MORAM DA KAŽEM

Nisam od onih koji će lajati na zvijezde kada to čini većina, niti se okrećem kako vjetar puše. Vrlo rijetko glasno govorim o temama koje se tiču političkih previranja, a još manje o onima koje gaje mržnju prema nekom od naroda sa prostora ex Yu, ali ovaj put želim biti glasna.

Toliko glasna, da ću odmah reći - dirajte sve, samo Tifu ne!

Vjerovatno ću i umrijeti, a neću se odreći teorije da ako i postoji podjela među ljudima, to je ona najprostija - il' si čovjek il' nikada nećeš biti. Sve druge podjele koje su rasle i razvijale se na stubovima mržnje, ne priznajem.

Koliko je potrebno novinskih stupaca napisati da bi se neko okačio o stub srama, a taj isti je do jučer važio za patriotu i borca za prava i pravdu prostora zvanih BiH?

Koliko ste svi vi koji poznajete lično Mladena Vojičića Tifu, sigurni u vjerodostojnost svakog slova najpopularnijeg članka koji se dijeli i komentariše unazad nekoliko dana? Bez imalo želje da negiram ijedan dio istog, moram vas koji niste iz svijeta novinarstva podsjetiti da naslovi prodaju novine, a vas drage kolege na činjenicu da milozvuk naslova donosi pažnju ovih iz prve grupe.

Neću i zaista ne želim da bacam sjenu na intervju u kojem Mladen Vojičić Tifa govori o planovima za budućnost, ali se pitam da li ste zapamtili ijedan dio istog, osim rečenice iz naslova "Preselio sam se iz Sarajeva u Beograd, jer me tu ljudi više cijene nego u mojoj avliji"?

Sa druge strane, da li je nešto u toj rečenici sporno? Da li znate koliko je cijenjen ili poštovan od strane ljudi u Sarajevu ili u Beogradu? I u konačnici, koliko vas je uopšte briga za to?

Ono što je važno, jeste da je Tifa preko noći postao izdajnik, te ga treba pljuvati što više i jače, kako nikada više i ne bi poželio da se vrati u grad u kojem je i u najgori vakat ipak ostao. E pa izvolite, istresite svu zloću iz sebe, kritikujte ga i osuđujte, ali budite toliko iskreni da sami sebi date odgovor na pitanje - Zašto? Zbog činjenice da je odabrao Beograd?

A šta bi bilo da je otišao u neki drugi grad, neku drugu zemlju? Recimo Irsku ili Francusku? Da li bi vam i tada smetalo što je Mladen Vojičić Tifa rekao da je pošao trbuhom za kruhom i da je tamo više cijenjen nego u svojoj avliji?

Pogledajmo to i ovako.

Pitam se kako biste okarakterisali situaciju da se ja odselim u Istanbul i kažem kako me tamo više poštuju i cijene nego u mojoj avliji? Da li bih bila normalna ili tamo neka što je i vjeru promijenila zarad većih interesa? Sigurno da bi nekolicina mojih poznanika, neću da koristim izraz prijatelja zbog težine te riječi, rekli kako je upravo to istina. Pljuvali bi me i govorili ko zna šta, jer eto može im se. Sa druge strane, možda bih bila grozna drugim poznanicima da se recimo odselim u Beograd pa kažem da me više cijene i poštuju tamo, nego u Sarajevu. Lajali su jezici i za Slađom koja zbog rodbinske linije nije pripadala jednoj, drugoj, ali ni trećoj strani. Nisam ni životne odluke pravila na osnovu pravila koje sredina diktira, zlih jezika je bilo i biće uvijek. Sve je stvar ugla iz kojeg se posmatraju stvari.

Ja recimo ne mogu i ne želim osuđivati bilo koga ko je odabrao onaj put koji ga, makar u tom trenutku čini sretnim.  Ko sam ja i odkud mi pravo da kvarim nečiju sreću i uspjeh?

Bio on u Sarajevu, Beogradu, Zagrebu, ili možda i Istanbulu, Tifa će zauvijek ostati neko uz čiji su glas i muziku rasle generacije. Divili mu se, željeli biti poput njega, pjevali sa njim, a u ono zlo vrijeme i dičili hrabrosti.

Mojim iskrenim prijateljima ovaj tekst će izmamiti osmijeh na licu, jer znaju da volim, poštujem i cijenim Mladena Vojičića Tifu, a u onim drugima koji mi, priznajem, nisu ni važni, ovim riječima ću izazvati bijes.

Mladene, od tebe očekujem samo jedno. Zapjevaj ponovo i to jako, najjače što znaš, pa da vidimo granicu koja će tvojoj pjesmi stati na put.

