—

Emili Bronte, “Orkanski visovi”

Voleo sam je tako lako, i tako sam teško to znao da pokažem.

I onda, odjednom, na rasporedu mladeža na njenim ledjima, kao tajnu mapu, pokazala mi je u koje zvezde treba da se zagledam…

Svratio sam na ovo mjesto

U internet pustoš kao u napušten stan

U kojem sada podižem bijele čaršafe

Sa stvari koje sam odlazeći pokrio

U nadi da će preživjeti ogrebotine vremena.

Koračajući ovim sobama

Prisjećam se vremena kada su one bile

Scenografija svih mojih nadahnuća i razgovora

I malo po malo postaje mi jasno

Da su svi moji tadašnji saputnici

Napustili ove krajeve

Da su tu neke nove ruke i neki čvršći pogledi

I da tu sada više nema ničeg

Od života kojeg osjećam bliskim i poznatim.

Jedino mi poneko na prvi pogled zamiriše

Na neke pjesnike koje još uvijek pamtim

Pa mi prođe jagodicama onaj isti žur

Kao kad napišeš

Svoju prvu

ph. Danko Maksimovic - Catania, Sicily (2024)

ljudi postaju nalik na kokoši

slabo vide i rano liježu

a jutrom žure na kopanje

zbijeni u gomile duvana

džepova usukanih od znoja dlanova

zalaze svuda i u sve guraju nos