arhiva nikad poslanog

godinu starija

za godinu zrelija

tako nekako idu očekivanja

a tko me zna

zna koji red

moze križati

prije ravno dvije godine

nadala sam se da ćeś mi

čestitati rođendan

da ćeš se sjetiti

poslati poruku - i stigla je

prije ravno godinu dana

nadala sam se

da ćeš u svojoj čestitci

uključiti nešto malo više

emocije

malo vise riječi

jer nas dvoje za moj rođendan

večinom opet propričamo

duše pomirimo

a onda do tvoga

već popravimo odnos

pa ti uvijek dobiješ

neke lude želje

neke duge poruke

neke duboke dijelove duše

ove godine…

ne želim ništa

ne očekujem ništa

zapravo lažem

očekujem

neku službenu čestitku, tamo pred jutro

poželjet ćeš ti meni

sve najljepše

i najbolje

sve ono što si sama želim

kako ti to voliš reći

ali nećeš znati

da bi ti onda odavno bio tu

“sve ono što si sama želiš”

puno stane u tu jednu rečenicu

s njom si na sigurnom

ipak s njom ne možeš

zalutati

krivudati

i pogriješiti

ona je mirna luka

a ipak puna toga

neotkrivenog

i ovdje se više ne radi o rečenici

3 dana do desetog rujna

ni to što mi nikada

nisi poklonio cvijet,

ni kinder jaje,

ni poljubac u čelo.

ne zamjeram,

jer pričali smo da su to

dokazi ljubavi,

a nju mi nikada

nisi priznao.

održao svoju riječ

i ostao sebi vjeran,

da ga opišem

jednom riječju

taj čovjek nije znao

da jedino njega

još nisam uspjela