Kaže da je najbolji protivnik potiskivanju, suočavanje. Nakon mnogih čitanja u ovoj maloj prostoriji traži da napišem pismo koje nećemo nikad poslati, iako zna da mu se ni tako ne bih obratila i da ispljunjem njegovo ime samo kad moram. Razdvoji prošlost i sadašnjost, zanemari ružne stvari koje si čula da govori o tebi, sjeti se koliko je oštećen i nikad ljubav koja te preliva ne zaustavljaj - govorile su upute. Rekla sam mu da naslov teksta isključivo može biti: o tudjoj srodnoj duši. Prihvati, pa pita kako je bilo voljeti je. Zagledam se i počnem: dok ona tebe voli lako kao pero, u suprotnom kao da ti neko cijelu kožu odere i od tebe ništa ne ostane. Pokosi te s nogu i dok shvatiš gdje se nalaziš nikad je više ne vidiš. Više nisi otkucaj srca, sad si ljubomorna priča, napor si, emotivnija i kriva. Shvatiš da nikad nije postojao taj otkucaj srca, samo velika nepravilna praznina koju koliko god se raširila nikad nisi mogla popuniti. Eto tako izgleda voljeti tudju srodnu dušu i nadam se da ćemo idući put pročitati taj tekst i nikad više pričati o tome. Prvi put sam ga ostavila bez teksta, samo je kimnuo.
O tudjoj srodnoj duši
Bez njega bih propustila najljepši osjećaj sigurnosti koji sam upoznala. I najtužniji.
Propustila bih godine koje su me najviše promijenile. I najviše zaboljele.
Ne bih znala kako je voljeti svaki dio nečijeg bića tako prirodno. I prestati voljeti svoje razarajuće neprirodno.
Ovo je najstrašnija ispovijest o muškarcu kojeg nikad nisam upoznala, a vrat sam mu udisala. Izdao je svaku ženu u meni, a to čak nije ono najgore što je uradio. Voljela sam mirisati prljavu dušu prevarantskog čovjeka i to je najtužnija priča o tome kako sam sebe osakatila.
