#vjestice

Nastao je muk u krčmi kada je ušla, unoseći sa sobom oštru Eogithirsku hladnoću. Tamburaš koji je dotada cvilio neku sumornu baladu o dvoje mučki razdvojenih ljubavnika, umuknuo je, zajedno sa ostatkom krčme. Vlasnik, koji je dotad čistio čašu starom krpom, zastao je, gledajući u neobičnu priliku koja se odjednom ukazala pred njim.

Brunhilda. Vještica. Svi su je se bojali, mada niko nije znao zašto. Svi su je izbjegavali, vjerujući da je povezana sa silama Haosa, o kojim oni nisu htjeli zamarati svoje umove i plašiti svoja ionako dozlaboga prestrašena srca. U posljednjim godinama, Haos i njegovi sluge mogli su biti svugdje, i svi su bili nekako nakostriješeni, spremni na najmanji znak sumnje da raščereče bilo koga. No, Brunhildu nisu raščerečili. Nije da nisu pokušavali, u nekoliko navrata. Ali svaki put kada bi uprtili baklje i zapalili ih, i kada bi u ruke uzeli toljage i kamenje, nešto u njima samima bi zatitralo, i sjetili bi se Brunhildine lobanje, koju je stalno nosila zadjenutu za pojasom. Njene prazne duplje zjapile su i vrištale, i svi bi se vratili svojim kućama, svi poraženi bez da su i vodili bitke.

Starica je živjela daleko od grada, veoma daleko, u bespućima Leodan-šume, u kojoj drveća šapuću a tlo se stalno komeša, zatirući puteve i staze, tako da niko osim vilenjaka ne može da se u njoj orijentiše. Zato je bilo veoma čudno vidjeti Brunhildu u Gradu bez ušiju (Nemaeus su tako nazivali jer se do njega teško dolazilo, obično ili kroz Radirion ili putem rijeke Orepios, pa su mnoga događanja u kraljevstvu Amotyra ostala nepoznanica Nemeanima).

„Šta ova hoće?“, prošaptao je neki glas, naizgled ženski. Lubanja za Brunhildinim pojasom lagano se protresla, ne dovoljno da bi iko vidio, no zasigurno dovoljno da Brunhilda to osjeti. Pomilovala ju je jednom venama prošaranom rukom, i ona se smirila.

U uglu krčme sjedio je mladić, ne stariji od dvadeset i šest ljeta, i lagano ispijao gorko pivo. Naravno, ni on nije mogao da se otme neugodnom osjećaju koji mu je svezao utrobu u čvrst čvor, te je s napetošću pratio svaki Brunhildin pokret. Zamijetio je da joj je duga sijeda kosa svezana u uredan rep, te da je obučena u istrošene, no još uvijek elegantne skute, koje su nekada mogle da pripadaju nekome od plemstva. To je potvrđivao i očigledan okovratnik kakvog se ne bi stidjela ni nekakva stara grofica, i steznik koji je nekada naglašavao njenu figuru, no sada se činilo kao da je zapravo drži uspravno. Brunhilda je bila spoj mnogih epiteta, izgledajući u isto vrijeme veoma, veoma staro, što su potvrđivale bore oko njenih očiju, i bezvremeno, što su pokazivale same oči, dva sjajna smaragda. Činila se u isto vrijeme nekako onosvjetskom, a u drugo, veoma, veoma umorno, što je najbolje oslikavala njena odjeća.

Naravno, kada se u obzir uzme i sama lubanja, koja je bila izdubljena i povezana srebrnim lancem, te zadah hladnoće i neprijatnosti koji ju je pratio, Brunhilda je bila sve samo ne obična. Svakim prolazećim trenutkom se činila kao veća misterija, te je mladić već izgarao od želje da sazna šta se zapravo krije iza te vanjštine prepune nespojivih osobina.

Krčmar je i dalje stojao kao okamenjen, kada ga je u žibot odjednom vratio Brunhildin mirni glas poput šuštanja vjetra u krošnjama.

„Bocu najfinijeg pića kojeg imate. Ne, dvije boce.“, rekla je. „Hajde, šta si blenuo?“

Krčmar je navalio klimati glavom kao da mu je neki vijak u vratu popustio, ta se spustio dolje u vinski podrum, odakle se moglo čuti kuckanje staklenih boca i limenih šerpa. Muk koji je ispunjavao sobu bubnjao je poput doboša, te je mladić jasno mogao da čuje kako neki miš neumorno struže negdje u zidu.

Dok se vlasnik krčme spotičući vraćao s bocom odstajalog vina, Brunhilda je već izvadila maleni novčanik i iz njega izdvojila nekoliko srebrnih florina, koji se nisu krostili ko zna koliko godina. Čak i sa nekoliko koraka udaljenosti, mladić je primjećivao nedostatak gravure Ardeusovog imena.

„Ta ona je stranac!“, pomislio je u sebi. „Florini još postoje samo u kolekcionarskim zbirkama i sefovima imućnije gospode čiji porodični trezori nisu bili uznemiravani stoljećima.“

Zvuk se, isprva plašljivo, ali sa rastućom odlučnošću, opet počeo vraćati među zidove kafane nakon što je Brunhilda zalupila vratima za sobom. Nekoliko trenutaka kasnije, ponovno je svirala muzika, ovog puta Marš preko močvare, i razgovor je opet postao zaglušujući.

Mladić se, hodajući oprezno kroz gomilu, i pazeći da ne stane nikome na prste (Bilo je tu nekoliko poluljudi, koji su bili sve samo ne susretljivi), i priđe krčmaru, koji je izgleda odlučio da zadrži blijedu boju lica kao stalni modni dodatak, te ga upita:

„Ko je ona gospođa?“

Vlasnik je imao velike brkove, poput dva žbuna, koji su mu nadstrješivali usne. Ti brci su lagano podrhtavali. Obrisao je znoj sa čela, i progovorio:

„Brunhilda. Bolje da te ne zanimaju onakvi kao ona, sinko.“

„Zašto to? Čini se kao živopisna osoba.“

„Slušaj me, kako ti je već ime, ako ne stradaš od njenih mađija, hoćeš sigurno od Hrama, oni progone sve moguće..heretike, moglo bi se reći.“

„Ime mi je Lester, i učenjak sam historijskog odjela Eogithirske škole.“, slagao je mladić, recitirajući laž koju je već dosta uvježbao stalnim ponavljanjem. Nije volio odavati svoje ime.

