#husizam

Između tih stalnih glasova tajnih tišina, pomahnitalih u vremenu čekanja istih dubina. I stvarnosti u oku oslabljenog jecaja, u suzi trajne nade na putevima beskraja; zarobljen sam u mislima sam, i odbačen od onog sto znam. I ostavljen da od sjećanja život stvorim, da se za njenu ljubav čekanjem borim. U meni sopstvena nada truje vjeru i vrijeme, moje zadnje kapi snage za blijede uspomene - i njen povratak u moj zagrljaj. Vidio sam prazan san bez emocija, vidio sam glas što stoji nijemo pred suzom, vidio poglede u mraku, noći bez stihova, riječi bez slova, i jezero bez magle. Vidio sam patnju čekanja bez nade, vrisak u prazno moje boli. Vidio sam uzdisaje u smrti, zadnje papire rukopisa da me voli. Vidio sam tišinu koja slama, i svoje plakanje jače od vremena. Vidio sam oči bez života, samo jadni naziv moga imena. Ovi dimovi grade labirint u mraku od strahova mojih strahova, i kiše koje će naći maglu mojih duhova - vidio sam lice našeg djeteta.

Taj dan djed se nije uopće naspavao, ali sumnjam da je uopće i spavao. Oči su mu odavale neprespavane sate, a taj izmučeni pogled je govorio da su ga neizgovorene riječi, koje su morale da izađu van, a nisu, izjele iznutra. Zbog toga te oči kao da i nisu bile njegove to jutro. Toliko je straha bilo u njima, toliko potrebe da taj strah izađe i izlapi. Glas mu je bio drhtav i mek, kao da mu glasnice drže staklo koje će se svaki čas razbiti. Međutim, govorio je jako jasno i precizno, kao nikad do sada. Pogled mu je i dalje lutao, kao da nije bio tu. A i nije, pogled mu je bio zaronjen u priči koju mi je pričao.

Još je bila zora, a spuštena magla, gusta kao ovčija vuna, donosila je čudnu jezu koja se provlačila selom. Da li je ona obuzela i moga djeda – ne znam. Ja nisam osjećao ništa, osim što sam bio oduševljen onim što mi pogled hvata. Ipak, prođoše me trnci od te ljepote. Nikad do sada nisam vidio ništa slično, ništa tako lijepo. Magla kao da je bila živa. Naši psi, koze i ovce, krave, konji i kokoši, kao da su zanijemili. To jutro se nisu glasno oglašavali. Možda su znali ono što ja ne znam.

Sišao sam do obližnjeg šumarka da naberem vrganja – zadnjih godina u selu nije uopće uspijevalo da rodi žito, pa su nam vrganji bila glavna hrana. Sunce se polako otkrivalo, ali njegovi zraci su bezuspješno pokušavali da savladaju maglu. Nabrao sam dovoljno onoliko koliko je bilo potrebno da djedu i sebi napravim čorbu. Prolazeći kraj potoka koji napaja i vodi ka našem selu, u pomoć sunčevim zracima priključio se i vjetar. Jutarnja hladnoća mi se polako uvlačila u kosti, mada je vjetar bio sve blaži i blaži što sam ja bio bliži selu. Kad sam se približio selu, bilo mi je sve jasno – nije to bila baš hladnoća. Bio je to zakašnjeli strah što me obuzeo, strah koji me tek sad sustigao. I prije nego što ću sebi pojasniti ovu zbunjenost, čuh čudnu melodiju koju je frula oslobađala dajući je vjetru da je nosi do mojih ušiju. U tom momentu je sve stalo, vrijeme više nije postojalo. Sve je bilo usporeno i kao bojama razliveno. Naše kuće su izgledale kao tragovi grafitne olovke koje je neko obrisao. Zelena boja drveća je bila razmrljana po nebu i zemlji, tako fluidna da čovjek pomisli da je sve zeleno. Sve se ovo zbilo dok sam pokušao da napravim jedan korak, jedan jedini, a kao da je prošlo hiljadu godina. Osjetio sam starost, bol u leđima i koljenima, otežano disanje, i sve ono što starost nosi sa sobom. Moje misli su bile spore, i dovoljno zbunjene i nejasne da nisam uopće znao o čemu se radi. Kraj mene je bio bunar iz kojeg sam se umio. Moje lice je i dalje bilo mlado, ali sam se ja osjećao staro.

