefova javnih poduzeća ili tajnih službi, svejedno… bez demokratske procedure, suda struke i javnosti. No politička je moć demokratskim društvima bitno drugačija, a Hrvatska je demokratska država. U demokracijama političari odgovaraju na pitanja javnosti, oporbe, parlamenta i svih onih koji kreiraju javno mišljenje i javne politike. Kad toga ne bi bilo tada više ne bi mogli govoriti o Hrvatskoj kao zemlji vladavine prava i odgovorne vlasti.

Dakle, očekujemo odgovore. Ne zanimaju nas špekulacije, uradci spin doktora i paraobavještajaca o tome koga se možda htjelo zaštititi, a kome naštetiti. Ponavljam, očekujemo samo činjenice i istinu. One bi morale pokazati kome više nije mjesto u sigurnosnom sustavu, a kome u politici.

Predgovori, pregovori i pogovori

 Zahvaljujući rezultatima MOST-a već iste izborne noći bilo je vidljivo kako ovo neće biti tek klasična primopredaja između dviju Vlada već dobrim dijelom promjena političkog pa i ekonomskog sustava. Kao osoba koja je s udrugom, a danas političkom strankom HRID sudjelovala na izborima na političkoj platformi MOST-a, jasno sam zagovarao kako nakon izbora trebamo brzo pristupiti formiranju Vlade. Izbor je bio ili koalicija s lijevom ili desnom

političkom opcijom i sudjelovanje u vlasti. Parlamentarni izbori su izbori za dolazak na vlast, a to znači zauzimanje onih pozicija u njezinoj strukturi s kojih se, objektivno, može utjecati na toliko spominjane promjene. Slijedio je logičan redoslijed: prvo odabir koalicijskog partnera (HDZ ili SDP), a onda konkretni i detaljni pregovori o reformama. Pa ako se ne dogovorite s prvim partnerom, tražite mogućnost dogovora s drugim. U kojem se izgrađuje odnos mlađeg i starijeg partnera. U kojem se ima pravo tražiti onaj dio kolača koji vam pripada, ali nema pravo ucjenjivati.

Dio kolega u Mostu imao je drugačiji pristup, a taj je  ojednostavljeno govoreći bio: ili koalicijska vlada, koja uključuje MOST, HDZ i SDP ili ako to ne ide, onda novi izbori. Međutim, od početka sam bio uvjeren da je to u ovom trenutku u Hrvatskoj nerealno, kao što je nerealna i Vlada stručnjaka koju bi svi podržali. To je negacija demokracije. Očigledno je da su se stavovi između članova HRID-a i pojedinaca u MOST-u, posebno oko načina provođenja promjena, sudjelovanja u politici i razumijevanja demokracije u tom trenutku u znatnoj mjeri razlikovali što je rezultiralo prekidom naše suradnje.

No, da smo bili u pravu potvrđuje i konačna odluka MOST-a, kada su nakon šest tjedna pregovora odlučili u dobro poznatim okolnostima koalirati s HDZ-om. Bio je to završetak perioda kojeg su obilježili razgovori i pregovori vođeni na način koji je nezabilježen u dosadašnjoj demokratskoj praksi. Vođeni su u ozračju u kojem su čelnici MOST-a između ostalog pregovore shvatili kao priliku utjecati na unutarstranačke odnose u strankama s kojima se pregovaralo. Ne moram podsjećati da su ovo bili parlamentarni izbori gdje su građani glasovali za promjene u društvu, ostavljajući da o promjenama na vrhu stranaka, HDZ-a ili SDP-a odlučuju njihovi članovi. A upravo se ovi pokušaji ucjenjivanja dvije najveće stranke, na način da im se postavljaju uvjeti koje one zbog vlastitog digniteta ne mogu ispuniti, svode na pokušaj kadroviranja u tuđem dvorištu. Ponavljam, pitanje tko će voditi HDZ ili SDP tiče se članova tih stranaka, a ne članova stranke Mosta NL. Tako je to u svim demokratskim društvima.

Doduše, gotovo da možete naići na razumijevanja takvim pokušajima kada vidite način na koji su se ponašali SDP i HDZ. Pregovori su bila demonstracija slabosti velikih stranaka. Do sada neviđen politički rašomon u kojem je HDZ pristao prihvatiti mandatara, ne ponavljajući mantru „gdje si bio 91-e“, do toga da je SDP bio spreman prihvatiti desnog, konzervativnog političara za svog premijera i još k tome mimo odluka stranačkih tijela. Očigledno, nije postojala niti jedna ideološka prepreka niti minimum političke etike koju su bili u stanju zadržati! Niti je predsjednicima bio problem odreći se svojih najbližih stranačkih suradnika. Odabir mandatara je poseban biser u niski recentnih političkih eksperimenata. Zastupnici MOST-a i HDZ-a dali su potporu mandataru za kojeg su tek rijetki potpisnici čuli, a o njegovom programu nisu znali ništa. Kao što niti mandatar nije ništa znao o HDZ-ovom ili MOST-ovom programu. Zadnja dva tjedna pregovora, kod mnogih građana izazivaju pitanja: „ Je li MOST doista spreman provoditi ono za što se zalagao u kampanji – mijenjati Hrvatsku“, ili je borba oko preuzimanja represivnog aparata najvažniji dio pregovora. Je li to rezultat namjere da se kontrolira morski pas kako ih naziva MOST, tj. stariji koalicijski partner kojemu se ne vjeruje, ili se želi uspostaviti politička kontrola tog sustava radi nadzora svih građana. Ono što je posebno zabrinjavajuće, to je da su predmet pregovora i sigurnosne službe. One to nikako ne smiju biti, jer jedno od temeljnih načela njihovog rada je neovisnost. Umjesto inzistiranja na potpunoj depolitizaciji sigurnosnih službi, one postaju politički plijen i utvrda koja se pošto poto želi osvojiti. To je opasno po društvo. Opasno po svakog hrvatskog građanina.