„Sinko, nije lijepo lagati starije od sebe.“, mirno reče krčmar, očima prelazeći preko njegovog dugačkog kožnog kaputa. Bilo je očigledno da je on mnogo bliže kradljivcu, razbojniku, nego nekom učenjaku. „Osim ako ne želiš zauzvrat dobiti ljepše posluženu laž.“

„U redu, zovem se Seldan. Radim kao plaćenik.“

Ovoga je puta rekao istinu, i krčmar je bio zadovoljan. „Brunhilda je zagonetka svima nama. Dođe jednom u nekoliko mjeseci, isprepada svakoga koga zatekne, kupi zalihe, obično alkoholne vrste, i ode. Niko ne vidi kako ni kojim putem. Tako je to sa vješticama, sinko.“

„Kažu da putem ugrabi pokoje dijete, i odnese ga sa sobom.“, reče jedan od polupijanih mušterija koji su sjedili dovoljno blizu da načuju njihov razogovor. I sam je bio dosta potresen. Naravno, ne koliko i sam krčmar, ali dovoljno da grčevito stišće svoju kriglu piva.

„To je obična basna kojom plaše neposlušne dječake.“, dodao je drugi mušterija, i odgrizao dosta golem komad zečijeg buta svojim od pića pocrvenjelim zubima. „Opet, ja bih se držao podalje. Brunhilda je upletena sa stvarima koje...Nismo sposobni da spoznamo. Sreća naša pa nismo.“ Poljubio je medaljon sa sovom. Sove su bile Ardeusovi miljenici. „Ardeus nek nas čuva.“

Uprkos ovim upozorenjima, Seldan osjeti kako u njegovoj nutrini ipak raste želja za slavom, i ovo mu se učinila kao zgodna prilika. Već je osjećao težinu kese pune zlatnika za pojasom.

„I zaista ne znate ništa o toj...Brunhildi?“, upitao je. „Na primjer gdje živi i kako se do tamo stiže?“

„Znamo otprilike, u par navrata nam je dosadilo da se bojimo, no otići tamo bilo je previše za nas. Ako hoćeš, nazovi to kukavštinom, no unutar Leodana, nema hrabrog srca ni pouzdanog borca. Posebno kada znaš da ćeš se susresti s nečim.. Nečim.“

Seldan osjeti gađenje prema ovim ljudima pilećih srca, no s vremenom, naučio je da to gađenje prekrije dovitljivošću i umiljatošću. Mnogo se lakše dokopavao njihovih dragocjenih ogrlica, prstenja i ostalig đakonija, ako se prvo pretvarao da ih ne prezire. No, istini za volju, Seldanu je rijetko ko bio drag. Odrastajući na ulicama, kradući i pljačkajući, on je izgubio onaj dio sebe koji je suosjećao. Duboko je vjerovao da je ono što je ostalo bila samo životinjska, nesvjesna želja da se svim snagama drži za život, i svim svojim lukavštinama da sebi priskrbi što ugodnije postojanje. Ako je to značilo nečiju tuđu nesreću, onda je to bila uistinu njihova krivica, pošto se nisu znali spretno odbraniti od njega. Svaki neoprezni plemić koji je pod prijetnjom bodeža morao da preda sve blago koje je imao na sebi, zaslužio je tu sudbinu svojim neoprezom, svaki naivni seljak koji je izgubio magarca dok je zaspao na polju, morao je da plati taj svoj nedostatak budnosti. Za Seldana, moral je bio jednostavan, ono što ne uspiješ spriječiti, to si i zaslužio. Zato je on stalno bio u pokretu, i stalno je umicao čuvarima i lovcima na ucjene, jer je smatrao svoju sposobnost bijega i izmicanja kao jedinu pravdu koju je zasluživao.

Smislio je neobičan plan. Plan koji je zahtijevao da ostane u Nemaeusu sve do sljedećeg dolaska Brunhilde. To je zahtijevalo mnogo prilagodbi. Morat će da se pritaji, da uzima samo ono što je apsolutno neophodno. Obično bi se zadržavao u gradu tek nekoliko dana, toliko da nakrade dovoljno da preživi, a zatim bi se ponovno uputio negdje drugo, izbjegavajući tako vlast koja je posvuda postavljala čuvare uspavanih očiju ali vrlo, vrlo spretnih sa mačem. Ako bi sumnja pala na njega, sigurno bi završio u nekom zatvoru  u samome gradu, ako bi imao sreće, a ako ne bi, onda bi pao u ruke Inkviziciji i niko ga više ne bi vidio. No, sad je bio primoran da ostane na jednom mjestu par mjeseci. Krčmar mu je rekao da Brunhilda dolazi otprilike svakih tri do sedam mjeseci, i to mu se učinilo kao prava vječnost. Šta da radi svo to vrijeme?

Našao je posao u istoj onoj krčmi, gdje je prao podove u zamjenu za sobu. Malo je reći da mu se takav ugođaj nimalo nije svidio, no blještavi sjaj zlatnih florina činio je da metla sama klizi po podu. Mogao bi u mirovinu! Ta misao mu dotad nikad nije padala na pamet, jer je bila dosta neostvariva do ovog časa kad ga je jedna kišovita noć nanijela u ovu, sasvim sigurno sudbinom određenu krčmu. Mirovina. Spor život bez stalnog uzmicanja. Kuća! Da, bila je to lijepa pomisao, imati kuću i ne skitati po vlažnim uličicama koje su obično mirisale na ustajali mačji urin i na pacove, spavati u krevetu a ne ispod mosta, ne uzimati ničiji novac, već živjeti od svog.. Ova zadnja misao ga rastuži. Volio je onaj osjećaj kada bi vreća promijenila vlasnika bez da onaj prethodni vlasnik i zna za tu promjenu. Bilo je tu neke radosti, neke..Opijajuće sreće. Možda ipak ponekad... Samo ponekad.

