Rodiš se. Učiš prve korake. Zabranjeno je isprljati nove, bijele pantalone što su ti kupili. Paziš kud hodaš, da ne bi razderao koljena. Zabranjeno se smijati na glas, jer je nekulturno. Zabranjeno je pričati ono što ti prvo padne na pamet. Krećeš u školu. Moraš poštovati pravila. Moraš biti uzoran. Moraš imati dobre rezultate. Uzimaš svjedočanstvo osnovne. Upisuješ se u srednju. Sve je isto, samo je malo teže. Teže se obuzdati. Uzimaš diplomu. Imaš osamnaest, ali od tebe se i dalje svašta očekuje. Upisuješ fakultet, medicinu, i to bez štele, svojim trudom. Narednih šest godina ne znaš da imaš život. Učiš. Dolaziš po diplomu. Zaposliš se. Oženiš djevojku što ima ambicije, i od vašeg ljubavnog života pravite karijeru. To nije ljubav. Dobiješ djecu. Odgajaš ih kao što su tebe. Imaš sve. Nemaš ništa. Nisi sretan. Pretvaraš se u mašinu. Zapravo, to si oduvijek i bio, dopuštajući pravilniku da ti stvori život. A da si samo isprljao one bijele pantalone, valjao se po blatu u njima i iskreno se smijao, iako bi kasnije vjerovatno pokupio batine, shvatio bi o čemu ti pričam. Da si igrao fudbala u novim kopačkama i razderao koljena, možda i slomio ruku, naučio bi da padovi nisu toliko strašni. Da si u školi primijetio djevojku što te čitav sat promatrala, dok si ti bio duhom odsutan.. Da ste šetali. Da si se zaljubio. Da si udario onoga što ju je uvrijedio. Svašta bi naučio. Shvatio bi da ni jedinica nije tako strašna, i da nije nekulturno smijati se naglas. Da nije bauk pjevati iako ne znaš. Da si umjesto karijere doktora postao umjetnik kakav si sanjao da budeš i da si umjesto žene sa ambicijama oženio onu raščupanu što je bila puna iznenađenja i što je budila nešto u tvom srcu, možda ne bi imao život na ‘zavidnom nivou’,ako se uopšte može zavidjeti na životu jednog robota bez emocija. Ali barem bi bio sretan.
