"... i to si znao. Sve." Ova zenska bitanga

Novembar je stigao, u ovaj hladni grad, sjedio sam u kaficu, koji je imao pogled na jednu klupu, na toj klupi prije par godina je zavrsila velika ljubav. Kakanj je bio prelijep grad, ulice su bile duge, zimi je taj grad sijao, bio je to snjezni grad. Svake godine na isti datum, dosla bi ona, nekada djevojka srece sa najljepsim osmijehom, a sada djevojka tuge, sjela bi, zadrzala bi se par minuta na toj klupi, kao da je ocekivala njegov dolazak. Voljela ga je jos uvijek, bila je zamisljena, cesto sam ih promatrao, kako joj je sklanjao kosu dok bi je ljubio, svi znali tu pricu o njihovoj ljubavi u ovome gradu. Mnogo su voljeli ovaj grad, za njih grad ljubavi nije bio Pariz, vec je bio ovaj grad, u kojem su oni bili. Djevojka bi se zadrzala par minuta na toj staroj klupi, i otisla bi. A on bi dosao par sekundi kasnije, sjeo bi na klupu, i okretao se, kao da ocekuje njen dolazak, nikada nisu saznali da ih je djelic sekunde djelio od srece. Bili su tako blizu a opet tako daleko.

-Šta baš ne voliš?

Ne patiš ti prijatelju zbog nje/njega, nego jer ti fali da ponovo voliš.

Željna sam te kao zraka onog koji ne može da diše

Takva ti je ona.

Azra couldn't say honestly that she knew what was happening. What she did know was that whatever carefree event this night had started as--a dance, a charity--was long gone, and things had quickly shifted into a fight between life and death. She also knew that she had a crick in her back she'd be feeling for days and was very much out of the running for this dance contest after the ghost inside of Dilan had tripped her with marbles and sent her flailing to the ground. She knew she'd long since lost her dance partner. And she knew that Jas--the only person Azra had ever met who could do what she could, someone she had talked to only briefly on one of the ghost tours but who had felt like an angel come to bless her, a life-raft in a drowning ocean, an unexpected ally she was so thankful to have met, someone to tell her she wasn't crazy--Jas couldn't finish this ritual on her own.

"No. It's really not," Jas whispered out, her body tensing as she felt the other Spirit Raiser grab her hand. Jas' instinct was to recoil from the touch, but when she turned to take in Azra's wide and hopeful eyes, Jasmine gave Azra's hand a quick squeeze back first, before pulling away. Moving to wrap her own arms around herself as she shook her head the smallest bit once more. "There is no saving him. He's going to die," She admitted quietly under her breath. Her voice all, but a soft whisper as she met Azra's gaze. "Whether we like it or not, that is his fate and... and mine. I, uh, I brought someone back from the dead. Once upon a time and that right there? That's the price," Her voice broke as she quickly adverted her gaze from where Julian laid gasping out for air a few feet away.

Ja za ljubav glavu gubim i umirem kada ljubim.

Danas dok sam bio na poslu, sjetio sam se tebe, i ne znam zasto sam se bas tebe sjetio, ali sam imao potrebu da napisem nesto o tebi. Uvijek sam mislio da ce moje pisanje, dobiti knjigu i da cu tu jednu sa posvetom pokloniti tebi, ti si uvijek vjerovala u mene i u moje pisanje, toliko si zeljela da napisem knjigu, a ja knjigu nikada nisam napisao, poceo sam ali nikada nisam zavrsio. Sjecas se koliko si mi govorila da je trebam tu knjigu, da knjiga treba mene, nikada ti nisam znao pokazati da sam zaljubljen u tebe, i ako si mi 3 puta davala sansu i vjerovala mi u ljubav koju sam ti obecavao a nikada nisam mogao dati, ne zato sto sam bio sebican vec ti si bila prava osoba samo ne za mene. I nakon svih tih godina pamtim te kao nesto najbolje sto mi je zivot donjeo, nikada niko nije vjerovao u mene toliko kao ti, i znam da ovaj tekst nikada neces procitati, ali te zelim zamoliti da mi oprostis, nisi ti bila kriva, vec ja. Ti si bila najbolja ali vrijeme je bilo pogresno, srce mi je bilo slomljeno i nisam znao kako da te volim, pa sam krvario po tebi, zao mi je sto sam te toliko jako povrijedio. Prve ljubavi ne ostaju u lijepom sjecanju a ja sam toliko zelio da ti ja budem lijepo sjecanje a pretvorio sam se u nocnu moru. Ne znam gdje si poslije svih tih godina, gradova, ali se zaista nadam da ti je crna i dalje omiljena boja, da jos uvijek volis crne ruze. Nadam se da si sretna onako kako si zasluzila da budes, i da se jos uvijek najljepse smijes.

Ovisnik

PAMTIM SVE I DALJE

“Sjećanja sve sam ih posula benzinom, ali nemam upaljač”