Po najavama koalicijskih partnera, uskoro bi mogli imati vladu i premijera. Ne dovodeći u pitanje financijsku stručnost i dobru volju mandatara, nisam siguran koliko će on to moći iskoristiti u političkom djelovanju. Zbog dobrobiti ove države želim mu uspjeh. No, sve ovo što se do sada događalo, ne daje mi osnove za optimizam. A kakav će biti naš stav o Vladi, ovisi o njenom sastavu i programu kojeg se još ne nazire niti u tragovima. Dosadašnja događanja, ostavljaju nam premalo prostora…

Zabranjeno (glasno) razmišljanje!

 U Hrvatskoj, član stranke može vrijeđati i prijetiti političkim suparnicima ili manjinama na društvenim mrežama, biti osuđen za kriminal… i sve to bez sankcija.Iako je moguća kakva prigodna kritika iz lokalnog ogranka, u pravilu će akteri takvog ponašanja biti nagrađeni stranačkom pozicijom, kandidaturom za gradonačelnika ili barem selfijem sa svojim predsjednikom.

Međutim, javnim suprotstavljanjem mišljenju predsjednika stranke, kupujete kartu u jednom smjeru.

Diter Nohlen, profesor političkih znanosti s Heidelberga kaže:„Jedino unutarstranačka demokracija može spriječiti da stranke u demokraciji postanu same sebi svrha i time strana tijela, s vlastitim samostalnim ciljevima i interesima, te državom unutar države.“

Najvećim strankama u Hrvatskoj upravo se to događa. A nije da nismo imali priliku biti drugačiji. Rušenjem komunizma, velika većina hrvatskih političara zadovoljila se uspostavom višestranačja i nacionalne države, zanemarujući kako se demokratske vrijednosti ne donose dekretom i kako se stalno moraju izgrađivati. Međutim, već četvrt stoljeća država nam je podijeljena na one koji su trenutno na vlasti i one koji se pripremaju na njeno preuzimanje. Jednopartijski smo sustav zamijenili dvopartijskim.

Mnogi politički analitičari se slažu kako su stranke jedan od najlošijih dijelova našeg političkog sustava. Građani u njih imaju sve manje povjerenja a političari su sve omraženiji. U prvom krugu netom završenih predsjedničkih izbora, pokazalo se da velik broj birača nije zadovoljan etabliranim političkim strankama. I to u situaciji kada ste imali dva ozbiljna kandidata s popularnošću daleko iznad njihovih stranaka. Što će se dogoditi na sljedećim parlamentarnim izborima, obzirom da dvije najjače stranke vode dvojica po anketama najnepopularnijih političara?

Unutarstranačka demokracija nije i ne smije biti unutarstranački problem. Iako je demokracija ustavna vrednota, ona se ne štiti Zakonom o političkim strankama. Postojeći Zakon, na svoje četiri stranice nema ni jedan članak koji daje obvezan sadržaj stranačkih statuta. Tako Ministarstvo uprave registrira stranku u kojoj statutom nije određen način biranja dužnosnika. Ili registrira stranku koja predviđa da predsjednik sam imenuje članove predsjedništva stranke. Stranke se nazivaju po imenima političara, a da njihov predsjednik još nije izabran.

Statuti stranaka daju široke mogućnosti tumačenja. Stranački lideri postaju mjerilo svih stvari. Prepoznavanje što šef misli i djelovanje u skladu s tim postalo je uvjetom političkog napredovanja i opstanka. Čelnici subordiniranu i discipliniranu organizaciju ističu kao najveću vrlinu, zaboravljajući da politička stranka nije i ne bi trebala biti vojska. Osim što je to nedemokratski, to je i protuustavno.Stranka nije mjesto za postrojavanje poslušnih, nego za okupljanje sposobnih. Stranačka vodstva, zbog nepovjerenja u vlastite sposobnosti, ograničavaju slobodu govora i javnog nastupa te na mala vrata uvode ustavom zabranjenu cenzuru. Zato je kod nas normalno da svaki ozbiljniji sukob mišljenja završava izbacivanjem iz stranke. Očigledno smo u 26. godinu samostalnosti ušli svjetlosnim godinama udaljeni od temeljnih vrijednosti demokracije.

Za usporedbu navodim primjer: zastupnički klub CDU-a u Njemačkoj je prije desetak godina iz svojih redova isključio Martina Hohmanna. To je prvi slučaj izbacivanja jednog člana iz redova demokršćanskog zastupničkog kluba, a razlog su bile njegove antisemitske izjave. Kao što rekoh na početku, kod nas je pak situacija nešto drugačija: možete činiti loše stvari i za njih biti nagrađeni. Ali ne smijete (glasno) razmišljati svojom glavom jer vas ubrzo neće biti.