Odjednom, kiša je počela ljuto da pada. Njezina upornost me otrijeznila, i u tom momentu shvatih šta se dešava i kroz šta su mi misli putovale. Straha je i dalje bilo, ali ne onoliko. Ali kad vidjeh komšije kako stoje sami na kiši i ne miču, opet se vratio strah. Ovaj put pomiješan sa hrabrošću, ali svakako intezivniji jer sam znao da je bila stvarnost. Prišao sam komšijama u pomoć, ali svi su bili kao biljke. Živi, a opet nekako mrtvi. Ne miču, a dišu. Tad me opucala kristalno jasna misao ''da li je ovo san, i šta je to stvarnost''.

Čim se misao artikulisala u rečenicu, ja se probudih u svom krevetu. Obuzet onim osjećajem iz sna, vraćao sam film pokušavajući sebi objasniti zašto sam sanjao tako nešto, jer do sada ništa slično sanjao nisam. Tako jasan san, čist kao zamisao, se ne dešava češto, i zbog toga me i dalje stezalo u trbuhu. Od stezanja u trbuhu, shvatih da sam gladan. Dobra vijest je što sam vrganja imao u podrumu, a loša vijest što je već bilo podne, tako da je moguće da je djed sam išao u šumu po njih. Dok sam se spremao da izađem van, i dalje sa onim osjećajem iz sna, čuo sam viku komšija, kao da opominju za nešto. Tada sam se sjetio da danas, pred noć, dolazi jedan čovjek da nam da svoje žito da usadimo. Kao što rekoh, jedemo samo vrganje, jer nam žito na našim njivama ne uspijeva godinama. To mi nikad nije bilo jasno, a da budem iskren, nisam djeda to nikad ni pitao. Siguran sam da on zna.

Naše selo se nalazilo na brdu. Brdo je bilo okruženo raznim drvećem, a dole, niz dolinu, okruženo potocima. Zbog nemirnih potoka i negostoljubljive šume koja je grlila naše brdo, ljudi su nam rijetko dolazili. Mi smo umjeli da se vješto spustimo niz brdo, ali smo shvatili da nema potrebe jer ovdje imamo sve što nam treba. Dole, kažu, kruže glasine da ljudi ratuju, da dole nema ljubavi ni empatije. Iako već neko duže vrijeme niko nam nije dolazio, mi preko naših golubova razmjenjujemo informacije. Naši nam golubovi donose recepte za jela, pjesme, razna znanja i spoznaje, i filozofiju drugih sela.

Onako neumiven i još zgnječen i satran od hibridnih leptirića koji i dalje tutnjaju mojim želucem, krenuo sam prema djedovoj kući. Imao sam osjećaj da će se nešto loše desiti, jer mi je intuicija pratila logičan slijed događaja. Put prema djedu izgledao je kao trčanje u vodi, korak mi je bio težak i disanje mi je bilo sumorno. I dok sam se tako hrvao s mislima, nacrtah se ispred njegovih vrata. Bilo je neobično tiho, što nije ništa novo, međutim, ovaj put u toj tišini je bilo tišine koja truje osmijeh i tjera na strah. Sad već savladan i potpuno pretvoren u ono što je taj strah htio, ušavši u djedovu sobu, vidio sam ga kako još leži na krevetu. Budan. Zamišljen. Izgubljen...

''Djede, jesi li dobro?'' Ne nađoh ništa pametnije da mu kažem.

Djed onako, kako i umije, sa svojim dubokim plavim očima, mudro mi odgovori: ''Jesam, sine, jesam.''

Nakon toga smo se dugo gledali i zajedno šutjeli, pričali smo pogledima, kao da nam je sve jasno. Kad sam krenuo da ga pitam isto pitanje, preduhitrio me: ''Bojim se za tebe, sine, bojim se za sviju vas...''

Ovdje sam ga naglo prekinuo i rekao mu da ne priča gluposti, a on me jako povukao za ruku, pogledao oštro u oči, uzeo svu pažnju ovoga svijeta, i krenuo da mi priča svoju priču. Lutao je s rečenicama tamo gdje su ga misli vodile. Nisam ga htio prekidati. Bio je tako uronjen u to što govori, kao da se to upravo dešava pred njegovim očima. Oči su mu zbog toga bile bistri bunari u kojima sam mogao da vidim to što on priča.

