Da li znaš zašto sam otišla? - Prvo njeno pitanje poslije mnogo vremena.
Ali, volio sam te. - rekoh. Misleći da je sasvim dovoljno voljeti nekog da bi ga zadržao kraj sebe. Nasmijala se i spustila slušalicu. Opet sam ostao tu između. Ni na nebu, niti na zemlji. Volio sam te, ponovih u sebi. Prošlo je već par dana. Telefon isključen, nit poruke, nit poziva. Nisam mogao pronaći ni razlog zašto je otišla. Dođavola, volio sam te, a otišla si! A onda je uslijedio poziv u gluvo doba noći.
-Ja sam. - tiho je rekla.
Zahtjevala je da šutim, da je saslušam i da je ne prekidam. Rekla je, da me je voljela i još uvijek voli. Ne kao prije, ne cijelim srcem. Bila je iskrena i rekla da je zbunjena da sam možda, samo navika postao. Da tu, više “Lj” od ljubavi možda nema. Rekla je i da ljudi ne odmaraju od veze u kojoj su sretni… Upitala je, da li ja znam šta je ljubav?
- Znam, dođavola. Osjećam. Rekoh, volim te. Ponovio sam.
- Još si isti.. - dodala je.
Znaš najgore je to što je djevojčici dovoljna ljubav, dovoljno da je voliš. Najgore je to što djevojčica čeka. Moli, plače i nada se da će biti bolje, da će se nešto promjeniti da će krenuti na bolje. A onda odraste. Žena u meni je problem, žena koja već čuje dječije glasove. Žena koja više ne može da tebe zamisli kao oca svoje djece… Koja ne može da se zamisli uz tebe. Navikao si da sam jača, da mogu sve. Bezobzira koliko jesam, ti trebaš biti jači. Ti trebaš ići ispred mene. Ne ja!
Ti još ne znaš da kažeš izvini i kad nisi kriv. Ne znaš da kažeš prave riječi za sve što se dogodi. Ti još uvijek misliš da je svako kriv, da zapravo ja sam kriva. Kriviš i cijeli svijet. A sebe?
Samo ne reci “Volio sam te i Volim te” Nije dovoljno…
Rekla je da nikad i nisam puno griješio. Bile su to sitnice, kojih se ja ne sjećam, a da njoj život znače. Da zapravio nikad i nisam bio tu kad je trebalo samo da je zagrlim. Rekla je da je nikad nisam razumio, da nisam bio strpljiv. Rekla je i da je falilo poštovanja. Te sitnice su bile kao lavina, jedna greška i krene da gazi sve pred sobom. Pregazile su nas. I nas i ljubav… Rekla je i da između nas postoji mnogo toga što se treba oprostit, ali se oprostit ne može. Preko ponosa može, preko svega. Preko svog karaktera nikad, ne može da pljune sebi u lice i dozvoli još jednom da bude rob moje nepažnje nemara moga nerazumjevanja
Rekla je i da ne može da dozvoli više da glumim Boga njenog života i da sluša moje bijedne izgovore kad ne uradim kako treba. Rekla je i da je bilo uzalud to što je štitim od cijelog svijeta. Sve što je trebalo jeste da je zaštitim od sebe, svog ega koji mora biti u pravu uvijek. Od svoje nesvijesti u kojoj je uvijek ono drugo krivo. Za sve, pogrešan korak, loše vrijeme, za loš dan.
Rekla je i da sam takav rođen i da ne želi da sluša kako sam takav zbog nje…jer to je samo još jedan izgovor. Tamo gdje pukne srce niko ne može da zašije. Možda ću biti bolji drugačiji nekoj drugoj, s njom to ne mogu. Previše je toga što će uvijek ubijati ljubav gušit nas. Ona me više ne osjeća kao nekog svog, kao oslonac, podršku. Da zapravo nikad nisam znao kad se sprema vrijeme za ne vrijeme i raširio ruke da se skloni od oluje.
Ljubav nije kad na sav glas dereš se pred drugima i govoriš volim te. Ljubav je kad u tišini grliš, šutiš sve dok ne prođe i to ništa. Ljubav je kad zagrliš i slomiš sve strahove… Ljubav je kad osjetiš da trebaš, ne kad te ja pozovem. Ljubav je strpljenje poštivanje razumjevanje povjerenje.
Lako je bilo voljeti mene, moj izgled tijelo i osmijeh. Moje mane? Vrline? Moj pogled na svijet. Rekla je i da ću odrasti i da ću biti čovjek. Sve će biti u redu. Rekla je i da kreće naprijed.. Da se vraća nema više ona te godine, život i snagu. Da je kao nekad, da je djevojčica kune se da bi ostala.
Ovako. Ženi kao ona, nikad i nije bio dovoljan dječak kao ja. Koji više nema s čim da je zadrži.
(via zovem-se-cekanje)
snowghoul
turnnoffyourmind
romaincrisis
izzy806
kianamaiart
dailybridgerton
tangentwithtanner