Meni na kraju ostaje da ponovim još jednom i to glasno, najglasnije do sada - dirajte sve, ali Tifu ne!

9����6�2

Slađana Subotić-Damjanović  

Vrijeme između ljeta i jeseni je vrijeme kada dolazi do promjena. Stari ljudi kažu da to počinje nakon Preobraženja ili još preciznije u onaj vakat kada ste shvatili da još uvijek niste otišli na odmor, a odavno vam je bio potreban, ili ste možda i bili na odmoru, ali se sada čini tako dalekim naredno ljeto. 

Promjene nastaju u prirodi, ali u ljudima. Shvati tada čovjek da je ispunjen i sretan sredinom koja ga okružuje, neki nažalost spoznaju i onu drugu stranu pa shvate da i nisu tako sretni. 

Preobrazi se čovjek u svakom smislu te riječi. Međutim, da bi došlo do preobrazbe svaki čovjek mora preći svoj put unaprijed ispisan od strane zvijezda, sudbine ili neke više sile. Mora taj tvrdoglavi insan da lupi sam glavom o zid pa tek tada shvati zašto je ipak sve tako moralo biti. Neće mu pomoći ni znakovi kraj puta, niti lekcija prijatelja koju je sa njim zajedno prošao, ne, sve to čovjek mora sam. 

Zaletjeti se, poletjeti, letjeti .....ali i pasti. 

Ima onih koji kada padaju stisnu zube jako, pa ne puste ni glasa. Otresu sa sebe tragove pada i nastave dalje. 

Sa druge strane, ima i onih koji će tresnuti o tlo, a da će se o tome čuti. 

U oba slučaja doživjet će novo iskustvo i preobrazbu. Onaj ko nauči lekciju, istu grešku ponoviti neće, a oni slabijeg karaktera, isti će pad doživjeti i naredne godine u isto doba. 

Koliko teških koraka bakica, nana i dedica iz mog komšiluka krenulo je jutros zorom ranom put biračkog mjesta. I idu oni tako i šute, nikome ne govore za koga će glasati, oni znaju, oni su spremni i za tili čas završiše svoju građansku dužnost. Možda se navikli na dvije decenije neimaštine pa im svejedno ili su svjesni da promjene neće biti pa čemu sekiracija uopšte?

Iza podneva, dok još uvijek sunce sija punim žarom, kao i sav normalan mlađi svijet krećem put biračkog mjesta i ja. Ovaj put sama sa sobom se svađam, misli se roje, postajem čangrizava, neraspoložena i povrh svega zaista umorna od svega. Ulazim na biračko mjesto, uzimam papire (i ovaj put čitavu gomilu) i sjedam u kabinu. Sjedim i gledam, okrećem i vrtim, rijetko mi se desi, ali ostajem bez teksta. Ma kome i da govorim, imam svoju privatnost iza ove kutije, pa treba u tišini da upišem iksić u kockicu pored imena ljudi čija mi se lica sa bandera osmjehuju sedmicama, a od kojih mi se želudac okreće.

Možda mi i ne bi izazvali taj osjećaj da ih poznajem lično, barem neke od njih, možda su normalni porodični ljudi, možda i oni imaju djecu, možda imaju majku, oca....ali nažalost nije mi ni važno. Uglavnom su to likovi sa istim etiketama onih koji su nas i doveli do ovog stanja. Kažu ima i novih - zar ima? Gotovo kao da su ih klonirali pa svi liče jedan na drugog.

Nosili su prije nekoliko dana pakete lično na vrata potencijalnih glasača, zapošljavali ih na određeno vrijeme, davali gladnom narodu malo sreće na kašiku...

Gledam i ispunjavam i ja svoju građansku dužnost.

Sjećam se daleke 96. i izbora od kojih se očekivalo mnogo, a dobilo gotovo ništa. Rame uz rame sa posmatračima iz OSCE-a gledah kako BIH nastavlja da tone.

U godinama koje su slijedile nije se bitno mijenjalo ništa, a zapravo je postajalo samo gore. Država je klonula duhom, izgubila moć, izgubila vrijednost, izgubila status, izgubila sve što se izgubiti moglo, a i dobila je nešto .. Dobila je nove dugove, dobila je Izvještaj EK o napretku na putu ka EU - a on glasi: "razočaravajuće".

I ove 2014. ponavljamo utvrđeno gradivo - na izborima biramo "bolje sutra", a zapravo ostajemo u "lošem jučer".