''Ja sam jedini koji je ostao živ'', rekao je, ''a da zna ovu priču. Mi, koji smo ostali živi, smo se zakleli da ćemo ovo zaboraviti i nastaviti živjeti, i naravno, nikome govoriti o tome. Ne znam zašto, ali imam nepokolebljivu želju i potrebu da tebi ovo ispričam. Nešto me tjera, i kao da ovo moraš znati. Sine, sanjao sam san...''

U tom trenutku britva straha sasiječe mi noge. Od šoka se nisam mogao pomjeriti, niti progovoriti. Da sam i mogao, ne znam šta bih rekao. Osjećao sam samo djedov glas i tu atmosferu za koju ne postoji pridjev da upiše tu težinu. Shvatio sam da je san ipak bio stvaran i da djed to zna.

''...da će se zlo vratiti. Imao sam devet godina, i bio sam jedino dijete od nas desetak preživjelih muškaraca. Prošla je osamdeset i jedna godina a kao da je jučer bilo, još uvijek se svega sjećam. Neka sila nam ote sve djevojke, žene, i majke. Odjednom. Kad smo se probudili, nije više bilo naših sestara, majki, i žena. To je bio šok za nas, selo muško posta. Čvrsto smo vjerovali da će se vratiti i odbijali smo svaku ružnu zamisao. Mislili smo da su otišle s razlogom, da će se vratiti, jer nije bilo znakova krvi niti nasilnog otimanja. Svake noći smo pravili pijanke, pjesmom ih prizivajući. Međurim, kako su tmurni dani i duge noći prolazile, nastade briga i nervoza. Bez žena to nismo bili mi. Nedostajao nam je njihov dodir i glas. Po prvi puta smo se svađali, čak se i tukli.''

Do sada mi nije bilo kristalno jasno zašto nam je ženska populacija crvenokosa, i onda sam shvatio da su naši ljudi išli u potragu za ženama u najbliže selo nakon ovog užasnog događaja. Mnoge stvari su mi, uz djedovu priču, bile jasnije. Imao sam mnogo pitanja na koje sam sebi sam pokušavao logički odgovoriti, jer bi bilo suludo djeda prekidati u njegovoj priči koju se trudio što jasnije artikulirati.

''Nakon mjesec dana, malog Jožu, koji je imao samo šest godina, našli smo zaklanog pokraj Svetog mosta. Našeg bricu, nabijenog na kolac. Dabišu, Ibrahima, i Nikolu raskomadane smo našli na različitim mjestima. Bilo je još mnogo užasnitijih prizora koje ne želim da pričam. U našoj tradiciji takvo zlo nije se moglo desiti ni u najgorim noćnim morama. Ne postoji čovjek ili životinja koja bi učinila nešto tako. Sve se to zbilo potpuno mimo naših očiju i ušiju...''

Djedu krenuše suze. U njegovim suzama sam mogao vidjeti strah koji je isparavao i lijepio se za moje nozdrve. Mogao sam namirisati taj užas. Slike koje su pomahnitalo hodale mojim mislima davale su neobičan ritam mome srcu. Srce nije htjelo da prihvati da se tako nešto može desiti ovdje, na nekom brdu gdje žive veoma miroljubiv i suosjećajan narod koji gaji u sebi sve univerzalne vrijednosti.

''Tada, kad je došao vrhunac tog zla, posumnjali smo u Đavla. U našoj tradiciji poznatije kao – Drevno Zlo. Niko od nas nije posjedovao to znanje, jer se to znanje s vremenom izgubilo. Nažalost. Pozvasmo svetog nam Pavla u pomoć. Naš golub nam je tada javio najradosniju vijest ikada, da će Pavle doći na svom magarcu sledećeg dana prvom zorom i da ćemo čuti njegovu melodiju frule koja nam se približava. Bio je jako čudan čovjek. Lice mu je bilo hladno kao sjever. Ništa nije jeo ni pio, nije ni spavao. Jako je malo govorio, i nije se družio s nama, bio je sam. Ponekad smo čuli kako svira frulu. Ako čovjek ne jede i ne sere, nije čovjek ni životinja, pomislili smo. Dali smo mu svo naše bogatstvo jer je cijena prevelika i svakome treba. Ta noć, sine moj, kad je rekao da će nam donijeti glavu od đavola je...''

