🖤

Kad su riječi već izgubile težinu, a tišina postala dom.

Kad je srce s druge strane prestalo kucati za njih,

ne zato što je prestalo voljeti,

nego zato što se umorilo od čekanja.

Sjete se dodira kad više nema ruke da je prime.

Sjete se osmijeha kad više nije upućen njima.

Požele razgovor kad više nema riječi koje bi mogle popraviti štetu.

Počnu trčati tek kad shvate da su ostali sami na stazi.

Ljubav nije vječna ako se ne njeguje.

Ne oprašta ravnodušnost, ni šutnju u trenucima kad je najviše trebalo reći: "Tu sam."

Ne vraća se samo zato što je netko napokon shvatio.

Jer shvatiti – nije isto što i voljeti.

Zato voli dok imaš koga.

Bori se dok se ima za što.

Sjećam se kako si me gledao kad bi zazvučali ti stihovi. Kako si znao, bez riječi, da mi tada ništa drugo nije trebalo. Tvoj osmijeh bio je moje sunce, tvoj glas moj mir. Pored tebe, sve je bilo lakše, toplije. Čak i tišina između nas imala je smisao.

Nisam plakala pred tobom, niti tražila objašnjenja.

Pustila sam te — tiho, bez riječi, kao da odlazak nije težak, kao da je to najprirodnija stvar na svijetu.

I nastavila sam dan. Skuhala kavu, presložila knjige, pustila onu staru playlistu koju smo nekad zajedno slušali.

Nisi se vratio.

Nisam te čekala.

Svi misle da sam dobro. I jesam — na način na koji je netko dobro kad nauči živjeti s odsutnošću.

Nisam slomljena. Samo malo tiša.

Malo pažljivija s kim pričam o zvijezdama, o snovima, o sebi.

Jer jednom sam pokušala dati sve.

Tko to meni fali da je tu ?

Krila sam sanjao na dnu.

Vratiše se uspomene.

Oživješe sjećanja.

Stare rane počinju da peku.

Plave oči, gledaju me.

U njima vidjeh more i buru.

Tvoje meko, bijelo lice kao da je jučer pored mene snilo.

Uspomene još me tebi vuku, kao more stine još ti zovem ime.

Usne tvoje djeluju mi suhe, kao da ih ljubit' ne daš nikome .

Dani su dugi, a noći teške, da li je sve ovo zbog jedne ješke ?

Jedna slika, a emocija dvista.

Zasuziše oči.

Znaš da volim ispunjavati želje, tako sam i još jednu u nizu ispunila za tebe. Otišla sam. Nadam se da ćeš zapamtiti onu staru " pazi šta želiš, možda ti se ostvari. "

Navika je čudna stvar.

Navikneš se da ti jedna osoba bude cijeli svijet.

Da ti svaki novi dan počinje s tom osobom.

Da svaku noć gasite zajedno i nadate se novom danu.

Zamišljate zajedničku budućnost. Imate maštu u bojama. Život vam je ljepši, osjećate se moćno. Sve zbog te osobe.

I onda vas se ta osoba zasiti. Odbaci vas kao stare tenisice.

I, kada prihvatite tu činjenicu da više ništa ne značite njemu/njoj. Tek tada počinje borba.

Samo vi znate kroz šta prolazite u noći, u jutro, tokom dana.

Svi snovi su porušeni.

Sada sami stvarate svoj mali svijet.

I ne dozvolite, da u vaš život opet dođe onaj cijeli svijet, koji će porušiti sve vaše novoizgrađene snove i želje.

Samo zbog njegovog/njenog interesa.

Uživajte u životu, pa makar bili i sami.

Bio sam ponekad grub,

ti sve mi prastala!