Kako se ovakva nedemokratska praksa može prekinuti? Puno bi se stvari promijenilo već kada bi zakon o političkim strankama otežao mogućnost izbacivanja članova iz stranke ili raspuštanja ogranaka. Kada bi se propisao minimalni demokratski standard; kao što je neposredno biranje predsjednika na nacionalnoj i lokalnoj razini po načelu jedan čovjek jedan glas, obveza tajnog glasovanja, obveza predstavljanja kandidata unutarstranačkoj javnosti prije njihove potvrde, onemogućavanje kooptiranja u stranačka tijela onih koji nisu dobili potporu članstva, itd… Pa i postojanje upitnika provedenog među članstvom koji bi određivao odluku o npr. stupanju u koaliciju bio bi demokratski napredak. Svakako bi bilo zanimljivo vidjeti rezultate ankete prihvaćaju li članovi HSLS-a dogovorenu suradnju s Hrvatskom čistom strankom prava, kako na lokalnoj, tako i na nacionalnoj razini.

Ako se već naručuje ekonomski program od Nijemaca, kopirajmo i njihov izborni sustav, gdje se kandidati za savezni parlament biraju na stranačkim konvencijama organiziranim po izbornim jedinicama. Predsjedništvo ima tek mogućnost staviti veto na pojedinog kandidata. Lokalna konvencija ponovno odlučuje i njena većinski donesena odluka postaje konačna. I nitko je ne može mijenjati. U Hrvatskoj pak lokalne organizacije ne samo da nemaju nikakav utjecaj na formiranje liste za izbore na nacionalnoj razini, već im se često nameću kandidati za lokalne izbore. Onda ne čudi što nam je demokracija zakržljala, a država premrežena korupcijom i političkom nesposobnošću.

Oko toga nema puno izbora: ili će se stranke demokratizirati i otvoriti vrata različitim mišljenjima i različitim mislećim pojedincima ili će se pojaviti neke nove opcije koje su to sposobne primijeniti. Ili će nam politiku početi voditi ulica.

Rat nije dobar. Ali je puno dobrih izreka o ratu među kojima je istini najbliža ona rimskog cara Hadrijana: „Ratovi su ponekad nužnost, ali ljudi ne vole rat, oni vole živjeti u miru i izobilju, vole se družiti i gostiti, vole putovati dobrim cestama. Treba iznova graditi i samo graditi.“

Tako je, umjesto razaranja treba graditi, prije svega mir. Ali treba graditi i vojsku kao jednog od jamaca mira. I takva vojska, dakle i naša, hrvatska, ima pravo barem jednom u desetljeću pokazati s čime raspolaže. Hrvatska vojska zaslužuje mimohod. Zar vojska nije uvijek u vrhu onih kojima hrvatski građani vjeruju? S pravom ćemo se osjetiti ponosnim kada slušamo izvješća iz zemalja u kojima naši vojnici osiguravaju mir. Pošteno, časno i hrabro. Sjetite se mnogo toga nečasnog u čemu su sudjelovali vojnici UNPRFOR-a dok su osiguravali hrvatska okupirana područja; sjetite se kukavičkog ponašanja UN-ovih vojnika u Srebrenici, brojnih zemalja u kojima su vojnici umjesto očuvanja mira bili vinovnici nasilja, šverca, trgovine robljem. Hrvatski vojnici sebi to nisu dopustili.

Doći ću na vojni mimohod u Zagrebu. Pa što, to je osobna stvar, s pravom će te reći. No događaji oko ovogodišnje proslave obljetnice Oluje su me nagnali da takvu odluku učinim javnom. Volio bih biti jasan: iako mi je cijeli život vezan uz odoru, vojna mi nije bila profesionalni izbor. Ako izuzmem obavezno služenje vojnog roka u bivšoj JNA, tek je rat bio razlogom ponovnog uskakanja u odoru. Taj put me nitko nije unovačio.

Nedvojbeno je da je mimohod nespretno organiziran. Počevši od politikantskog natezanja oko njegovog održavanja, preko primjedbi da je nepotreban, preskup i militantan. Svima je jasno da je politika pokazala aljkavost pri pripremi. Ali takve su nam politike već u par mandata:  površne, sklone improviziranju, svedene na puko političko preživljavanje. No, i pored takvih politika, imamo i vojsku i mimohod. Iako nam Ustav ne daje jasan odgovor tko u miru zapovijeda vojskom, odluku o mimohodu su potpisali i predsjednica Republike i Vlada.

Ne vidim problem u tome tko će iz inozemstva sudjelovati u mimohodu. Iako iznenađuje gaf s najavama dolaska  “saveznika“, jer dolazi od političara koji su iskusni diplomati i koji bi morali znati da takav skup traži vrijeme i ozbiljne pripreme. Došli ili ne došli saveznici, nemojmo zaboraviti da je Oluja je bila unutarnja stvar Hrvatske u cilju oslobađanja svojih okupiranih krajeva. A likovati danas kako neće doći „saveznici“ nije primjereno ni prema vlastitoj vojsci ni Domovini.

Podsjećam, mimohod je samo dio proslave 20. godišnjice Oluje koja će kao i dosada biti nastavljena središnjom proslavom u Kninu, gdje očekujem poruku i hrvatske predsjednice i premijera, ne o prošlosti, nego o našoj budućnosti. Neslužbena najava vodstva glavne oporbene stranke da ide u Knin ali s rezervom podupire mimohod može se razumjeti kao dio političke borbe i legitimno pravo. Kao i službena najava pojedinih braniteljskih udruga da neće doći na mimohod. Ali, time je njihova poruka jasna: između vojske i jedne političke stranke, biramo stranku. Jer, moramo shvatiti, odlazak na mimohod ne može niti smije biti izbor između dvije političke opcije.