Djed na trenutak zanijemi. Neke doživljene stvari jednostavno ne možeš opisati, možeš ih samo osjećati. Ponekad je besmisleno nešto opisivati što drugi ljudi ne razumiju.

''Ta noć nije htjela da osvane. Ta noć je bila zlo. U toj noći su nam sve životinje pobjegle. Mi, nekolicina preživjelih, osjećali smo neopisiv strah. Ta noć trajala je vječnost. Kad kažem – vječnost – zaista mislim vječnost. Možeš li to shvatiti? Jutro kad je došlo, nismo ga željeli. Nismo znali šta jutro donosi, suviše smo navikli na mrak.''

Govoreći mi to, ispod jastuka nađe neki papir. Ja u životu ne vidjeh starijeg papira. Bio je toliko žut da je bio smeđ.

''Sine, uzmi ovo... biće ti sve jasno, i tako ćeš skratiti svoje muke slušajući mene. Umorio sam se. Pročitaj to. Ovo nam je Pavle ostavio. Ovo su njegove riječi.''

Trnci prođoše kroz moje tijelo ostavljajući me zbunjenim. Valjda sad, djede moj, trebaš da završiš priču, valjda sad u par rečenica možeš reći sve, pomislio sam. Međutim, na tom starom papiru na kojem su se mogle jasno vidjeti samo nekoliko rečenica, nađoh rečenice koje sam od djeda htio da čujem:

''Đavla nisam uhvatio jer nije ga ni bilo. Đavla vi ste izmislili da Bog bi egzistir'o. Dualizam kotač svijeta tjera. Zlo dobrome treba da opravda Mu postojanje. Bez pakla nema raja i neba. Ja sam čeljad žensku zaklao, onda ih zapalio. Malog Jožu zaklao, ostale tupim nožem orao. Nije što sam morao, htio sam. Duše sam vam po selu krao... eto tako, braćo moja, ja sam ovdje gotov. Sela malih bezbroj ima, valja mi za poslom. Mir s vama, o seljani, i neka ste mi svi zdravo. Voli vas vaš Pavle... u potpisu – Đavo.''

Njih dvojica ostadoše skamenjeni. Zidovi su tada mogli da vide strah koji do sada nije bio viđen, ali nijedan strah do tada nije bio ravan onome kad su čuli s prozora viku djece: ''Stiglo je žito, spašeni smo. Stigao je naš Spasitelj. Stigao je na magarcu. Siđimo dole da čujemo kako svira frulu za spas sviju nas. Požurite... Spasitelj je stigao''

Ni znanje ni neznanje nije znalo kako i zašto se to desilo.

Ne postoje riječi da se kažu neke emocije, to se govori pogledom… ali i pogled je tada zanijemio. Sledio se, ostao takav. Čak je i vazduh pobjegao. Strah, užas, jad… 

Ostala je, eto, neka lutajuća priča koja nije imala kome da se ispriča, a i da se ispriča – ko bi u nju povjerovao.

Nijedna mašta, znači, njih još nije otkrila, taj ritual vječne ljubavi.

Iz zaljubljene magle, što svakom zorom obavija nježne valove koje vjetar naginje prema obalama, oglašavala se, do tada, nepoznata harmonija njihovih ljubavi – mora i vjetra.

