260 kilometara daleko stanuje moja sreća, ne materijalna već ona mnogo veća. Znate što je za mene najgori osjećaj na planeti? onaj trenutak kada odlazi, kada ju grlim najjače znajući da je moram pustiti, znajući da ću je ispratiti do prokletog busa, morati reći čuvaj se i okrenuti leđa jecajući i trčati pravo ne osvrtajući se jer ako se osvrnem mislim da ću puknuti, uvijek na tom kolodvoru ostavljam pola sebe i skupim se kada ona opet dolazi ili ja idem k' njoj. Užasna mukla tišina kada stignem kući u kojoj je cijelu sedmicu odzvanjao njen smijeh, miris njene kože na meni, miris njenog parfema na mojim stvarima. Osjećaj iznemoglosti, manjka energije i usamljenosti. Idem prema kauču poželim joj sjesti u krilo, ali tu je samo par jastuka i prazno mjesto koje samo nju čeka. Kada taman naviknem na njen dodir, na njen smijeh, na njen prstić kada krenemo spavati, na njeno prisustvo ona mora ići i onda dođe to zatišje. Živim, preživljavam doma sam a nisam jer samo u njenom zagrljaju meni je dom. I znaš ljubavi moram ti reći jednu stvar. Al' šuti, nikome ni riječ o tome. Zažmiri, ne viri, čvrsto drži oči zatvorene. Sada oslušni, čuješ? Ne, naravno da ne čuješ. I ne, naravno da ne vidiš. Ali razumjet ćeš ako ti kažem da tako izgleda dan bez tebe, gušenje u mraku i tišini.