Ne doći, jer se to ne uklapa u nečiji politički interes, znači okrenuti leđa hrvatskoj predsjednici i Vladi, ali prije svega Hrvatskoj vojsci. Onoj vojsci kojoj stalno režemo budžet, a od nje očekujemo da nas čuva. Vojsci koju šaljemo osigurati mir u ratom zahvaćenim krajevima svijeta, koju šaljemo da spašavaju unesrećene od poplava, da gase požare. Vojsci kojoj smo izbrisali imena ratnih postrojbi, a najbolje zapovjednike locirali i transferirali. Ako politika i  nije zaslužila poštovanje, hrvatska vojska jest i ne smije biti žrtva političkih prepucavanja. Zato, treba se pojaviti na mimohodu zbog priznanja onima koji su priznanje zaslužili. Vojnici zaslužuju naš dolazak i čestitke.

Kad dođe taj dan, opušteno ću se uputiti na mimohod, prema našim vojnicima. Ne razmišljajući ni tko je glavni zapovjednik, tko je premijer, a tko ministar obrane, tko načelnik glavnog stožera niti tko će sjediti na tribinama. Dolazim vidjeti našu vojsku. Vojsku čiji će vojnici taj dan s ponosom nositi pobjedničke stjegove. Vojsku čiji vojnici ne žele služiti nijednoj stranci. Vojsku čiji vojnici nastavljaju tradiciju onih koji su obranili Domovinu u ratu u kojeg su išli ne zbog jednog političara ili jedne stranke, nego jedne Hrvatske.

Neću obući odoru, neću staviti odličja. Tek će mi u glavi odzvanjati riječi, ne neke koračnice, nego dobro nam poznate:

Nešto je trulo u zemlji pravosudnoj. Beskrajno dugi postupci, vraćanje postupaka po tko zna koji put na početak, zastare ... Sudske odluke koje su redefinirale pojam rukovanja ili one koje uspoređuju lokalne moćnike s Dalaj lamom, iako stvarne, zvuče poput urbanih legendi. Obrazloženja presuda nerijetko u sebi sadrže više političke, a manje pravne kvalifikacije. Neke su sudske odluke postale teško objašnjive čak i pravnicima. Sve je češća pojava da sudska vijeća, pa čak i istog sastava, donose u potpunosti oprečne odluke ili različita rješenja - o istim predmetima!

Ovih je dana pozornost izazvala odluka suda o rješenju Policijske akademije kojim su oduzete diplome dvojici njihovih diplomanata. Dvije različite odluke istog suda u dva identična predmeta. Prije svega, držim da sud nije mjesto gdje treba donositi odluku je li nešto plagijat ili ne. Kao što ni ministar ne može najavljivati kome će se neka diploma oduzeti. To je posao akademske zajednice! Iako akademska zajednica često nema hrabrosti suprotstaviti se nemoralu i neakademskom ponašanju, ovaj je put Policijska akademija oduzimanjem diploma poslala jasnu poruku da se radi o plagijatima. I što sada, nakon sudske presude? Koja je institucija u pravu? Tko je od ova dva suca u pravu? Kako to objasniti javnosti? Je li tzv. „neujednačenost sudske prakse“  dovoljan odgovor za sve? Koji je odvjetnik uspješniji u ova dva slučaja?! Naime, isti je odvjetnik bio u oba slučaja.

Riba smrdi od glave. Tako je i u pravosuđu, sustavu u kojem Ustavni sud sve češće preuzima ingerencije redovnih sudova. Vjerujući u kompetentnost i dobru volju sudaca da zaštiti građane od možebitnog lošeg sudovanja redovnih sudova, ne radi li se o izlasku iz Ustavom propisanih ovlasti? Skliskom terenu na kojem se nalaze ustavni sudci svakako doprinosi i nepovjerenje građana prema načinu na koji su isti birani. A birani su po principu dogovora. Jedan red HDZ-a, jedan red SDP-a,  pa malo koalicijskih partnera...  Pa su nam u Ustavnom sudu manje-više sve bivši stranački dužnosnici. Kada nema „dogovora“, dogodi se da kandidati ne budu ni izabrani, kao što je to bilo prošli tjedan. Oporbeni HDZ je svoj nedolazak na glasovanje u Hrvatski sabor pravdao izostankom dogovora. "Ne želimo trgovati", s druge strane viču vladajući SDP. Ako se sjećate, oni su svojevremeno, kao oporba, tražili i dobili uvođenje dvotrećinske većine pri izboru ustavnih sudaca, samo da bi i oni mogli kroz dogovor (čitaj: „trgovinu“) iskadrovirati „svoje“ suce. Kako god bilo, ispada da su mnogi kandidati i kandidatkinje birani zato što je postignut dogovor između stranaka, a ne zbog toga što su zadovoljeni strukovni kriteriji.

Neke sudske odluke građanima ostavljaju duboke nedoumice. Gradonačelnika Zagreba se ekspresno pušta iz pritvora uz obećanje da neće kao dužnosnik utjecati na svjedoke, a sisačka županica tek kada podnese ostavku na svoje dužnosničko mjesto. Za ozbiljne optužbe korupcije kazna može nerijetko biti tek guljenje krumpira ili rad za javno dobro. A za one koji su u prvom postupku osuđeni na stroge kazne postoji velika šansa da će više institucije njihove presude ukinuti ili vratiti postupak na početak. I to već postaje pravilo. Na koncu ispada da su gulitelji krumpira čak izvukli deblji kraj. Svjedočimo kako je institut jamčevine ispao samo dobra fora kojom se pokazuje koliko tko ima novca i kojom brzinom može skupiti xy milijuna kuna, a ne kao zaštita od ponavljanja djela.

