#kniga

Evo mene opet gledam tu staru dalmatinsku seriju koju sam voljela kada sam još mala bila, omiljeni lik mi je bio ovaj jedan ćelavi momak koji je svakom prkosio nije se ložio na prazne riječi i finoću drugih ljudi isto kao ti, a malo manje kao ja. Ja? Ja sam uvijek padala na lijepu riječ i prazna obećanja. Valjda mi je tako suđeno, iz nekog razloga uvijek sam više voljela biti povrijeđena nego da ja nekoga povrijeđujem, neka sam ja čiste savjesti legla u postelju to mi je nekako prije svega bitno. Pričam tako u ovim večernjim satima sa jednom poznanicom koja je nedavno zavoljela nekoga prvi put u životu onako istinski i ludo a ta osoba je baš daleko i ostavila je, okrenula joj leđa. Slomljena je možda više nikada neće vjerovati u ljubav ali i dalje joj posvećuje tekstove i sve te pjesme. Kažem joj da je luda i da ima to neko ludo srce koje voli vijekovima bez obzira što je slomljeno, ona meni kaže sve me ostavlja bez teksta, ali PRAŠTAJ. Praštaj rekla mi je, ta riječ, ta stvar, ta radnja me ubila do sada mnogo puta. A vidi me ludača, ludog srca, vatrenog, strastvenog evo me praštam. Po ko zna koji put ja nekome praštam, idem na one lijepe riječi ma promijenila sam se, ne radim to više, super sam, volim te, daj mi šansu. Ovoga puta molim svemir da to nisu samo riječi, jer ovaj put ne bih ostala skrhana da ode već sumnjam da bih ikako postojala. Ali nešto što je najjače što moje srce nikada ne sumnja u tebe, vjeruje ti sve na riječ a mozak on mi govori glupačo povuci se i sama vidiš da to ništa nije tako, ako želi žrtvovat će se, neće poslati tri poruke dnevno već će zvati svakih sedam minuta jer zna da ti je sedam omiljeni broj. Ma znaš li ti da mi je sedam omiljeni broj, ma znaš li ti podignuti slušalicu, znaš li ti izgovoriti na glas da me voliš ili ipak to i dalje radiš šapućući, znaš li ti da je meni muka od alkohola i svega, znaš li ti smeđooka djevojko da mi se bježi u šumu da vrištim koliko bola ima u meni, znaš li da nisam dobro, znaš li da nisam živa, znaš li da me saslušaš nekada ili samo pričaš o sebi. Znaš li kako se osjećam svaki put kada me zamjeniš, nemaš ti pojma ko sam ja, ali ja znam ko si ti. Kavalir devetnaestog stoljeća koji mi je pobjegao u prošlom životu jer sam bila dijete, pa sada više ne poznaje gdje mu je mjesto. Dozovi se, okreni se, sjeti se mojih očiju koje traže tvoj zagrljaj u masi nepredvidljivih snova, dođi jednom budi čovjek pa me zagrli, idi protiv sebe i izbaci inat i prosječne stvari. Jednom budi čovjek i ne laži me, reci mi istinu i poljubi me, jako poljubi me da opet osjećam da pripadam, ovako izgubljena samo želim tebi da pripadam. Smrtiče dvadeset prvog vijeka vrati kavalira prije dva stoljeća uzmi me za ruku i zaplovi pustim obalama daleke galaksije, sa mojom rukom u svojoj ruci. Budi čovjek sjeti se, sada dođi ne bježi i poljubi me.