Skitam se i fotkam - by Romanski

A sad krećem s pričom o putu do Brijuna i uživanjem na Brijunima. Povod dolaska bila je fotografska radionica Marka Vrdoljaka. Nakon skoro cjelodnevnog opuštenog putovanja prema Puli po staroj cesti i obilasku nekih, nama koji smo putovali i za vrijeme kad Hrvatska nije prošarana autoputovima, bitnih mjesta za stajanje. Prvo stajalište bio je motel na Dobri u Jarče Polju, nekad obavezno stajalište uz kristalno čistu Dobru gdje smo popili kavu i pogostili se „hemendegsima“. Samo desetak minuta nakon što smo nastavili vožnju, stali smo u Severinu na Kupi, obaveznom stajalištu autobusa na relaciji Zagreb-Rijeka, gdje smo posjetili ruševine dvorca Zrinskih Frankopana. To je, nažalost, tek još jedan dvorac koji čeka svoj trenutak obnove ili…

Krećemo dalje i dolazimo do područja Fužina. Srce nam se stišće od strahote koju je ledena kiša ove zime učinila šumama Gorskog Kotara. U jednom mi se trenutku činilo kao da sam u nekoj igri strave i užasa, gdje je nekakva ogromna letjelica pokosila sve drveće na nekih tri do četiri metra visine.

Nakon stanke i kave na vratima Jadrana, silazimo kroz Opatiju uz more prema Labinu i Puli. Negdje pred samu Pulu odlučimo stati na klopu i nailazimo na odličnu konobu „Rišpet“ u Manjadvorcima. Klopa izvrsna, Biska izvrsna, a mi siti i zadovoljni nastavljamo dalje. 

Nakon gotovo cjelodnevnog putovanja, dolazimo u Fažanu i brodom prelazimo na Brijune gdje počinje prava storija. Nakon raskošne večere odlazimo u prvu noćnu šetnju po okolici hotela i uživamo u mirisima obalnog bilja. Tu sam već polako shvaćao da smo na posebnom mjestu. A koliko posebnom, to će pokazati sljedeća tri dana.

Jutro, buđenje, doručak (da, za klopu ću morati odvojit cijelo jedno poglavlje, pa o tom potom), okupljanje sudionika i polazak prema Malom Brijunu kojeg je u javnosti ponajviše istaknulo Kazalište „Ulysses“ Rade Šerbedžije i njegove predstave u Fort Minoru.

Utvrda Fort Minor sagrađena je krajem 19. stoljeća i bila je najzapadnija točka obrane Austro-Ugarske monarhije te je mogla primiti 12 časnika i 530 vojnika. Utvrda se prostire na površini od 15.750 m2, a štitilo ju je 20 topova velikog dometa. Cijelo smo jutro švrljali hodnicima Minora i pokušavali si zamisliti kako je to izgledalo i kako se ovdje živjelo prije stotinjak godina. Danas, nažalost, osim predstava, ovdje nema zbivanja i sama utvrda prepuštena je vremenu i prirodi da od nje napravi svojevrsni spomenik tog doba. Na Velikom Brijunu je i tvrđava Tegetthoff koju sam ovaj put preskočio, pa je to tek jedan od izgovora da se vratim na Brijune. Imali smo dojavu da je divlja svinja preplivala iz Fažane na Mali Brijun, no nismo je uspjeli vidjeti. No zato smo vidjeli galebove, gomile galebova.

Vratili smo s e na Veliki Brijun i u popodnevnim satima krenuli u prvu šetnju tijekom koje smo se divili staroj maslini /Lat. Olea eurpea mill./

„Stara maslina jedno je od najstarijih stabala maslina na Mediteranu; to potvrđuje istraživanje provedeno na uzorku drva stare masline, a istraživanje je izvršeno na Institutu Ruđer Bošković u Zagrebu, 60-ih godina prošloga stoljeća. Metodom karbonske analize (upotrebom radioaktivnog izotopa ugljika C14 na uzorku komada drva iz korjenova vrata debla masline) ustanovljena je starost od oko 1600 godina.“ –izvor web-stranica Nacionalnog parka Brijuni

Nakon masline stali smo pred drvoredom koji je fotografiran sigurno par milijuna puta. I ja sam na njega potrošio pola kartice, a jednu mi je fotografiju tog drvoreda uljepšala plaha srna koja ga je presjekla u trku. Nakon toga obišli smo zaljev Verige gdje se nalaze ostaci rimske vile s toplicama i kupeljima. Šetnjom do vidikovca kroz prekrasne proplanke divili smo se arhitekturi parka koju je postavio Alojz Čufar (Zuffar), (1852.-1907.) – šumarski stručnjak, a nastavio ga je uređivati Tito svojim idejama i vizijom uz svestranu pomoć jelena i ostale divljači na otoku. Drveća su ošišana na visini od dva metra i daju jedan poseban oblik svakom stablu.

