#memoari

Moramo da se podsetimo da je to ili zato što smo ih namerno ostavili tamo ili su tamo završili iz razloga van naše kontrole.

U redu je razmišljati o prošlosti i povremeno se prisećati lepih vremena - ali nemojte se opsednuti time do tačke u kojoj žrtvujete prilike jer ste previše vezani za odjeke stvari koje su davno prošle.

Premijer Zdravko Krivokapić nek počne da piše memoare, a Vladu da vode i čine oni koji znaju i odakle da počnu i kako do cilja, kazao je poslanik i potpredsjednik Demokratske partije socijalista (DPS) Jevto Eraković reagujući na izjavu predsjednika Vlade u toku njegovog obraćanja povodom obilježavanje godišnjice rada te institucije. “Krivokapić: “Ja posle godinu dana ne znam odakle da krenem…”…

Mama sjedi na stolici pored prozora i gleda u vrt sa prazninom u očima, kao da je sama sebi postala strankinja. Uredno posađene orhideje i ruže plešu na vjetru, pored njih su i božuri, more crveno-bijelih. Ali,

Mama ih ne prepoznaje. Njezin vrt, njezina najveća ljubav zaboravljena je, kao priča koja je zaboravila vlastiti kraj. Prvi put kad je mama nešto zaboravila bio je to datum smrti njene majke, vjerovala sam da je tuga ili poricanje prihvatiti da bake nema, a onda sam počela primjećivati da joj oči često zastajkuju i shvatih da se sporo utapa u stisku neviđenog demona.

Htjela sam je čvrsto držati i ne dopustiti da podlegne, ali sam bespomoćna kao obični posmatrač u tuđoj priči. Još se sjećam te noći, kada se probudila vrišteći ne prepoznajući tatu kako spava pored nje, čula sam mu srce kako puca, ali je zakopao to u svojoj tišini jer je htjela da budemo jaki. Polako smo se gubili u jazevima njenog srca. Život je odjednom postao igra življenja negdje između, pogleda na mamu i trenutka lucidnosti kada nas se sjetila, i na onih nekoliko minuta kada smo disali bez osjećaja da nam je srce iščupano iz prsa.

Mama sada ima puno više sijedih u kosi, nekim čudom nema osmijeha oko očiju. Ponekad zapazim kako se smije dok se gleda u ogledalu, dodiruje usne kao da nije sigurna. Stojim iza nje i smijem se. Osvrće se prema meni kao da sam stranac, a opet, duboko u njenim očima, vjerujem da je sve u redu. Mama i dalje gleda vani, zatvorim prozor i okrenem se našoj noćnoj rutini, gdje joj pričam priče, priče ispunjene smijehom, ljubavlju, bolom i radošću, priče koje mirišu na nju. Iznenada me pogleda, uzme moje lice u ruke i šapne:

Memoari čuvene holivudske glumice - "Lice i naličje: Memoari" Demi Mur u prodaji od 3. maja

Čak i kad je postala najplaćenija holivudska glumica, Demi Mur je bežala od svoje prošlosti. U najvažnijem trenutku svog života borila se protiv zavisnosti, nezadovoljstva svojim izgledom i trauma iz detinjstva koje su je neprekidno pratile – istovremeno vrtoglavom brzinom gradeći uspešnu karijeru. I dok je njen uspeh rastao, Demi se sve češće pitala da li uopšte pripada Holivudu, da li je dobra majka, dobra glumica – jednostavno, da li je bar u nečemu dovoljno dobra.

U svojim duboko iskrenim memoarima Demi Mur razmiče zavesu i otvoreno govori o svojoj karijeri i ličnom životu – ogoljavajući turbulentan odnos sa majkom, svoje brakove i borbu da status zvezde uskladi sa brigom o porodici. „Lice i naličje“ je priča o opstanku, uspehu i predaji, o ogromnoj vitalnosti – portret jedne žene koja istovremeno vodi i običan i slavan život.

„Demi Mur je iskrena kao retko koja moderna zvezda visokobudžetnih filmova. Dirljivo“ (People)

„Čudno je što u knjizi zapravo nisu najzanimljiviji tračevi, već prozor u osećajan, duboko unutrašnji život jedne žene“ (New Yorker)

„Ona istovremeno priča i o nevoljama i o izdržljivosti, i to bez dlake na jeziku“ (USA Today)

„Kakvo fantastično svedočanstvo o opstanku“ (Hauard Stern) 

Pero Kvesić: Kako se kovao Perorez

Nisam još ni završio gimnaziju, a moja zbirka pjesama bila je spremna za objavljivanje. Stotinjak listova papira pisaćom mašinom ispisanih stihova u plastičnom fasciklu pretvorilo se u moju najveću, više od desetljeća neispunjenu želju. Samo da mi je to objaviti! Slao sam zbirku izdavačkim poduzećima, upućivao na bilo koje konkurse koji su kao nagradu obećavali objavljivanje, sve uzalud.…

Pero Kvesić: Cenzura u mraku jednoumlja

Godine 1971. Tito je skresao krila „hrvatskom proljeću“. Sa funkcija i javne scene uklonjeni su Savka Dapčević-Kučar, Miko Tripalo, Pero Pirker, Srećko Bijelić, Dragutin Haramija i Ivan Šibl, te još nekolicina političara, uglednika i moćnika njihovih formata. Rastjerana je ekipa iz Matice Hrvatske, neki od njih završili u zatvorima. Otac mog prijatelja Gorana, Zvonimir Komarica, također je zapao…

Pjesnički tulum kod Bibija

U vrijeme kad smo pohađali gimnaziju često smo se sastajali kod Silvija Novaka u kući njegova pradjeda Vjenceslava Novaka, književnika o kojem smo učili u lektiri. Silvije Novak, zvani Bibi, svirao je gitaru, i to onako klasično, s prebiranjem žica, a ne odvaljivanjem akorda, Željko Belaj je svirao gitaru, frulu, def, afričke bubnjeve, čak je i Vlado Tomić znao tri-četiri akorda i držati…