neostvariva ceznja za tisinama.

" .. jer nikad nije bolje vec gore, ili nam se tako cini zato sto je uvijek teze ono sto jest nego ono sto je bilo, i uvijek je laksi oduzeni dug nego onaj za vratom."

"Kasno je, sjecanja, uzalud se javljate, beskorisne su vase nemocne utjehe i podsjecanja na ono sto je moglo da bude, jer sto nije bilo, nije ni moglo da bude. A uvijek izgleda lijepo ono sto se nije ostvarilo. Vi ste varka koja radja nezadovoljstvo, varka koju ne mogu i ne zelim da otjeram, jer me razoruzava i tihom tugom brani od patnje. Zivimo na zemlji samo jedan dan, ili manje. Daj mi snage da oprostim. Jer, ko oprosti, on je najveci. A znam, zaboraviti ne mogu."

- I Gospod videci da je nevaljalstvo veliko na zemlji i da su sve misli srca njihova zle ..

Ucutao je, valjda zbog tisine. Gleda u ruke. On prede svoju misao od odlomaka, od komadica, tjesi se, ili proklinje.

- I dalje?

- Pokaja se Gospod sto je stvorio covjeka na zemlji, i bi mu zao u srcu.

- Zar su sve misli srca ljudskog zle?

- Nisu.

Starac se zagledao u mladica, sto ga pita, kao da ga tek sad zapravo vidi, kao da je dosao k sebi.

- Nisu sve - rekao je tiho. I sagnuo bijelu glavu na prsa i zaplakao tihim placem, samo suzama, i tugom. Sasvim iznenada.

- Sta ti je sad? - upitao je mladic, zbunjen.

- Nista. Oprostite.

Napolju je tama, sivi probljesci snjeznog prostranstva, duga hladna noc, ni sebe ne vidim vise. Umrle su djetinje godine svijeta. Treba ih nekako vratiti. Front je blizu. Cuju se topovi.

"Sve ima svoju vrijednost i težinu, ni manju ni veću nego što je ima, a nama izgledaju različite. Jedne nevolje vrijeme čini laksim, druge težim. Mi se mijenjamo, svijet ostaje. Žar više ne prožiže kao nekad. Ni kad padne na dušu. Hladimo se, studen se javlja, kao u jesen, i gledamo da budemo uz ono što je stalno i što ne izdaje."

"Čovjek je proklet, i žali za svim putevima kojima nije prošao. A ko zna šta bi me i na drugim čekalo."

"Zatvorio sam oči pokušavajući da se potpuno opustim, da bi se i ona uspavala mojim mirom. Uskoro je počela duboko da diše, savladana umorom. Nadnio sam se nad njeno lice i gledao duge sjenke trepavica na oblim, mekim jagodicama. Njen dragi lik je odgonio utvare iz sna, i prijeteće oči iz jave. Imam nju, oni me se ne tiču."

"Prvi snijeg, tiha priča, ludo djetinjstvo, paučinasta sreća, san o lijepom. Izvešću Tijanu, dugo ćemo hodati ulicama, koje će snijeg zatrpavati, pričaću joj o djetinjstvu, ne, govoriću joj koliko je volim i koliko se radujem životu."

" .. bila je nekad jedna rijeka, i magle u njenim predvecerjima, i suncev odsjaj na njenim sirinama, postoji i sad u meni, mislio sam da sam zaboravio, ali nista se izgleda ne zaboravlja, sve se vraca iz zakljucanih pretinaca, iz mraka toboznjeg zaborava, i sve je nase što smo mislili da je vec nicije, ne treba nam, a stoji pred nama, svjetluca svojim bivsim postojanjem, podsjecajuci nas i ranjavajuci. "

"Misli na nju, mjesecima razdvojen, susrece je kad se vrati, uljepsanu zeljama s dalekih puteva, upija zednim ocima da je zapamti i ponese na nova putovanja. Gdje ce se zatvoriti taj krug u kome se strast hrani a ne trosi?"

"Govorili smo njezno glupe rijeci, preklinjali jedno drugo da ljubav traje vjecno, svako vece iznova zaboravljali na grdnju kojom ce je majka docekati, deset puta se rastajali i opet ostajali, ganuto odusevljeni sto je samo jedna takva ljubav na svijetu: nasa." 

"Mogu da mislim sto god hocu, uciniti ne mogu nista. U danasnjem svijetu ostaju nam samo dvije mogucnosti prilagodjavanje, ili vlastita zrtva... O jadno vrijeme, koje ne dozvoljavas ni smisao ni junastvo."

"Pobune su trajale kratko, toliko kratko, da ih nije vrijedilo ni dizati. Pogotovu sto sam znao, ma koliko bio ljut, da mi nista ne moze zamijeniti nju, ovakvu kakva je, uskogrudu u svojoj ljubavi, netrpeljivu prema svemu sto bi joj moglo uzeti ma i djelic mene, njene svojine. I brzo sam se, iz traljave pobune i toboznje zelje za slobodom, vracao u cvrstu tvrdjavu njene ljubavi, kao smireni bjegunac koji nije ni odmicao daleko od kapije."

"Ne vrijedi pricati o strasnom ubijanju, o ljudskom strahu, o zvijerstvima i jednih i drugih, ne bi trebalo pamtiti, ni zaliti, ni slaviti. Najbolje je zaboraviti, da umre ljudsko sjecanje na sve sto je ruzno, i da djeca ne pjevaju pjesme o osveti." 

"Svi me gledajte krivo, ljutite se, odmahujte glavom, svejedno mi je, ovdje sam, ne odricem se veze od koje nemam blize, raspnite me ako hocete za ovu ljubav, zar se moze protiv nje?"

"Voljela bih da si uvijek uz mene. Da si na mojoj strani. I kad sam razdrazena. I kad nisam u pravu. I kad nismo sami. I kad sam nepravedna. Predji preko moje zlobe, umiri me tihim dodirom, ne mucim te bez razloga. Ako ne znas, sve je uzalud."

"I zauvek sam ostao gladan ljubavi i paznje: niko me u zivotu nije mogao iznenaditi gruboscu, uvijek sam je ocekivao, a svako me mogao pridoboti, pa i prevariti pitomoscu, prijateljstvom; pa i kad bih se prevario, opet sam uvijek bio spreman da naletim na isti mamac."

"Od one noci kada joj je dodirnuo uplakane oci, kad je usao sa slabim svjetlom ziska i dugo stajao nad njom, otad je sve pocelo. Ili je tek tada opazio a pocelo je Bog zna otkad. Bas nista covjek o covjeku ne zna."