Doista, možemo li u ovakvom sustavu uopće tvrditi da je hrvatsko pravosuđe pravedno? Najgore prolazi „mali čovjek“ koji nema financijsku i političku moć i na čijim leđima se lome sve slabosti našeg političkog i pravnog sustava. Poruka je sljedeća: ako nemate novca ili jako dobre bogate prijatelje, umjesto polufiktivnog guljenja krumpira u klimatiziranom prostoru, gulit ćete dane na ovoj vrućini u Remetincu.

Ako ovih nekoliko činjenica ne zvoni na uzbunu, evo još jednog podatka: prema Izvješću Svjetskog gospodarskog foruma (World Economic Forum) za 2014. i 2015. godinu, Hrvatska je treća najgora članica Europske unije po pitanju neovisnosti pravosuđa. Drugim riječima, naše je pravosuđe u velikoj mjeri podložno pritiscima moćnih političkih grupacija. Ako je vladavina prava temelj demokracije, slobode i stabilnosti svake države, nije li u našem slučaju krajnje vrijeme za ozbiljne promjene?

Vrijeme je da Hrvatski sabor prestane štancati Zakone i pravilnike brže nego što Ford izbacuje nove modele s pokretnih traka. Vrijeme da ministar pravosuđa dogovori izradu zakona s onima koji poznaju realnu sudsku praksu. Treba promijeniti način izbora Ustavnih sudaca u kojem će konačnu odluku donijeti struka a ne politička trgovina. Ministri ne mogu najavljivati uhićenja, a još manje presuđivati. Suci ne smiju popustiti političkim pritiscima, ali ne mogu biti ni glasnogovornici oporbe. Bez obzira na političke ambicije.

Jučerašnji nogometni derbi konačno je odigran pred punim stadionom. Atmosferu derbija tek je djelomično pokvarila tučnjava dviju frakcija domaćeg kluba. Gotovo očekivano s obzirom da se derbi igrao u trenutku kada su najmoćniji dužnosnici nogometa klimatizirane svečane tribine zamijenili skučenim zatvorskim ćelijama i u trenutku kada UEFA donosi konačnu presudu za koju dežurni katastrofičari predviđaju da će biti najgora moguća: izbacivanje hrvatske reprezentacije s Europskog prvenstva.  

Duboko vjerujem i nadam se da odluka koja stiže za tjedan dana neće biti takva. Hrvatski reprezentativci  nisu zaslužili ne pojaviti se u Francuskoj. Bilo bi nepošteno za stolom uzeti izboreno na terenu. Bilo ni nepošteno onemogućiti im da pokušaju ponoviti uspjeh iz te iste Francuske od prije skoro dva desetljeća.

Bez obzira na konačnu odluku, čak i da ne bude nikakve kazne, gorak okus će ostati u ustima. Zašto smo se uopće doveli do ovoga? Zašto strepimo tjednima od konačne odluke nogometnih vladara Europe? Zašto smo dozvolili biti udarna tema utjecajnih svjetskih medija označeni kao društvo koje podržava huliganstvo i nacizam!? Hoćemo li konačno prihvatiti činjenicu da je svastika na Poljudu - iako izolirani incident huligana - posljedica događanja kojima u hrvatskom nogometu svjedočimo godinama?

Možemo li se oduprijeti onom „nogometu“ u kojem se nakon domaćih utakmica ne razgovara o rezultatu već o mjestu i broju sudionika u sukobima? Nogometu, u kojem se u prvoj ligi igra za drugo mjesto? Popis huliganstva i nasilja u nogometu i oko nogometa je dug. Kao da Grci nemaju svojih problema dovoljno, hrvatski huligani su ih kamenovali u Zagrebu prije par godina. Lica prestavljenih Grka koji stoje danas pred praznim bankomatima doimaju se bezbrižnim u odnosu na  lica njihovih  nogometaša u čijem je autobusu završila zapaljena bengalka.

Na utakmice hrvatske reprezentacije jedni političari ne dolaze, drugi dolaze ali „ne vide“ sramotne scene i ne razumiju da daju legalitet nečemu s čime je civilizirani svijet davno raskrstio. Međutim, ni jedni ni drugi ne mogu reći „nismo znali“, jer huliganstvo na stadionima i oko njih, ponavljam, nije od jučer. Godinama su političari izbjegavali zamjeriti se skupinama koje su smatrali utjecajnim dijelom biračkog korpusa te političkim mecenama i donatorima. Politički kukavičluk bio je jači od namjere da se „isuši močvara“.

Treba biti pošten i priznati da je pokušaja bilo. Na sjednici Vlade iz siječnja 2009. tadašnji je premijer, najavljujući oštar obračun s huliganstvom, kroz novi Zakon o sprečavanju nereda na sportskim natjecanjima rekao: „Poklič -‘Za dom spremni’- nije domoljubni poklič. On je to nekada bio, dok Pavelićev režim nije počeo ubijati ljude druge rase, nacionalnosti i vjere, pa čak i iste nacionalnosti. Pod tim pokličem su ubijani ljudi. Mi u Hrvatskoj želimo razvijati duh  suradnje i tolerancije.“ Ili možda njihova načela imaju rok trajanja od najviše četiri godine, a politička „principijelnost“ se prilagođava od trenutka do trenutka.