Raspitivao se o Brunhildi svaki dan. Pitao bi svakoga ko bi prekoračio prag krčme, zna li nešto o čudnoj ženi koja je za pojasom nosila lobanju, govorila odmjerenim hladnim glasom, i izgledala veoma, veoma staro, ali u isto vrijeme, nimalo staro. Rijetko ko je znao šta. Vještica. Demon. Utvara. Duh koji opsjeda Nemaeus. Heretik. Tessith. Nekromant koji je pobjegao iz kraljevske službe. Vampir. Neki su se zaklinjali da su vidjeli kako se pretvara u vukodlaka, drugi su, ne pomakli se s mjesta, vidjeli kako daje otrove nekim zamaskiranim figurama, treći su utekli iz njenih šaka jer je pokušala da ih žrtvuje nekom vojvodi Haosa. No, Seldan je znao laž kada bi je vidio. Laž mu je donosila hljeb, i svi su lagali. Neki su lagali ne bi li se predstavili kao hrabri junaci (Kunem se da sam je ubio, i pobjegao, no kroz mjesec, došla je ponovno po svoje piće), a drugi kako bi opravdali u svojim glavama razloge zbog kojih su se bojali te starice (Utvara, vampir, vukodlak).

No, iz nekog razloga, Seldan se osjetio privučenim baš toj dami od koje su svi bježali. Ma koliko sebi govorio da je to zbog novca, nije to zaista bilo ono što ga je pokretalo. Bila je enigma, naspram ostatka nepismenih, jednostavnih ljudi koje je svakodnevno susretao. Činila se kao osvježenje nakon mnogih dana i godina koje su bile identične jedna drugoj do te mjere da su se počele prelivati jedna u drugu. Kao fin dodatak, ako ijedna od tih stvari bude istinita, bit će to još jedan fin izazov.

Dani su prolazili, te je jesen prešla u zimu. Prvi snjegovi su padali preko opalog uvenulog lišća i golih grana na kojima su nekada boravile ptice, sada daleko na jugu. Sve se uspavalo, i šuma oko Nemaeusa, a i sam grad. I ljudi su se činili umorniji, pospaniji, kao da ih sve pritišće težina snijega koji je padao, težina koja je rasla sa svakim satom koji je prolazio. Kamini su gorjeli, a čaše se punile kuhanim vinom u kojeg su dodavali med. Lagane kožuhe i veste zamijenila su teža krzna i deblje tkanine. No, najprimjetniji je bio mir koji je odjednom zavladao. Bilo je mnogo manje putnika koji bi sa teškim kolima natovarenim raznim potrepštinama klopotali po kaldrmi ispred krčme, bilo je manje namjernika koji su tažili sobe, mokri od kiše i promrzli od jesenjeg vjetra. Bilo je manje svirki do kasno u noć kao za vrijeme žetve, a bilo je više noći obasjanih mjesečinom, kada je Seldan gledao kroz prozor malene sobice u kojoj je odsjedao, i pitao se da li je zaista vodio život kojim je bio zadovoljan.

Postoji zabluda da su svi razbojnici bez srca i duše, no to nije istina. Naravno, ta srca i te duše su duboko sakrivene, no mjesec bi u noćima kakve je sada Nemaeus dočekivao sjao kroz sve one slojeve okrutnosti koje je Seldan sam sebi nametnuo. Odjednom, onaj plemić nije bio zaslužio svoju sudbinu, a ni onaj seljak koji je izgubio magarca. Odjednom, činilo se da je sve moglo drugačije, i to lako, lakše nego sad. Mogao je odavno naći posao čistača podova u krčmi u gradu u kojemu je odrastao, i živjeti skromno brišući povraćotine pijanaca i prosuto vino. I činilo se kao da bi ta sudbina bila dostojna njega, i ne bi je se stidio. No, onda bi ugledao svoj bodež kako leži na stolu i presijeva se na mjesečini, i pokrio bi se dekom preko glave, utonuvši u nemio san.

Dani su prolazili, a mećave postajale sve obilnije, često zatrpavajući vrata skoro do polovice, što je onda značilo da Seldan mora uzeti golemu lopatu koju je krčmar kupio sa jednih kola koja su protutnjala kaldrmom, i očistiti dovoljno ulaza da gosti krčme ipak mogu da dođu i potroše nekoliko svojih teško zarađenih bakrenjaka.

Seldan je posmatrao starog krčmara, i ustanovio da nisu mnogo različiti. Vidio je kako prodaje razvodnjeno pivo onim mušterijama koje su bile dovoljno pijane da ne primijete razliku. A zečiji gulaši bi ponekad znali sadržavati konjsko ili guštersko meso. Stvari koje bi gosti ostavili u sobama su ponekad vraćene, a ponekad nisu, zavisno od toga kolika im je vrijednost. Porodična blaga od poludragog kamenja, ili gravure na bakru, one su skoro uvijek vraćane. Srebrene ogrlice i prstenovi, ponekad. Zlatni nakit skoro nikad. Uvijek bi se nekako zagubile.

Seldan je tako provodio dane u krčmi, svakim prolazećim danom sve slabije uvjeren u svoj naum,a sve više razočaran svijetom koji je prolazio tim putem. Jedne noći došao je čovjek, naizgled miran, obučen u skute od fine svile, koji je otmjenim rukopisom na papiru kojeg je izvadio iz unutrašnjeg džepa naručio čašu skupocjene mjedi stare četrdeset i sedam ljeta. Sjeo je za sto, i pijuckao ju bez riječi, no nije stigao da je iskapi prije nego li je kroz vrata poput groma upao pripadnik Crvenih paladina i uz pomoć srebrenog lanca ga odvukao napolje. Čak i kad ga je Paladin zveknuo po glavi balčakom mača, on nije ispustio ni zvuka. Čovjek je bio neka zvijer. Nisu znali šta zapravo, jer je Paladin koji ga je odvukao takođe na njega nabacio posvećeno platno, te mu na rukama, uz pomoć još dvojice Paladina, iscrtao suzbijajuće rune. Ispostavilo se da je on Povratnik, oni ne govore nikad, i da je vraćen u život nakon što je umro.