Uz osude onih koji su, kako tvrde,  bolje poznavali sistem stare Yugoslavije,  i uz podršku manjeg broja onih koji su uživali u svakom danu tih godina, mogu da kažem - Tito, ustani i povedi neke sa sobom.

Ne sjećam se kada sam posljednji put srela, nazvala ili pisala na društvenim mrežama sa nekim od prijatelja, a da nisam čula poznatu uzrečicu – „Nemam vremena“.

Nemam vremena da: odem kod frizera, popijem kafu, saslušam dijete, vidim prijatelje, otputujem negdje, posjetim roditelje, odem kod doktora, odspavam, nemam vremena za sebe.

Onda kao po nekoj ustaljenoj shemi dolaze opravdanja – previše radim; malo spavam; šef je nerazuman i zatrpava nas poslom (uz opasku - grozni privatnici ne znaju da imamo dušu); kod kuće se smorim dok sve sredim i završim... radim; radim; radim; radim.

Evo nas kao iz priče o Amerikancima – posao i pidžama. A da li je zaista tako?

Čini mi se da većina, moram priznati ne svi, mojih prijatelja koji koriste društvene mreže gotovo svakodnevno, imaju sasvim dovoljno vremena za bilo šta obzirom da im se statusi i postovi mijenjaju brzinom svjetlosti. Pa tako mogu komotno da nas obavijeste da su : pošli, došli, stigli, namjeravali, radili, odmarali, slikali se, oborili rekorde, prihvatili izazove, odbili idiote koji ih smaraju, ljuti, dobro raspoloženi, sretni, nesretni, imaju idealne partnere, djecu koja su savršena, vole majke, bake, nane, deke, a mrze komšije koji puštaju pogrešnu muziku , koji su glasni, glupi, papci, idioti i sl.

Nemaju vremena,  ali za virtualni svijet se nađe koji minut. Mora se.

Naravno, ne analiziram ja samo moje prijatelje i poznanike, tu sam i ja. Nekako ni sama nemam vremena za ovaj stvarni život. Kazaljke na satu kao da lete.

Ponekad mi se čini da mi dijete raste preko noći po nekoliko cm, pa mi dođe da mu farmerice i patike kupujem svaki dan,  ali nije ni to loše, lijepo je čika Duško rekao :“ Sve što raste htelo bi da raste... Neka raste i treba da raste!“

Shvatam  i priznajem – nemam vremena:

Da saslušam sina do kraja dok mi govori o druženju i mukama tinejdžerskim, već u letu dok pravim ručak klimam glavom i dobacim tek poneku kritiku o tome kako je on „mogao i bolje“;

Ni za majku i oca koji su uvijek nedorečeni i željni minute više vremena u mom društvu, ponovo trčim i žurim, a ni sama ne znam gdje?! ;

Nemam vremena za dužu kafu sa prijateljicom koja je u velikim problemima, jer imam svoje pa im žurim u susret;

Da saslušam Njega koji uvijek ima vremena za mene.

Nemam vremena, ali za virtualni svijet se nađe koji minut. Mora se. 

Malo je sramotno govoriti o sexu naglas ukoliko živite u okruženju gdje su svi „fino odgojeni“, govore  šššššš... ukoliko neko započne ovu temu, oni naprosto okreću glavu od toga, a onda otvore četvere uši kako bi čuli nastavak priče jer eto nemaju priliku često slušati o tome.

Ma kome oni to o odgoju govore? Sve su to kao neka fina bića kojima TE stvari ne padaju na pamet, a u stvarnom životu ili pripadaju grupi isfrustriranih koji se nisu dovoljno ostvarili u ovom pravcu, a znamo da se čovjek kroz život ostvaruje na svim poljima, pa tako i ovom najintimnijem, ili su u grupi onih koji TO rade i češće nego što zamisliti možete, ali u javnost izlaze sa izgrađenim likom naivnog i pomalo djevičanskog stvora ( dođe vam da se sjetite bakine priče iz djetinjstva i shvatite kako su upravo njima TETA RODE donijele djecu).

Stoga za ove iz gore pomenute kategorije upozorenje da tekst govori o „zabranjenoj temi“.

Ne bih se složila sa nekim naučnim činjenicama da muškarci manje razmišljaju o sexu, ali ga više upražnjavaju.  Kako je onda moguće objasniti da upražnjavate nešto o čemu ne razmišljate ili kako je moguće da muškarci češće imaju sex u odnosu na žene, (ukoliko u ovom slučaju mislimo na odnos isključivo heteroseksualni, kako naučnici zapravo i navode)?.