Da je bilo drugačije, možda jedan fašistički poklič ne bi bio uzrok nečasnom završetku karijere dobrog i zaslužnog igrača hrvatske reprezentacije. I tada, umjesto da se suoče s problemom i rade na njegovom iskorjenjivanju, hrvatski nogometni gazde su pokušali vladare europskog nogometa uvjeriti da se radi tek o domoljubnom pozdravu iz nama poznate opere. Kao da u UEFI, koja je kao prioritet zadnjih godina navela eliminaciju rasizma, diskriminacije i netolerancije, sjede stručnjaci za klasičnu glazbu, kojima samo još nedostaje glazba hrvatskoga rodnog kraja.

U javnosti dobro primljeno pismo aktualnog premijera čelnicima UEFA-e u pokušaju saniranja štete, iako su to i drugi mogli ili morali učiniti, nije umanjila odgovornost i nemoć i ove Vlade u borbi protiv huligana. Ta borba ne smije biti tek istraga protiv onih koji kroje kapu hrvatskom nogometu na duboko neprihvatljiv predatorski način. Ona mora sadržavati snažnu borbu protiv svakog oblika huliganstva, netrpeljivosti. Ona mora u fokus staviti rad na odgoju mladih.

Mlade ljude propuštamo učiti što je civilizacijski prihvatljivo, što su totalitarizmi, što je rasizam, a što sportsko nadmetanje. Snaga navijačke skupine ne smije se dokazivati mržnjom i uništavanjem svega što je protivničko. Zaboravlja se da riječ protivnik i neprijatelj nemaju isto značenje, a politika u Hrvatskoj ih uči upravo suprotnom.

Nered nije prihvatljivo ponašanje. Tolerancije prema huliganima ne smije biti. Nema kompromisa. U protivnom, mogli bismo se iznenaditi kada se jednog dana nasilje prenese na školu, obitelj, društvo...

Bez obzira na sve, ne bi bilo pošteno da nas izbace. Ali bi bilo pošteno, s kaznom ili bez nje, da nogometni dužnosnici, Hrvatski nogometni savez i političari koji ne shvaćaju da u Europi ne prolazi palanački mentalitet jasno kažu: mi snosimo odgovornost i stvorit ćemo uvjete da se takve stvari više nikada ne ponove.

Hrvatskom nogometu treba pružiti priliku da nas kao prije dva desetljeća u Francuskoj ponovno ujedini u jednu, nogometnu naciju.

Nismo uspjeli! Pogledajmo se u oči i recimo iskreno: ovakvu državu nismo željeli! Izborili smo državu, a izgubili previše toga. Jesam li pregrub u ovom predprazničkom raspoloženju? Nisam.

„Otkud ti pravo tražiti od mene da ostanem u ovoj zemlji?“ bile su riječi moje kćeri, koja nije skidala pogled s TV ekrana dok su se izmjenjivale scene sukoba na Markovom trgu. Večer prije, uvjeravao sam je kako se isplati ostati živjeti u svojoj zemlji. Sada sam odšutio. Vjerojatno bi i mnogi drugi roditelji ostali nijemi ne vjerujući, ili ne želeći vjerovati što se događa u Hrvatskoj. Slike poput onih s Markovog trga nisu neuobičajene u zrelim demokracijama, ali su obzirom na aktere, pozadinu sukoba i posljedice, razgolitile našu surovu stvarnost: u ovoj zemlji nema dijaloga i nisu svi jednaki pred zakonom. U ovoj zemlji postoje države unutar države.

U ovoj zemlji postoji samo crno i bijelo. Ako to ne želite prihvatiti, nemate prvo na drugi ili drugačiji izbor. Nedaju vam. Mi ili oni nije fikcija, to je stvarnost. Jedan je to rekao, a drugi to živi. Ima li što između ova dva paralelna svijeta koja se hrane i opstaju zahvaljujući jedan drugome? Skoro ništa. Jedino puno apatije i želje za odlaskom. A što bi drugo i preostalo ljudima koji ne rade ili strepe pred otkazima gledajući neumoljivu statistiku koja nas svrstava među najsiromašnije europske zemlje? Ljudima koji na vlastitoj koži osjećaju svu nemoć i neznanje aktualne vlade i strepe pred samoproglašenim čistokrvnim domoljubnim jurišnicima. Doista, što preostaje ljudima čiju budućnost bi trebali graditi političari praznih životopisa, ili životopisa koje skrivaju?

Teško je ne biti apatičan živite li u državi  u kojoj moć političara raste s brojem dana provedenih u istražnom pritvoru, u kojoj osuđeni kriminalci (p)ostaju lokalni dužnosnici i državni službenici. Teško je ne biti apatičan u državi u kojoj se diplome kupuju, a pitanja iz mature možete naći na internetu dan prije ispita; u državi u kojoj izraz „uhljeb“ nije postala tek novohrvatska riječ nego način života. U državi koja je od predziđa kršćanstva postalapredziđelicemjerja. I naravno da će se u takvoj državi papa Franjo doimati kao biće s drugog planeta, a njegove poruke odbijati od nas kao od teflona. Naravno da se u takvoj državi čudacima smatraju ljudi koji drže do svojih  načela, kojima je poštenje temelj života, a odgovornost način rada. Čudaci su oni koji svoje domoljublje dokazuju poštivanjem zakona.