Horizonti su bile kao tipke na klaviru što prate njihove dodire, tamo duboko, gdje i samo Sunce počiva, gdje Mjesec čeka svoju priliku da im pokaže put noći, tamo gdje niko nikad nije bio, a oni već žive tu. Vječno. Nebo je dugo mislilo da je to mit, što Svemir ponekad umije nacrtati zvijezdama koje jedva čekaju njihov ples – da će se pojaviti jedna ljubav koja će biti jača i od samog Svemira. Kad je nebo shvatilo istinu koja je već odavno zapisana u vremenu, počelo je od sreće da plače. Ta sreća je natopila more, a vjetar je nanosio na obale. Pročuo se glas vjetra, pročuo se govor mora. Kiša, koju je vjetar od neba spuštao na more, iznjedrila je nove dodire koji su pretvoreni u muziku. Plesali su, svirali su… onako kako samo oni umiju. Vjetar je ponekad naglo, iz ljubavi svojstvene samo njima, namjerno uzburkao more, i nastala bi velika oluja. Obale, hridi, drveće, biljke i životinje su se uplašile, ne znajući da se oni tako ljube. No, ubrzo im je bila jasna ta umjetnost. A ribe u moru su već znale sve to… što je vjetar bio jači, ribe su bile sretnije. Vjetar bi tako na krilima svojim ponio sa sobom valove veoma visoko, samo zato da ih gore zagrljajem rasprši i tako raspršene, dok padaju dole, svaku kap, kap po kap, ljubio i grlio. Obale bi dočekivale njihove uzdisaje što ih morska pjena piše po pijesku, kamenjima i hridima, ostavljajući neizbrisiv trag. Njihova ljubav posjedovala je miris koji je davao životnu energiju svim živim bićima preko i iza obala, održavajući tako cjelokupan život. Morske biljke su plesale. Valovi su plesali, praveći ritual vječne ljubavi. Vjetar je milovao more, a more davalo svemirski ritam, harmoniju i melodiju. Instrument koji može to da uhvati, još nije bio izmišljen. Ptice koje su putovale, jedva su čekale da prođu iznad mora, da osjete so koju more isparava. Svakom zorom, koja još nije probudila jutro, moglo se lukavo naslutiti kako vjetar, koji se prvi probudio, šapuće moru povjetarcem, raznoseći mirise mora da umije drveća. Biljke bi tada lagano prošaptale svoju ljepotu koju leptiri čežnjom nose kao tragove na svojim krilima. Probudio bi se i prvi cvrkut ptica koji nagovještava odveć poznato. Sreća, harmonija, sklad… sve je izgledalo tako nestvarno, ali samo zato da bi samo njima bilo stvarno, jer jedino tako je moglo da bude vječno, i samo njihovo. Umijeli su da prosiju vrijeme tako da su plesali u vremenu koje još nije došlo njima, vrlo jasno odatle su gledali na se' kako s osmijesima dočekuju sebe u tom vremenu. Sa muzikom koju su stvarali, plesom kojim su se budili, putovali su Svemirom i galaksijama. Vjetar je nosio u sebi duh mora, i s tim mirisom osvajao harmonije koje je svirao nebom, posipajući drveće, škakiljajući ih, da bi oni mogli pjevati ljubav što vjetar osjeća prema moru šaljući je u sve moguće horizonte što pogled može i ne može da uhvati.

Međutim…

Onako naivni i dobri, nježni i bezbrižni, nisu znali da svoju sreću ne trebaju dijeliti.

Drevno Zlo je čulo za njihovu ljubav, i svojim galopom od primordijalnog straha i užasa, krenulo da ih iz svoje zlobe i ljubomore uništi.

Vrijeme je izgubilo smisao za koji besmisao nije znao.

Ono što bi trajalo hiljadama godina, u trenu je posijano i izraslo. U užas.

Nekoć more, sada močvara. Obale su nestale. Mulj. Izgubljeno vrijeme. Mit. Sjećanje zaboravljeno, ušlo u legendu zaborava nepismenih predaja. Ni misao, ni riječ. Ništa, a opet nešto. Legenda bez heroja. Mit bez vjere. Ništavilo. Izgubljena svijest. Vakuum.