Rekla bih da je jedina razlika između muškaraca i žena na ovom polju u tome što se muškarci plaše prolaznosti, plaše se godina. Kažu oni tako – nije mi samo do sexa, ali žuri mi se, stižu me godine.

Eh, te godine. Kao da žena neće ostariti ili za nju vrijeme stoji kada je sex u pitanju? Možda muškarci ipak idu onom logikom da je opšteprihvaćeno da muškarac može i treba da ima mlađu ženu pored sebe, dok žena gotovo po pravilu bira onog starijeg. Tu stižemo do onog dijela da njima zaista vrijeme ne ide u prilog, stižu ih godine. Da.

Ponovo dolazim sa onim pukim naučnim podacima koji kažu da muškarci iznad 40-e više i češće žele sex, a sve manje mogu da ga imaju, dok su žene „najbolje raspoložene“ za taj čin u svojim tridesetim.

Kažu i iznose statističke podatke zasnovane na „realnim“ procjenama začinjenim brojkama i anketama, da 5 posto muškaraca u dobi od 40 iskusi neki oblik erektilne disfunkcije, dok isti problem ima 15 do 25 posto muškaraca iznad 50-e, također kažu da seks ublažava stres i nervozu, da savršen seks traje između sedam i 13 minuta, da svaki peti muškarac mašta o seksu s medicinskom sestrom, da žene tokom života u prosjeku imaju četiri seksualna partnera, dok muškarci imaju sedam partnerica, da sex budi hormon sreće...

Pa,  ako možemo sada da zaključimo šta nam se to poručuje? Naučnici dakle kažu da je idealan sex onaj koji traje 10 minuta, dešava se u njegovim 40.-im i njenim 30.-im godinama, ona je po mogućnosti najčešće medicinksa sestra, prakticirati ga treba što češće do perioda kada će on reći – stižu me godine, i na kraju, budi se hormon sreće. Pa zar ne želimo biti sretni?

U našem narodu za sve što je već definisano riječnikom I objašnjeno naukom, ipak postoji neki novi izraz, neki novi “narodski opis”. Pa tako recimo kažu da se žene dijele u dvije grupe – ters i fine ženice.

E pa ters su vam one žene koje ti na svaku pogrešnu riječ i postupak udare pljesku u verbalnom smislu, a sa druge strane,  fine ženice su one, koje se uz duboki naklon okrenu i odu (čitaj: samo što te još ne izljube u polasku) nakon što si bio loš ili loša prema njima.

Ja bih recimo, sudeći po reakcijama i iskrenim komentarima malog broja mojih prijatelja i nešto većeg broja onih koji se predstavljaju tako,  mogla ući u ovu prvu kategoriju -  ters žena.

Da li sam zaista ters i ukoliko jesam, šta to znači? Kažu da je ters osoba ona koja nema dlaku na jeziku i koja iskreno ulazi u raspravu bez oklijevanja.

Da li to znači da sam manje tolerantna? Da brže reagujem na bezobrazluk, cinizam, kretenizam i primitivizam iz okruženja? Da suknem kao iz rukava odgovor na svako postavljeno pitanje? Ili jednostavno, kako bi to moja baka lijepo rekla, “ne dam na sebe”?

Moguće da ima svega pomalo. Ukoliko su te osobine one koje me krase, ponosno ću istupiti ispred onih žena ili muškaraca koji imaju problem s tim i to im reći u lice.

Sa druge strane, nekako mi žao onih žena iz ove druge grupe. Fine ženice se možda “bolje prodaju” kako u razgovoru sa muškarcima, tako i na poslu.

Ali možete li zamisliti kakav je njihov život? Kolika je njihova unutrašnja bol i gnjev, nakupljana godinama? Koliko je stida i tuge u očima koje ponizno odlaze dok shvataju da ih je i ovaj put povrijedio onaj ko je najmanje imao prava na to? Koliko je neprospavanih noći provedenih u prikupljanju snage da se već “sljedeći put suprotstave i pokažu zube”? Koliko je samo zgaženog ženskog ponosa ispod tog okova tihe i mirne, bezbrižne ženice,  fine i uljudne, one koja zna da prešuti, one koja zna kada treba izvući masku osmijeha i staviti na lice i kada joj je najmanje do toga.  Nekako mi žao. Vjerujem da je teško. I što duže razmišljam o njima, moj osjećaj sažaljenja prelazi u divljenje.

Međutim, o ovom divljenju ću nekom drugom prilikom. Sada već nemam vremena, zove me moja ćud, žurim da progovorim koju i ja dok još dan nije odmakao daleko. Priznajte, bila bi šteta sve ove misli ne pustiti van.