Ujutro drugoga dana odlazimo na drugi kraj otoka. Prvo smo obišli Bizantski Kastrum gdje nas je i Sunce počastilo svojim prisustvom. Ovdje bih mogao ostati danima i proučavati tlocrte, fotkati teksture i igrati se geometrijskim linijama uklopljenima u prirodu. Nakon Kastruma obišli smo Saline, mali ornitološki rezervat nastao na staroj solani, koji je zabranjen za javnost. Ta činjenica, ali i sama priroda, dala nam je jedan poseban ugođaj. Mirnoća i tišina, mekoća puteva i isprepletenost makije, tamarisa, lovora, šaša, bambusa i raznog drugog bilja omamljuje i smiruje. Nažalost, unatoč tome što smo nastojali biti tihi, nismo uspjeli vidjeti posebne primjerke ptica.

Nakon Salina odlazimo na dio otoka gdje smo vidjeli stare topovske baterije u raznim stanjima. Jedna je bila čitava, druga napola čitava, a od treće je ostala samo hrpa čelika i željeza.

Saline

Nakon toga se zaustavljamo na Poučnoj stazi Zelenikovac, dugoj oko kilometra koja je interesantna i nakrcana podacima, pa tako možemo vidjeti valne brazde, otiske dinosaurusa, ostatke kažuna.

Popodne smo se prvo prošetali po Mediteranskom vrtu, uživali u raznobojnom cvijeću, pa smo preko livade gdje Tito prespavao noć naišli na staklenu piramidu okruženu visokim stablima. Malo dalje nalazi se fazanerija gdje možete upoznati Kokija, kakadua starog pedesetak godina kojeg je Tito podario svojoj unuci Saši. Koki je danas, kao i nekada, zaštitni znak Brijuna, pa je ljeti premješten bliže hotelu da može pozdravljati znatiželjne goste. Pričljiv je to momak, zna reći „Tito“, „Kako si“, „Koki“ i tu i tamo opali koju psovku koju neću navoditi. Posjetite ga i uvjerite se sami J

Nakon toga spustili smo se na golf-terene i opet se oduševili florom jer nam je fauna uspjela uteći. Bez brige, ako niste te sreće da uživo susretnete sve životinje i životinjice, na raspolaganju vam je muzej prepariranih životinja koje je Broz dobio na dar, a iznad njega je i muzej o Titu s fotografijama svih poznatih ljudi koji su posjetili Brijune za vladavine Maršala.

Od golf-terena preko mostića i ribnjaka dolazimo do moćnih vila koje su, nažalost, ili djelomično uređene ili zapuštene. Vraćamo se u hotel, iscrpljeni nakon drugog dana lutanja po otoku.

Treći dan, polazak u beskrajno zabavnim električnim autićima do Kupelwieserova mira, obiteljske grobnice, a od tamo prvo do ruševina trobridne Crkve Svete Marije , pa preko golf-terena do Safarija. Sa Safarijem završavam ovu priču o Brijunima. Najpoznatija stanovnica otoka danas, uz kakadua Kokija, jest i tužna slonica Lanka koju je Tito dobio od Indire Gandhi. Stigla je davno na Brijune sa slonom Sonyjem, no on je nedavno uginuo. Zoo park je, naravno, zanimljiv jer ondje možete izbliza vidjeti zebre, bježati od pomahnitalih jaraca i paziti se da vas noj ne čvakne. Ha, sad ispada kao da je u Safari parku opasno, no nije. Silno je zanimljivo i zabavno. Na obali Safarija nalazi se kip dinosaura i njegovih otisaka u stijeni, tragova tih pradavnih stvorenja na otoku.

Na kraju, obećano poglavlje o hrani u hotelu na Brijunima. Iako hotel ima tri zvjezdice, njegova kuhinja govori o ekskluzivnosti ponude. Nijedan dan nismo našli nikakvu zamjerku ni predjelu ni glavnom jelu, a bogme ni desertu J. Naše je nepce uživalo u raznim hladnim salatama, ribama, rižotu s plodovima mora, gulašima, tjestenini s tartufima, voćnim kolačima, kremama s voćnim preljevima u čašicama... Ma, divota!

Došao je trenutak da napustimo Brijune. Moram priznati, iako sam godinama bio nezainteresiran za to otočje, postao sam ovisan o toj ljepoti da već danima smišljam način kako da ih ponovno posjetim.