Krčmar je nakon toga događaja okačio barem petnaest Ardeusovih runa na dovratke svih vrata i okvire svih prozora.

No, rune nisu sprječavale sve monstrume. Znalo je doći nekoliko kršnih ljudi od one sorte koja je nosila svoju zlobu kao odlikovanje. Na licima im se moglo pročitati da su bili neugodni, pošto su ta lica stalno bila iskrivljena u neku grimasu koja je u sebi sadržavala i bijes i mržnju. Ispostavilo se da su to ubojice, i da su uzeli živote šestoro ljudi na putu ka krčmi. Saznali su to davno nakon što su odjahali, kada je kroz vrata ušao Medij koji je pratio njihov trag.

Seldan se sklonuo taj dan, proveo ga je hodajući ulicama Nemaeusa, i kasnije, okolnim šumerkom. Čekao je da neobični svjetloputi čovjek ode. Nisu mu se sviđale njegove oči. Znao je da nije bio u stanju da ih zamaže finim riječima i otmjenim gestikulacijama. Poput mjesečine koja je prodirala u njegovo srce u osami, ove oči, plave kao safiri, prodirale su sigurno još i dublje.

Kad se vratio unutra, krčmar ga obavijesti da je Medij pitao za njega.

„Oslovio te imenom i sve. Kaže da je htio da te pita nešto, no nije imao vremena da ostane.“

Seldana prođoše ledeni trnci. Nije bilo moguće da je išta znao o njemu, zar ne? Mediji vide prošlost, no nije moguće da je mogao zaključiti da je on otpadnik, da nije zaista pripadao ovdje.

„Je li rekao još nešto?“, upitao je Seldan, gutajući golemu knedlu koja je, činilo se, bila naumila da ga uguši.

„Ne, nije. No rekao je da imaš tužno lice. Čudni su ti mediji.“

Seldan je neprimjetno odahnuo. Osjećao je da je sam ovaj susret kojeg se plašio, ipak uspio da mu skrati život za par sedmica. A onda mu je sinulo.

„Da li je rekao išta za Brunhildu?“

„Nije gledao tako daleko unatrag. Nije imao razloga, zar ne? Tražio je ljude koji su ovdje bili prije tri dana, pa nije bilo potrebe da gleda unatrag četiri mjeseca, zar ne?“

„Da, vjerovatno si u pravu.“

„Zašto si uopšte toliko zainteresovan za tu staru...vješticu?“ krčmar je, nerado se prisjećajući one noći prije tih četiri mjeseca, sad i sam gutao podjednako veliku i podjednako buntovnu knedlu. Grlo mu se osušilo, i napio se piva. „Bolje da je se kloniš.“

„Ne znam, Merrione. Zaista ne znam. Osjetiš li ti nekad tu znatiželju, taj iznenadni trenutak kada se život zaista čini uzbudljiv i nepredvidiv, da se povratak u sumornu svakodnevnicu čini poput kazne?“

„Osjetio sam par puta. Zar u moju krčmu da ulaze utvare i ubice? Čini se kao da je to malo gora kazna nego živjeti svaki dan bez straha od smrti.“

„Možda je to bila prilika, malo da natjera krv kroz ustajale vene. Da strahom, ako ničim drugim, pokrene naše trome duhove, i da shvatimo da je napolju čitav jedan svijet.“

„Svijet prepun čudovišta i opasnosti? Neka hvala, radije bi da umrem od tromosti. A i ti bi trebalo slično da postupiš, ako znaš šta je dobro po tebe. Mani se Brunhilde. Kad dođe, ja ću joj dati što bude tražila, i opet neka ide odakle je došla. Čini mi se kao veoma, veoma dobra ideja. Činiš se kao dobar dečko, mada sam isprva mislio da si.. znaš već, lopuža. Sam Ardeus zna da nam takvih ne fali ovdje u Nemaeusu, a ni u Amotyru, ako ćemo iskreno. Htio sam vidjeti šta ćeš, a onda poslati glasnika koji bi pozvao čuvara. Ništa osobno, no vidiš kako je teško zadržati dobar glas u ovim prokletim, prokletim vremenima. Sva sreća pa si ispao valjan. Ne bi mi bilo drago učiniti ovo, nemoj me krivo shvatiti. Staviti nekog iza rešetaka, to bi samo okrutnome čovjeku bilo užitak..“

„U redu je, shvatam“, reče Seldan. Po njegovom vlastitom kodu pravde, nije mogao da osudi krčmara. Ako on, Seldan nije bio u stanju uvidjeti da će ga on izdati, onda je i zaslužio da bude izdan. „Samo štitiš sebe.“

„Upravo tako. Vidiš—„

Zastao je upola riječi, jer bez ijednog zvuka, bez škripe vrata po drvenome podu, niti cviljenja drvenih dasaka, pa ni klopora potplata, u krčmi se našla Brunhilda. Lobanja za njenim pojasom gledala je bez očiju, i Seldanu se učinilo da gleda u njega, poput Medija, poput mjeseca. Brunhilda je ponovno nosila istu haljinu kao i proteklog puta, i ponovno je imala kosu svezanu uredan rep. Prilazila je šanku, a Seldan joj se sklonio s puta. Ponovno se nije čulo ništa, ni kuckanje pete, ni topot kože po podu. Apsolutni muk. Ovoga je puta krčma bila potpuno prazna, pa nije imao ko utihnuti, ali opet se učinilo da njeno prisustvo čini da čitav svijet postane nijem.

„Dvije boce najfinijeg pića kojeg imate.“, rekla je tako tiho, da je Seldan osjetio njene riječi na svome vratu.

„Ne..Ne priliči jednoj dami poput vas da naručuje piće bocu po bocu.“, Seldan smognu hrabrosti da kaže.

Brunhilda se okrenu prema njemu, i kao da prvi put zamjećuje njegovo postojanje, reče:

„Ti..Činiš se smjelo.“ Glas joj je prodirao kroz njegovu kožu, i nastanjivao se u kostima poput neke tanane jeze.