Uslijedio je potres, nepojmljivi strah među obalama, hridima, valovima… nešto nepoznato ovom svijetu i strano, zapuhalo je, nešto iz onih dimenzija, loših, gladno svega lijepog, i da to isto učini zlim i daleko od svake dobrote. Jeza je vibrirala, komadajući poglede, rasipajući pojmljivo i nepojmljivo u bezdan. Raspuhalo je miris mora, sva proživljena proljeća u njihovim pričama, kao i ona za koja su živjeli… a nisu doživjeli. Svo cvijeće koje je bilo u kosama vjetrovog plesa, u trenutku je uvenulo. Palo na more kao najstrašnija smrt, i tu se osušilo. Ni mirisi nisu ostali, u trenu je sve bilo rastrgano, pojedeno i pljunuto, u kiselini toga što je napalo najljepše more. Drveće, kao i cvijeće koje je radosno raslo, polomljeno, u trenutku istruhlo. Mučno. Mogao se osjetiti miris boli palih stabala i biljaka. Miris koji nije imao, nažalost, riječ da kaže svoju patnju, pretvorio se u smrad, a smrad se širio, ubio sve životinje i životinjice… iz jecaja svih tih bića, iz grča vriskova, nebo se osušilo. Počele su padati kiše iz nepostojećeg neba. Kisele, teške. Pune gnjeva prošlosti toga što se desilo, pune patnje, boli, straha… Smrad se postepeno pretvorio u maglu koja jede vazduh, pretvarajući od njega vrtloge vriskova svih umrlih, eho njihovih molitvi… posipajući s tim sve pore dna mora zašivajući bol koji je počeo da živi kao parazit koji sisa život iz njega.

Tada je sve bilo jasno - užas kojeg se i Svemir i dan danas boji pripovijedati. Morski vjetar osta zarobljen, strgan među neosvojivim nedostižnim planinama. Ukočen, razapet snagom viđenog, nepomično je gledao šta more čini… i tako se mučno raspadao u suzama. Vjetar je plakao, pjesmom dozivao kišu da ga povede ka moru, ali i kiše nije više bilo, jer nije više bilo ni neba. Nebo se, zatim, još jednom osušilo, i palo u more, uzrokujući potres od kojeg se i sam Svemir pomakao. Sve ono što su more i vjetar nekad zajedno gledali u njemu, palo je. Uslijedili su valovi koji su bili veći od bilo kakve sumanute misli koja izjeda srce, veći od svih planina koje su njih dvoje u ime ljubavi osvojili. More se rascijepilo na dva dijela, na milion dijelića, na bezbroj djelića. Svaki od njih dozivao je vjetar, svoj vjetar… uzalud… jer ovo što je puhalo nije bio vjetar, to je bilo nešto nepoznato, nešto što Sunce nikad vidjelo nije. Najstrašnije od svega toga je bilo što je more bilo svjesno šta se dešava oko njega, ali nije znalo zašto se to dešava, odakle to, zašto… Opirući se svemu tome, istrgao je sve svoje koralje na površinu, koralje koji znaju njegovu suštinu… međutim, u trenu, kad su se iznjedrili vani, istog momenta su glasno raskomadani. Iz tih krikova, umro je i zadnji život koji je bio u moru, i oko njega. Iz tih ostataka koralja, njegovih pokušaja da vrati onu nježnost i bezbrižnost koja je nekad čvrsto postojala, samo je bilo još gore. Što je više pokušavalo, iako već u potpunosti skoro nestalo, osušeno, i preobraženo u užas kojeg su se i sami demoni plašili, more je više ubijalo.

Zvijezde kad su to vidjele, taj užas nepojmljiv ovozemaljskim pogledima, uvukle su se u Svemir. Nisu više sijale srećom i podrškom. Otišle su da se ugase, da umru u svemirskoj hladnoći. Uslijedio je mrak, ali i on je izlapio, izlapio iz nekog svog razloga… ostala je od mraka sjena, crnja nego bilo kakav mrak kojeg se dijete može bojati. I Sunce je pobjeglo, nije više umijelo da obasjava njihove puteve, da im daje toplotu podrške. Mjesec se smrvio, iz bola, iz zbunjenosti svega toga što se dešava pred njegovim pogledom, nije mogao izdržati činjenicu da ih više neće pratiti i čuti njihov radosni smijeh, pratiti njihove igre.

More je sve ubilo. Sve ono najljepše, najbezbrižnije… sve priče koje su more i vjetar pričali, igrali, ljubili. Od mora, zatim, evoluirala je neka čudna voda. Ta voda ugušila je more, isparila ga. U tom nepreglednom ništavilu, bez ičega mogućeg da se pogleda, zavladala je tišina koja je šutnjom mogla da rascijepi Svemir. Bog je tada pobjegao, Đavo je tada pobjegao. Ostalo je jedno ništa koje je ipak bilo nešto. Imalo oblik koji ljudski um ne može shvatiti. Blato koje je bilo na dnu obogaćeno truplima riba, biljaka, koralja, kitova, planktona, ptica… odavalo je smrad koji se pretvorio u neki novi vazduh.