Ako niste bili na Brijunima a imate priliku, uhvatite je objeručke i uživajte u još jednom rajskom dijelu Hrvatske koji čeka da ga posjetite.

Malo više fotografija 

Ovaj smo put istraživali središnji dio Istre, a smješteni smo bili u malom selu Kotli podno najmanjeg grada na svijetu, istarskog Huma. Pa krenimo.

VIŠE FOTOGRAFIJA

Kotli su nekad bili poznati po mlinarima. Danas se može vidjeti ostatak mlina s dva kotača. Jedan je bio za mljevenje žitarica, a drugi je služio kao mali generator koji je osvjetljavao mlin. Prekrasna priroda i zanimljiv tok potoka Rečine koji s pritokom Draga postaje najpoznatija istarska rijeka Mirna, stvara u kršu zanimljive oblike. Kažu da od tih oblika koji podsjećaju na kotlove dolazi i sam naziv Kotli. U Kotlima potražite tko prodaje medicu, nećete fulati :)

Drugo bitno mjesto je, naravno, Hum na Aleji glagoljaša. Kao što sam napisao, najmanji je grad na svijetu po Guinnessovoj knjizi rekorda jer ima svega 17 stanovnika i očuvane gradske institucije. Hum je prvi od tri po meni najljepša gradića u Istri. Motovun i Grožnjan dolaze kasnije na red. U Humu obavezno kušajte originalnu Bisku (rakiju od imele). Kad smo već kod kušanja, mene su, uz hrpu istarskih specijaliteta za koje bih trebao još jedan kulinarski članak.

Motovun je možda najpoznatiji po Motovun Film Festivalu, ali je i najimpresivniji gradić smješten na brežuljku iznad doline Mirne. Mislim da nema tog prolaznika koji ne dobije želju zaviriti u Motovun kad ugleda njegove zidine na vrhu brda. Motovun se spominje još u keltsko doba, a u srednjem vijeku je dobio današnji izgled. Od stare jezgre u središtu, širi se prema dolje; noviji dio je Podgrađe, a najnoviji Gradicol, Kad smo kod Motovuna moram spomenuti, a i objasniti zašto se propeler nalazi na službenoj zastavi festivala. Zbog Josefa Ressela, austrougarskog šumara i izumitelja koji je u Motovunu izumio brodski propeler, a i poznat je po pošumljavanju Učke. Druga poznata osoba jest vozač Formule 1 iz Indianapolisa, rođeni Motovunjanin Mario Andretti. Motovun morate doživjeti, prošetati među njegovim zidinama, osjetiti vjetar i uživati u pogledu na sve strane svijeta. Ovdje možete kušati razne delicije od tartufa. A kad smo kod tartufa, Buzet zovu gradom tartufa, no oni se beru u Motovunskoj šumi koja se proteže dolinom Mirne do Buzeta.

Ročko Polje duševili pupovi maslačka u maslinovom ulju. Na odlasku iz Huma prolazimo pored Roča i Ročkog polja, pa se spuštamo prema Buzetu i onda dolinom Mirne dolazimo do Motovuna. Istra je kao stvorena za vožnju biciklom. Nažalost, ovaj je put nisam uspio proći biciklom, no podno Motovuna prolazila je uskotračna pruga Parenzana koja je povezivala Italiju, Sloveniju i Hrvatsku, od Poreča do Trsta. Pruga se prestala koristiti 1935., a danas je dio pruge uređen kao šetnica i biciklistička staza. Godine 2007. posebno je uređen dio od Livada do Buja koji prolazi i kroz Grožnjan. Gledajući s motovunskih zidina prema zapadu u daljini se nazire taj čudesan grad.

Grožnjan – grad, galerija i muzička akademija. To je moj kratak zaključak ovoga grada u kojem sam proveo nekoliko sati. Povijesno gledano, Grožnjan se najviše razvio za vrijeme Austrougarske zbog spomenute pruge Parenzane. Tada je Grožnjan bio grad obrtnika, a zbog raznih povijesnih događaja doveden je na rub propadanja. No kad je 1965. proglašen gradom umjetnika, počinje spašavanje grada. Prazne i napuštene kuće dodjeljuju se umjetnicima iz Hrvatske, Slovenije i Vojvodine, a dio i Međunarodnoj federaciji Muzičke omladine. Od tada do danas na ulicama grada možete čuti zvukove raznih instrumenata, po kutovima i uličicama možete uživati u koncertima mladih umjetnika, a Grožnjan sa svoje 42 galerije postaje čarobno mjesto u kojemu možete vidjeti, čuti i osluhnuti ritam grada koji živi za umjetnost.