„Trudim se..“

Lobanja za njenim pojasom škljocnula je vilicom, a duplje su joj zasjale sjajom kojemu Seldan nije mogao odrediti boju. Sjaj je bio poput one mrlje koja ostaje kada čovjek gleda u sunce. Ovako izbliza, mogao je primijetiti na njoj mnoštvo simbola, runa, i geometričkih uzoraka koji su se ispreplitali. Brunhilda je lagano udari po čelu i ona se smiri.

Krčmar je donio boce i ostavio ih na stol. Brunhilda se nije okrenula niti je pokazala da ih uopšte vidi. Umjesto toga,gledala je Seldanu u oči.

„Znaš, smjelost vodi u slavu. Ili smrt. Ili...oboje.“, reče Brunhilda, rastegnuvši usta u lagan osmijeh. Začudo, učinila se mnogo, mnogo mlađom samo na jedan jedini tren. „Mnogi se svađaju je li to vrlina ili je mana. No, zar to ne zavisi od situacije?“

Seldan je osjetio kako mu noge lagano otkazuju. Nije računao na ovo. Trebao je držati jezik za zubima. Brunhilda je zračila nekakvom energijom koja je, činilo se, iz njega crpila svu snagu. Kada bi htio da podigne bodež na nju, bilo bi to kao da diže čitavu krčmu. Zapravo, sada je mogao da ustanovi da su mu i sami kapci bili preteški, da ih je bilo skoro nemoguće održati otvorenima.

„Gosp..Gospođo, šta ste..vi?“, upitao je, nesvjesno. Tek kada su mu riječi napustile usne, shvatio je šta je zapitao, i mislio je da će tu sresti svoj kraj.

„Znaš, piće nije za mene. Piće je za njega. Za njegovu.. dušu. Znaš već, ceremonijalno prosipanje iznad njegova groba. Sviđa mu se to.“, rekla je i potapšala lobanju. „Znaš li ko je ovo?“

Krčmar je već davno ustanovio da je ovo bilo više nego što je mogao da podnese. Izgleda da on nije imao Seldanovu snagu volje, te se našao na podu, usnuo. Čak i u snovima je Brunhildina blizina bila skoro nesnošljiva, te je jecao tiho.

„Ne znam, tko je to?“, upitao je Seldan, sa olakšanjem. Izgleda da ipak neće umrijeti.. Možda neće.

„Ovo je, Seldane, moj brat. Nigdje ne idem bez njega.“Zove se Asbjorn.“

Očne duplje su ponovno zasjale onim tamnim sjajem.

„Znaš li šta se desi ljudima kojima padne na pamet da me pokradu?“, reče Brunhilda.

Seldan se okamenio. Znala je. Sve je znala. Čitav njegov plan, koji se dotad činio tako predivno jednostavan i učinkovit, sada se učinio očit i raspadao mu se pred očima. Smijala se bez osmijeha, govoreći providan si, bez da kaže ijednu riječ. Kako je samo bila veličanstveno zastrašujuća ta žena sijede kose sa lobanjom za pojasom!

„Poći ćeš sa mnom, Seldane. To si zaista želio, zar ne? Čekati da ja odem, pa onda uzjahati najbližeg konja, i slijediti moje tragove, u nadi da otkriješ gdje sam ja to zapravo, ko sam ja, i na kolikoj gomili zlata zapravo ležim.“

Seldan je samo klimao glavom. Smjelost koju je Brunhilda na početku njihovog susreta hvalila, odnosno njen privid, rasplinuo se poput tankog oblaka pred naletom olujnog vjetra. Nije mogao odbiti, ma koliko je to zaista želio.

A mnogo je želio da odbije, da ona ode, a nakon što ona ode, da on uzme onog konja o kojemu je govorila, i počne da bježi. Da bježi daleko bilo gdje od Leodan šume i da se nikad ne vrati. Čak bi upozoravao putnike-namjernike, koji bi se zaputili u krčmu u Nemaeusu, da se okrenu i pobjegnu, da izbjegavaju taj pravac pod svaku cijenu, a ako ne mognu, onda da bar ne govore sa ženom sa lubanjom za pojasom. Ali toga nije bilo, sada je morao da se povinuje njenoj naredbi, i da je slijedi u utrobu šume, iz koje je slutio da se neće vratiti....

 „Hajde, ustaj!“, povikao je oštar glas dovoljno glasno da prodre u krčmarevo bunilo i probudi ga. „Nema koristi od spavanja, golem je plijen pred nama!“

Kada je otvorio oči, starac je mogao da ugleda oštre crte lica koje su krasile Medija, i njegov đavolski, podmukao osmijeh. Pomogao mu je da ustane, i naredio jednom od šest Paladina koji su s njim došli da mu nalije čašu žestokog pića, kako bi se sabrao.

Posjeli su ga za jedan od stolova, stavili pred njega čašu sa pićem koje je mirisalo veoma oštro, a Medij je sjeo nasuprot, dok su Paladini okružili stol.

„Rekao si mu sve baš onako kako sam ti zapovijedio. Čestitam, nisi totalni bezumnik.“, reče i izvadi kožnu kesicu do vrha napunjenu srebrom. „I isplatilo ti se.“

Bacio je kesu pred krčmara, koji je iskolačio još uvijek sanjive oči.

„Šta.. Šta će se desiti s dečkom? Sa Seldanom?“

„To ovisi. Šta može da se desi s jednim sitnim lopovom? Možda završi na vješalima, možda u tamnici. A možda, ako odigra karte kako treba, možda dobije samo nekoliko udaraca bičem. Zaista sve ovisi o tome kako se sve odigra.“

Nisu mu bile drage ove riječi. Krčmar je, mada to nikada ne bi priznao, zavolio nesretnog Seldana. U ovih nekoliko mjeseci koliko ga je poznavao, nekako je osjetio da je dečko tek nesretni rezultat neprilika, i da bi u zaista savršenom svijetu, on bio u mnogo boljoj situaciji..

