Istina, pod znakom pitanja
Istina je da mi se nista ne radi. Kao da bih radila svašta, ali nigde energije za isto. Jer, ne vidim smisao. Samo sam umorna.. Umorna od sna u kojem si ponovo, koji toliko podseća na realnost, na naše različitosti, na proteklo vreme, na to da je kraj, a da ja nisam svesna toga. Posle toliko godina, isti glupavi osecaj u grudima.. I ne znam kako da izadjem iz ovog lavirinta zvanog sopstveno obmanjivanje, zavaravanje mozdanih mekih vlakana, jer srce uporno kuca drugacijim ritmom.. Gluposti. Trebalo bi da ae zaljubim u prvog koji mi donese cvece i zavrti me u zagrljaju. Samo da mogu..