U takvom raspoloženju dočekujem(o) još jedan Dan državnosti. Naravno, taj dan je praznik samo za jedne. Druga polovica ga slavi neki drugi dan. Umjesto državnih zastava,  pročelja će i dalje biti „ukrašena“ sveprisutnim  grafitima. No, barem će u nečemu Hrvatska biti skoro jedinstvena: povezat će nas mogućnost produljenja slobodnog vikenda i neznanje koji praznik slavimo.

Ponovno se pitam, jesam li bio pregrub o sadašnjem hrvatskom trenutku?  I ponovno isti odgovor: Nisam! Nisam, jer želim i vjerujem da možemo bolje. Nisam, jer ne želim nikome da ostane živjeti u prošlosti. Vjerujem da Hrvatska ima budućnost, kao što sam siguran da većinu naših sugrađana čine upravo „čudaci“ koji žele isto!

Hrvatska ima budućnost ako nam cilj bude normalna, pametna i civilizirana zemlja. Zemlja međusobnog uvažavanja i stvarnog dijaloga, ne dijaloga kao predizborne floskule. Zemlja vraćenog suvereniteta u kojem vladavina prava i liberalna demokracija predstavljaju civilizacijske vrijednosti za koje smo se borili prije četvrt stoljeća. Koliko god u ovom trenutku takva Hrvatska izgledala nestvarno, ona je moguća. Rješenje nije u tome da ju se napusti. 

Govoriti o lustraciji 25 godina nakon demokratskih promjena nosi sa sobom brojna pitanja. Tko bi trebao biti cilj lustracije? Hoće li lustraciju provoditi oni koji bi sami mogli biti lustrirani?  Hoće li lustraciju provoditi oni koji su zadnjih godina doživjeli prosvjećenje i i od velikih komunista postali još veći antikomunisti? Preobraćenja se događaju ali su kod nas poprimila  epidemijske razmjere. Hoće li jedna politička stranka lustrirati druge stranke? Hoće li lustracija obuhvatiti bivše časnike JNA koji su prešli u Hrvatsku vojsku, bivše članove partije, istaknute omladince? Hoće li se možda objaviti registar osoba koje treba lustrirati?! I konačno, kakve bi to trajne pozitivne posljedice po hrvatsko društvo izazvalo donošenje Zakona o lustraciji? Ja ih ne vidim.

Za početak, valjda sam zadnja osoba koja bi se osobno morala bojati bilo kakve lustracije. Niti sam bio član pa tako niti dužnosnik Komunističke partije, a bit će da nisam ostavio dojam kao osoba koja bi se dala kupiti ili ucijeniti te očigledno nisam bio prepoznat kao perspektivan doušnički kadar.

Iako sam uvjeren da bi lustracija na način na koji se zaziva bila neuspješna, u jedno sam siguran: s komunizmom se treba suočiti! Potrebno nam je idejno rastvaranje totalitarne ideologije komunizma. Mnogi na to neće pristati, kako tajno, tako i javno ističući kako je komunistička ideologija u naravi dobra, socijalna, humana i s ljudskim licem, ali je, eto, izvedba bila loša. Ne, komunizam se ničim ne može braniti. On je bio zamišljen kao poredak u kojem će vladati odabrani, u kojem se zatire bilo kakav oblik demokracije, različitosti mišljenja i individualne slobode. Kao takav, svaki je komunizam totalitaran bez obzira u kojoj državi bio.

Komunizam je svoj opstanak osiguravao između ostalog i organiziranim ubojstvima svojih protivnika. Treba li procesuirati počinitelje zločina i one koji su to naredili? Naravno da treba. Žrtve zaslužuju svoj grob, a počinitelji primjerenu kaznu. Ne smije proći pozivanje na zastarijevanje zločina, niti na starost počinitelja.

Zato je naša zadaća danas uložiti energiju u odgoj mladih o pogubnosti komunističkog i svakog drugog totalitarizma. Mlade bismo trebali podučiti da žrtve totalitarizama zaslužuju pijetet, a ne da ih se iskorištava za nove podjele u hrvatskom društvu i skupljanje jeftinih političkih bodova. Prije svega, svojim ponašanjem bismo mladima trebali pokazati što je to demokracija, učiti ih što su totalitarizmi u svojoj naravi i na koncu što znači imati odgovornost i obveze prema pojedincu, društvu i državi. Zato, uz etiku i vjeronauk, građanski odgoj ima svoje mjesto u školi. 

Da su učili elementarna načela demokracije, mnogi današnji deklarirani antikomunisti prepoznali bi elemente totalitarizma u svojim istupima. Nažalost nisu, kao ni njihovi sljedbenici. Da smo na vrijeme počeli provoditi reforme naših društvenih sustava i posvetili se vlastitoj djeci, danas ne bismo, sudeći po zadnjem istraživanju Europske komisije, bili dio crne europske statistike u kojoj velik broj naših mladih priziva totalitarizme i prihvaća mračne epizode hrvatske povijesti kao poželjne.

Površno je tvrditi kako tek nakon lustracije možemo očekivati gospodarski oporavak, pozivajući se na iskustva drugih istočnoeuropskih zemalja. Te zemlje žive bolje jer su provele stvarne demokratske i strukturne reforme, a tu više nije bilo mjesta za zagovaratelje totalitarističkog ponašanja. Žive bolje jer su njihove političke elite gradile sustav u kojem iznad zakona ne može biti nitko, u kojem se cijeni znanje i kompetentnost.  