„Šta, žališ ga? Nemoj, zaista nema potrebe. Što manje takvog ološa imamo na ulici, to bolje. Plus, kada donesem glavu te vještice u Crvenu palatu, svi dobijamo. Vi gubite pošast koja vas je mučila, ja dobijam dobru nagradu i počasti, ova divna gospoda iza mene dobijaju novu priču da kažu preplašenim momčićima na obuci, a Amotyr dobija novu dozu mira. U redu, možda nam taj lopov uspije „pobjeći“ na putu do tamnice. Spreman sam ti pružiti ruku, starče, vidim da ti je drag.“

Krčmar osjeti kolebanje. Odjednom, činilo mu se da neće baš svi dobiti sretan kraj iz svega toga. Šta je sa Brunhildom? Istina, unosila je nemir u njihova srca, no je li to zaista bila njena krivica? Istina, bilo je mnogo glasina o njenoj okrutnosti, no niko zaista nije znao, niko nije svjedočio nijednom zlodjelu koje je ona tobože činila. Možda je ona tek starica morbidne mašte, možda stara luda, koja nosi lobanju svog ljubavnika, muža, nekoga ko joj je drag, jer je bol njegovog ili njenog gubitka bila prevelika da podnese? Šta ako zaista svi čine ogroman grijeh čineći ovu hajku prema njoj? Potonuo je u očajne misli koje su ostale dugo nakon što je Medij izašao i počeo da prati tragove u snijegu koje su ostavili Brunhildini konji i kočija. Pogledao je u kesu punu srebrnjaka i uzdahnuo par puta.

A onda mu je sinula čudna misao. Nije on tražio Medija. Medij je prolazio tuda na potpuno drugom slučaju, i Brunhildino prisustvo je izgleda ostalo toliko veliko da nije mogao da ga ne primijeti, te je uredio da se sve odigra ovako kako se odigralo. U tom jednom trenu, osjeti kako je malen i beznačajan on bio u svemu ovome, jer je Medij sigurno mogao da udesi stvar tako da on uopšte ne bude umiješan. Mrzio ga je zato što je ipak odlučio ovako. Mrzio ga je iz dna duše.

 Kako su zalazili dublje u šumu, činilo se kako se drveće za njima zatvara i komeša, pretvarajući utaban put u splet korijenja i crnice. Seldan se osjećao neobično sam. Izolovan od svijeta, kao da u ovoj kočiji prelazi kroz onaj tanki veo koji dijeli život od smrti. Brunhilda se pak činila kao da joj je ugodno tu. Činila se mnogo, mnogo mlađa, u jednome trenu podjednako mlada kao i on sam, i ne više daleka i hladna, već blistava i prelijepa. Njena kosa, umjesto sive, postade srebrnobijela, a njeno lide izgubi sve bore i naznake godina koje su je dotad krasile.

Seldan ponovi svoje pitanje, podjednako zabezeknut kao i prvi put, no ovaj put zabezeknut ne od straha već očaran njenom ljepotom.

„Brunhilda..Šta si ti?“

A ona se nasmijala. Nasmijala se tako da su joj usne otkrile blistave bijele zube, i reče: „Zar je bitno? Okrutna stara Brunhilda koja otima djecu i jede ljudska srca. Strahovito, zar ne?“

Nikako više nije mogao da poveže to osjećanje straha sa njenom ljupkom pojavom. Da li je moguće da su svi ostajali na razdaljini zbog njene strahovite aure, i niko nije znao kakvo se čudesno biće skriva u dubinama Leodanske šume?

Konji su jurili dalje kroz gusti splet drveća, i grane bi često šibale strane kočije koja je jurila neobičnom brzinom naprijed. Seldan je kroz prozor posmatrao krajolik kako se postepeno mijenja, a Brunhilda je uživala u njegovoj očaranosti.

„Mora da si strahovito moćna.“, reče napokon. „Održavati ovakvo nešto, čini se skoro u domeni božanstva. Plus, sakrivati sve to od čelične ruke Inkvizicije i oštrica Paladina..“

„Lakše je nego što misliš. Barem meni. No, meni je mnogo stvari dosta lakše. Ima mnogo, mnogo imena kojima su me okitili tokom mojih godina na ovome svijetu. Vrlo malo je onih koja su zapravo blizu onome što ja jesam.“

„Mnogih godina?“, upitao je Seldan, i dalje u neobičnom bunilu. „Koliko zapravo imaš godina?“

„Gospodin ne pita damu za godine, momče.“, reče ona i nasmiješi se.

Seldan nije mogao da povjeruje kolika je razlika između Brunhilde iz krčme i Brunhilde u kočiji. Činilo se kao da ju je u međuvremenu zamijenila neka druga osoba, potpuno drugačijeg izgleda i karaktera.

Lobanja za njenim pojasom ispusti nešto što se činilo kao prigušen smijeh. Brunhilda ga odveza i stavi na naslon sjedišta tako da su mu očne duplje bile okrenute iza njih.

„Radoznao si, Seldane. Razumijem to. I obećavam ti da nijedno pitanje koje imaš neće ostati neodgovoreno. S vremenom. Znam da se možda činim malo.. čudno. Nosam lubanje i izgledam čas staro čas mlado. Ulijevam strah u kosti a opet.. Činim se kao i svako drugi, zar ne?“

Seldan je klimnuo. Ništa mu nije bilo jasno, ništa nije imalo smisla.

„Vidiš, Seldane, za nama jaše sedam ljudi, koji će također biti moji gosti večeras. No, za razliku od tebe, njima će se ukazati drugačija vrsta gostoprimljivosti.“

„Sedam ljudi? Kojih ljudi?“

„Ljudi koji će zapaliti baklje, i vikati glasno. Ljudi koji će ubiti moga gavrana.“

Sada se činilo kao da govori u zagonetkama, no sljedećeg trena kroz otvoren kočijski prozor uletio je golem crni gavran. Brunhilda ga je uzela u ruke i milovala po glavi.

 „Prokleta drveća nam zaklanjaju put!“, rekao je jedan od Paladina. Imao je već isukanu sjekiru koja je bila zaoštrena na obje strane.

