#obaveze

Istina, mrzila sam nedjelje više od ičega na ovome svijetu. Čak i onaj čuveni prvi dan u tjednu, ponedjeljak, i njega sam mogla donekle prihvatiti, no nedjelju nikako. Bio je to zadnji dan u tjednu, zadni čas za uraditi nešto, krao je vrijeme i djelovao je prazan. Svaka nedjelja me tjerala na osjećaj tipa ‘Makni se od mene, mrzim svoj život’. Svaki put kad bi tjerala inat, uzvratila bi mi sa brdo obaveza i natjerala me u plač. Ne volim nedjelje. Obaveze bi uvijek ostavljala za uveče ili idući dan, ljudi su pak svako na svojoj strani. Neki su bili sa rodbinom, pa neki bi putovali nekamo ili bi se sastali skupa i ručkovali, a ja? Ja sam nedjelju preživljavala tako da sam ju djelomično na silu prespavala, pregledala obavjesti na društvenim mrežama po stotinu puta iste i pokušala ne misliti na nešto ili nekog. Pokušala sam ostati smirena, ali uz sve, nedjelja me je toliko voljela da bi me natjerala u plač i ubila i ono malo volje u meni što sam imala nekoć.

Volela bih da samoj sebi ne postavljam toliko obaveza, tolike standarde i da se ne kinjim toliko ako nešto pogrešim ili ne uradim uopšte, jer onda verovatno ne bih u 13h razmišljala kako želim da provedem celi dan u krevetu i kako ništa nema smisla i ne donosi toliko zadovoljstva kao spavanje i sanjanje.

Daj mi obaveze, daj mi knjige, daj mi kafe, daj mi serije, daj mi tračeve, daj mi rasprave o filmovima, daj mi da se šminkam, daj mi da biram šta da obučem, daj mi da rezervišem stolove, daj mi da obiđem peške pola grada... Samo mi ne daj da mislim.