Nikad vise ti i ja :)

Samo sklopi okice

Izvini mama

Nebitna je boja očiju,

Stajali smo rame uz rame

sve na kraju dodje na svoje.

Kaže mi:

Ključ na stolu. Prazni ormari. Našvrljana porukica, a nekad ni to.  Nekad znaš da je otišla samo po praznini u grudima, domu koji već miriše drugačije i sobi u kojoj ne fale samo stvari, već nedostaje i duša.  Stotinama godina isto, drugi karakteri, nova lokacija i režiseri, a film je vječno isti. Vječno bez bajkovitog kraja, jer u bajkama prinčevi ne ostaju sami. Posebno princeze. A prostor ne ostaje dugo prazan. Useli se nesreća.

Pukla sam jednostavno,nisam mogla više… Slamala sam se noćima,mjesecima. Upitala sam te da li me i dalje voliš. Zašutio si. Nastala je tišina… Ona jebena tišina koja mi je dala 101 odgovor, 101 razlog da te napustim, što sam i učinila okrenuvši se i nastavivši sama, bez pozdrava. Napokon sam nešto učinila za svoje dobro. Samo da znaš, ponosna sam na sebe. :)

Da je meni ove noci

Bili smo poput dvoje djece, nesputani i uporni da odmah dobijemo to što hoćemo. A trebalo je čekati. Trebali smo biti pametniji i umotati tu želju, poput slatke čokolade, u šareni omot. Staviti je u džep i čuvati, kako mama kaže, „za poslije ručka“. Mi nismo čekali to poslije. Zato smo pokvarili glavni dio. Sad ne znam da li će biti glavnog dijela. Sve sam uprskala. I ti si. Samo što ti živiš bez krivice. Bez grižnje savjesti. Što si povrijedio mene. Jer nisi povrijedio nju. Nas troje nismo trokut. Mi smo jedna duž, nas dvije smo krajnje tačke, a ti centar. Nas dvije se nikad nećemo sresti, idemo u suprotnim smjerovima. Ti ne možeš ostati u središtu zauvijek. Kad tad ćeš se morati približiti jednoj tački. Biraš njenu. Boli.

A nisam mislila da ćemo biti kao ostali. Previše želimo biti jedinstveni i zaboravimo da smo… ljudi. Sad smo se našli u jednoj odvratno tipičnoj ljubavnoj priči. Baš kao zaplet neke jeftine romanse. Sjedim i pišem ove riječi pune patetike jer ne znam šta drugo da radim. U ruci držim cigaretu, pa, jer to ljudi rade. Jer to ti radiš. Biti odvratno tipično ljudsko biće je zapravo iznenađujuće dobro za živce. Jedini lijek za odvratne ljudske emocije.  A ti si se predao strastima. I pokazao da ipak nisi iznad drugih. Da i tvoj fascinantni um zakaže pred primitivnim nagonima. I ostaneš ogoljeno biće. Tipično muško. I naš netipičan odnos smo sveli na ovo. Da sam ja jedno obično žensko bez kontrole nad emocijama. Da si ti jedno užasno muško slabije od svojih nagona. A zajedno smo dvoje glumaca koji i dalje svoju priču predstavljaju kao nadčovječnu. /da li su muško-ženska prijateljstva moguća/

Spustila sam glavu na tvoja koljena Moleći te šutke Nevino Samo da me voliš. Podigao si je naglo I pogledao me Očima punim žara i gladi I tada sam znala. Želiš samo slast mojih usana Dok ja želim dubinu tvog srca.

Možda su život ona jutra kad se probudim bez alarma, bez glasnih zvukova i roja obaveza u glavi.

Sreća je lijepa, ali tuga diktira umjetnost. 

Putuj Na drugo mjesto Drugi grad Drugu državu Gdje si bila I gdje nisi Putuj U svoj svijet U tuđi U knjige U muziku U ljubav