„Nisu to obična drveća..“, reče Medij, i zauzda konja. Ostali Paladini, pomalo zbunjeni, takođe povukoše uzde.

„Ona izmiče!“, povika drugi, vidno rastresen.

„Ne brini, tvoja će oštrica sigurno okusiti krv večeras.“, reče Medij i sjaha. „Neka neko zapali baklju.“

To i učiniše, te je dadoše Mediju, a on se približi jednome od neobičnih drveća, koje je imalo debeo trup i obilatu krošnju. Približio je baklju drvetu. A zatim je otkinuo jednu deblju grančicu. Iz slomljenoga dijela poteče tanak mlaz krvi. Medij je zapalio odlomljenu grančicu, i ona zasja žarko crvenim sjajem.

„Krvni mag! Nije moguće.“, reče jedan od golemih ljudi. „Trebali smo povesti još nekoga.“

„Zar ti u grudima kuca ptičije srce?“, reče Medij. „Ardeus je na našoj strani!“, i izvuče svoj mač iz korica. Na oštrici zasja nekoliko blijedih runa.

„Zašto nam nisi rekao da si Sangvinac?“*

„Zar je bitno? Ova je Krvni mag, svi znamo za šta su oni sposobni. Koliko znamo, možemo uletjeti ravno u zamku prepunu onih prokletih izdajnika.“

„Neka su vam strahovi daleko, inače ćete sresti Vučicu prije nego li i sretnete Brunhildu, je li jasno? U stanju sam da umorim svakoga od vas ko odluči da se suprotstavi naređenjima.“, reče Medij, ljutit što je njegovo veliko otkriće naišlo na tako mlak prijem.

Pošto su ustanovili sa čime se hvataju u koštac, sedmorica natmurenih i dosta uplašenih ljudi je ponovno jahala kroz šumu.

 „Tu smo.“, reče Brunhilda, stavljajući gavrana na rame. Seldan izađe iz kočije te pred sobom ugleda raskošnu, mada oronulu vilu sa tri tornja, koja je, kako se činilo, bila sazdana od drevnih kamenih blokova i već odavno istrunulih drvenih dasaka. Bila je obrasla čudnom lozom koja je imala crvene listove i goleme crvene cvjetove. Kada se približio, Seldan vidje da cvjetovi u sebi imaju velike očne jabučice, koje nisu mogle biti ljudske. Dosta zgrožen ovim čudnovatim cvjetovima, Seldan uđe u golemo predvorje ukrašeno divnim rezbarijama i tapetama na kojima su oslikane neobične scene bojeva i slavlja.

„Jesi li za čaj, ili nešto za jelo?“, reče Brunhilda, sad već potpuno preobražena u mladu ženu.

„Neka, hvala. Šta si ono rekla, da za nama jašu ljudi?“

„Da, trebali bi biti tu svaki čas.“, reče ona i postavi lobanju na kip viteza koji nije imao glavu. Držao je mač pred sobom, a ispred njegovih nogu stajala je dosta velika posuda u koju Brunhilda izli obje flaše skupocjenog pića. Ono se pak poput  zmije podiglo i uvuklo u sve pukotine na oklopu, i na kraju, ispunilo lubanjine očne duplje.

„Stara pijandura.“, reče Brunhilda, na što se lobanja ponovno protrese i nasmija slabašnim smijehom.

Kraj kipa je na svome krevetcu stajala golema bijela sova, i Seldan se pokloni bez razmišljanja. Sove su bile mile Ardeusu, a on pomisli kako mu u ovom trenu ne bi škodilo da ga Ardeus pogleda.

„Ah, Ardeus.“, reče Brunhilda. „Šta misliš, ko mu je bliži, ja ili Medij koji jaše da me umori? On nosi za pojasom mač koji je triput blagoslovljen. Ja nemam nijednog blagoslova. On ima za leđima šestoricu Paladina. Ja imam gavrana, sovu, i tebe.“

Mene?, pomislio je Seldan. Golema ti pomoć, ja čitavog života bježim od Medija, Inkvizitora, Paladina, čuvara i svega ostalog. Nisam ja neko u koga trebaš polagati račune.

„Gavran će umrijeti, i sova. A ti, ti ćeš imati izbor. Zar zaista misliš da si ti odabrao da me opljačkaš one noći? Vidio si koliku moć imam nad ljudskim srcima i umovima, možda sam ti ja posadila tu misao negdje u osamljene kutove uma, sa namjerom da te žrtvujem kad za to dođe vrijeme. Jesi li se kad zapitao to?“

Seldan se ponovno osjeti beznačajan, i uplašen. Već je vidio konce zavezane za svoje udove, i Brunhildinu ruku koja je vodila te iste konce, tjerajući ga da pleše kako je ona željela. No opet, rekla je možda. Možda se samo igra s njegovim strahovima, i želi da vidi šta će da uradi?

„I? Jesi li?“, upitao je, ponovno gutajući knedlu.

„Ne, ni najmanje.“, rekla je i poljubila ga. Ovo je bilo tako iznenadno, da Seldan nije imao vremena da misli bilo šta. Samo je postojao u tom jednom trenutku, kada su njegove usne dodirnule njene.

„Šta si ti?“, upitao je po treći i posljednji put, i ovaj put, Brunhilda odluči da odgovori.

„Ja sam jedna od Prvorodnih. Nakon Pada Ruvalona, moji roditelji su se našli u novom svijetu, izgubljeni, ali nemjerljivo moćni. Od tih davnih vremena prošlo je..Dragi Ardeuse... Previše godina. S vremenom, Prvorodni su umirali, bilo od tuge za svijetom kojeg nisu razumjeli, bilo od sukoba i gnjeva kojem su se predavali. No, nekolicina nas je ostala do danas. Koliko tačno, ne znam. Od tih vremena, ljudi su se promijenili. Prilagodili ovome svijetu, a ne onome starome. Ovaj svijet se kreće, brzo, a mi koji stojimo skoro nepomični, mi propadamo poput planina pod naletom brze vode. Jednostavno se urušimo. Istini za volju, čudo je da sam ostala živa ovoliko dugo, mora da me Ardeus zaista voli.“

Seldan je po ko zna koji put ostao zabezeknut njenom pričom. Brunhilda je bila čitav jedan splet nemogućnosti, koji je iz trena u tren postajao sve zamršeniji. A nekad se činila kao jedna obična starica koja je živjela u šumi!