Rekao sam na početku da sam zadnja osoba koja se osobno treba bojati kad je u pitanju veza s komunističkom vlašću. Ali nije mi svejedno ako se u želji za lustracijom ne vidi razlika između poželjnog lustriranja naslijeđenog komunističkog mentaliteta od lustracije pojedinaca ili čak cijelih društvenih skupina. Kad elementarno demokratski insuficijentni političari pozivaju na lustraciju, njihovi se apeli mogu doživjeti jedino kao dimna zavjesa ispod koje se, pod izlikom borbe protiv ostataka jednog totalitarizma, nastoji uvesti neki novi oblik diktature. Oni ne razumiju da ne postoji antikomunizam bez prihvaćanja demokratskih vrijednosti i njihovog uvođenja u svakodnevnu politiku. Ovo društvo ima šansu budemo li lustrirali mentalitet, a ne proganjali pojedince. To je jedina suvisla lustracija i otklon od komunističkih naslaga koje su ispunile mnoge pore hrvatskog društva.

Umjesto besplodnih sukoba za i protiv lustracije, počnimo konačno trošiti energiju na izgradnju civilizirane države, demokratizaciju stranaka i izbornog sustava; debirokratizaciju i uklanjanje prepreka za investicije te reformu obrazovanja, a sve sukladno izazovima današnjeg svijeta. Počnimo tražiti načine kako zadržati mlade i obrazovane u Hrvatskoj. U protivnom, uskoro praznu zemlju neće imati tko niti od koga lustrirati.

U Hrvatskoj nikada lakše nije bilo biti oporba. Ovakvu vlast gotovo da i ne treba kritizirati, sama si svakodnevno ispaljuje rafale - u obje noge. Oporba treba samo činiti ono što Vlada nikako ne uspijeva: ponuditi program i ljude i poslati podijeljenoj Hrvatskoj  poruku tolerancije i dijaloga. Milanović to uporno izbjegava. Ali i Karamarko se odlučio na istu taktiku. Iako građani pokazuju spremnost na reforme, alternativa im nije ponuđena. Doduše, Karamarko kaže kako „već sada raspolaže sa 200-tinjak stranačkih, koalicijskih, vanstranačkih stručnjaka s kojima razgovara.“  Koji su jednako vidljivi kao i Vladine reforme. I da, svaka slučajnost s 200 bogatih obitelji koji trebaju voditi Hrvatsku je nenamjerna i zločesta. Umjesto programa, naslušali smo se priča o tome koliko tko voli Hrvatsku, tko ju je želio, a tko ne. Stranački aparatičci prozivaju i neuvijeno prijete onima koji nisu „naši“. Shvatili su da takva glazba godi šefovim ušima i usput učvršćuje njihove pozicije pred parlamentarne izbore.

Naslušali smo se i Milanovićevih priča o onim drugima koji su lopovi, o pljačkaškim zadrugama. Ali mu ne smeta poduprijeti osuđenu osobu za kriminal na mjesto gradonačelnika. Jer on je ipak „naš“. Pokušava nas uvjeriti u ono u što sam ne vjeruje: „U usporedbi s prethodnim hrvatskim Vladama, mi smo najbolja Vlada.“ I tako, kad ne znate ništa o funkcioniranju gospodarstva i tržišta, kad nemate rješenja za goruće probleme, kad nemate hrabrosti za reforme, preostaje vam jedino sukobljavati se na ideološkoj razini. Dotle ljudi odlaze iz Hrvatske. Očito misle da je život sretniji tamo gdje je manje podjela na „naše“ i „njihove“, gdje se programi ne skrivaju ili ne zamjenjuju populizmom i obećanjima bez pokrića.

Tu i tamo iskoči i pokoji svijetli primjer. Riješili smo kako će izgledati registarske tablice. A možda uspijemo dogovoriti—vidimo da se i Bandić u to aktivno uključio—gdje će Hrvati ove godine slaviti obljetnicu Oluje. Bude li po onom kako su se do sada dogovarali, vjerojatno će biti negdje na pola puta između Zagreba i Knina.

Šalu na stranu, tragično je da je i to postalo mjesto podjela. Umjesto riječi proslava, riječ rat je postala svakodnevnica. Doduše, najčešće je spominju oni koji u onom pravom ratu nisu ni bili. A oni koji su bili, sanjali su pravednu državu i društvo. Društvo ravnopravnih građana, društvo u kojem će se polemizirati idejama i programima, a ne voditi jalove sukobe. Društvo u kojem se neće prozivati druge samo zato što su drugačiji od nas.

Treba li nam militarizacija društva!?  Pa rat je davno završio. I u njemu su pametni ljudi pozivali na dostojanstvo i toleranciju. Sve one kojima je normalna i tolerantna Hrvatska neprihvatljiva podsjetit ću na riječi kardinala Franje Kuharića koji je snažno osuđivao i komunizam i jednoumlje, a obranu Hrvatske doživljavao kao pravedan rat. U rat nas je ispratio riječima: "Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu! Ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom nego ću poštovati život njegova oca, brata, sina, sestre!" Ova poruka nije samo za rat, ona je univerzalna. Naučite nešto od njega!

Tužno je što ni Milanović niti Karamarko to ne razumiju. Kao što ne prihvaćaju da spas države ovisi o znanju, dijalogu i toleranciji, a ne ideološkim ratovima.