„Nabacim svoju strašnu masku i držim ljude podalje, no uvijek me nađu Mediji. Bilo Sanguinci, bilo Lučonoše, bilo Inkvizitori. I svi oni.. umru.“

Topot konja napolju prekinuo je njenu priču. Gosti su bili stigli.

 „U redu, ne razdvajajate se, i nipošto se ne udaljavajte od mene.“, reče Medij. Isukao je svoj mač, koji je sada bio skoro blještav, i šutnuo oronula vrata, koja su se skoro istog trena urušila pod silom njegova napada. Tresak je prestrašio gavrana koji je sjedio na dovratku, te on poleti i poče da kandžama grenbe jednog od Paladina. Ovaj ga otjera, no gavran se vrati, i opet tako, tok ga on ne posječe svojim mačem.

Medij ciknu Ne, no bilo je prekasno, gavran je pao na zemlju, a Paladinov mač je bio skoro potpuno krvav.

 „Baci to!“, povikao je Medij, no Paladin ga nije čuo na vrijeme, te se njegov vlastiti mač sruči na njegov vrat, i njegova se glava skotura na pod predvorja, na užas njegovih saboraca.

Žena koju su lovili osmjehnu se, i reče im kako je bolje da odmah odu i da se nikad ne vrate. Njena pojava učini da se zaista osjete ugroženim, i dvojica se zaista okrenuše da idu, no Medij ih zaustavi prije nego li dođoše do vrata vrhom svoga mača.

„Još jedan korak i mrtvi ste.“

Brunhilda ponovi svoje upozorenje, i lovci tek tad primijetiše drhturećeg čovječuljka koji se sakrivao iza statue na kojoj je odmarala ukrašena lobanja. Imao je izvađen bodež koji je držao objema rukama, kao da je pretežak da bi ga vitlao jednom rukom.

„Seldane. Ako pođeš ovamo, oprošteni su ti zločini, bit ćeš slobodan čovjek.“, reče Medij i pruži ruku, kao da spašava davljenika.

Ako odem, neće me tražiti, i vratit ću se starom načinu života. Ako ostanem...Možda umrem.

Brunhilda ga nije slagala. Gavran je bio umro. Sova još nije bila, a njegov izbor je došao. Pogledao ju je, ali ona ništa nije rekla, ni da ostane ni da ide. Gledala ga je odlučnim pogledom koji je pak govorio Ako odeš s njima, možda umreš s njima. Ako ostaneš sa mnom, možda umreš sa mnom. Na kraju svega, birao je samo kome će pokloniti svoje posljednje trenutke. A to je, činilo mu se, bio veoma gorak izbor, ma šta odlučio.

Ne, povikao je. Ostajem sa njom.

Brunhilda se nasmiješila, i pozvala ga k sebi. On je pretrčao, i dalje držeći svoj bodež kao najteži mač kojeg je iko ikad držao.

Brunhilda nepredviđenjom brzinom zgrabi sovu koja se uopšte nije opirala sa njenog mjesta, viknu Seldanu da pruži bodež, kojeg ona zgrabi, prereza sovi vrat, i iscijedi joj krv u Asbjornovu posudu. Krv se podiže i upi u sve pukotine kipa, te se on poče kretati kao div od kamena, mašući svojim drevnim mačem i koseći trojicu od pet preostalih Paladina. Njihovi teški oklopi postadoše tek zgužvane komadine metala, njihovi mačevi postadoše slomljeni, njihova tijela slomljena i razbacana.

Brunhilda poče nešto da govori jezikom kojeg Seldan nije razumio, dok se kuća pretvorila u bojišnicu...

 Medij, očajan, jurnu naprijed, mašući svojim mačem, donekle uspijevajući da blokira ogromnu snagu koju je posjedovao kip, a zatim vješto se izmičući, skide mu zamahom mača lobanju s glave. Kip se urušio, a Medij ponovno jurnu, mašući mačem u brzim naletima, i vještica Brunhilda ne stiže da završi svoju čaroliju. Skinuo joj je glavu, i podignuo je kao trofej kojeg je otplatio krvlju. Pogledao je okolo ne bi li vidjeo onog lopova, kojemu je također planirao presuditi, no ustanovio je da je on u žaru borbe nestao u bespućima šume...

Umoran, Medij uzjaha na konja i podbode ga lagano. Čekao ga je dug put kući, dok su oko njega šuštale grane drveća koje je polako gubilo uticaj Krvne magije, te se vraćalo u normalno stanje, otkrivajući mu stazu kojom se Brunhilda koristila.

Jahao je tri dana, odmorivši u nekoliko gradova, i držeći platnenu vreću sa vješticinom glavom uvijek blizu sebi, kao podsjetnik da je on sposoban i moćan, moćniji od heretika i zlotvora Amotyra. Osjećao je sreću, nekakvu grotesknu i izopačenu sreću, dok je nosio krvavu vreću natrag u Crvenu palatu.

Kada je stigao u središte Inkvizicije, i sijajući od ponosa, izvadio iz vreće glavu, njegov ponos postade užas. U rukama je držao glavu jednog od Paladina koji su sa njim pošli u lov.

Medij je poslan u tamnicu, gdje je Lučonoša Hrama utvrdio da je on zaista izgubio razum. Poslan je čitav odred od šest Sanguinskih vitezova, no razrušena kuća usred Leodanske šume nije više nikada zaživjela snažnom i neosporivom moći Brunhilde Prvorodne.

Šta se s njom desilo, niko nikada nije saznao, no ljudi Nemaeusa kažu da ponekad Leodanskom šumom hodaju dvoje zaljubljenih, djevojka bijele kose i mladić koji ju je držao za ruku, i smiju se nestajući u njenoj utrobi.