Izbio je vulkan iz droba mora. Bijesan, bijesan kao ranjena majka koja brani svoje mladunče među hiljadu bića gladnih mladunčeve krvi. Ono malo mora što je so čuvala kao zadnje zapise ljubavi između mora i vjetra isparilo je u nebo koje više ne postoji… iz tog beznađa i hladnoće šutnje, riječi su prosvirane pogrešno. Sleđene i čvrste kao kristali, padali su na dno mora, uništavajući već uništeno, još više, dotle da od neprepoznatog postane još neprepoznatljivije. Već padajući, vulkan bi ih spržio i prekrio dno mora s njima, spaljujući njegove kraste. Iz toga pepela, iz te gnusne magle, gdje se ništa više ne vidi, guste kao paučina, letjeli su zli duhovi pjevajući sumanute stihove… stihovi su bili misli i osjećaji koji su se zasadili u pokrete izgubljenog vjetra. Preobratilo ga… i vjetar je, u već svojoj smrti, umro još jednom. Ni ljubavni vihor više, ni donositelj sreće. Ništa, ni ustajali vazduh. Iz mora koje je isijavalo dubinski mir, spokoj, povjerenje, sreću, ljubav, radost, utočište, prijateljstvo… isijavalo je nepovjerenje, odbojnost, gadost, mržnju, nepoštenje, prezir…

Nekoć more, sada močvara. Mulj. Izgubljeno vrijeme. Mit. Sjećanje zaboravljeno, ušlo u legendu zaborava nepismenih predaja. Ni misao, ni riječ. Ništa, a opet nešto. Legenda bez heroja. Mit bez vjere. Ništavilo. Izgubljena svijest. Vakuum.

Prošli su vijekovi, prošli mileniji, prošao spomen vremena, prošle sve nade i snovi… i kad je prošlo opet i to sve što je prošlo, jednog sumornog jutra dok su se oblaci ukiseljavali iznad močvare, zabijajući svoje sluzi kao neke stubove oko nje, kao neki lažni zagrljaj koji podsjeća na onaj pravi, pojavio se leptir. Da, leptir. Zalutao je. Izgubljen, uplašen.

Vidio je močvaru. Živu. Užas koji diše. Mjesto koje je pobjeglo od sebe samog a istovremeno iznova trči odakle je pobjeglo da sebe ne bi vidjelo, i tim takvim drhtajima odaje ritam koji plaši svako srce.

Vidio je biljke koje su imale metamorfoza onoliko koliko on udisaja i izdisaja. Izgledale su čudno. Te biljke jele su meso i kosti zalutalih ratnika. Vidio je životinje koje niti lete niti hodaju, niti stoje niti se kreću. Nisu imale glavu, udove, ni tijelo. Vidio je insekte koji su se hranili bolom, strahom, i svom ostalom hrđom što čovjeka, koji odavno već ne postoji, mori i izjeda. Isisavali su vazduh, pravili od njega brloge svoje. Vladali su močvarom.

Pokušao je pobjeći, ali je već bio zagrljen močvarom, tom nepreglednom živom smrti za koje njegove oči nisu imali pogled, jer kako ono bijaše – ni horizonti tu nisu više postojali.

Ko je tu zalutao, nije se vratio. Ko je tu zalutao, ni ime od njega nije ostalo. Bića iz močvare jele su i riječi, sve. Apsolutno sve.

Leptiru, da li iz njegove halucinacije zbog straha ili je zbilja tako bilo, pred očima pojavi se jedna planina na kojoj je obitavao zeleni majmun.

Zeleni majmun sjedio je na vrhu planine. Sam. Oko njega ništa. Samo on i planina.

Leptir pojuri prema njemu… i prije nego je uspio išta da pita, zeleni majmun ga preduhitri svojim staloženim glasom koji je isijavao mudrost:

''Ti se ne sjećaš odakle si krenuo i nemaš pojma kako si dospio ovdje.''

U trenutku dok se leptir premišlja i zbilja shvati da ne zna odakle je krenuo, zapravo, da se ne sjeća ničega prije močvare, zeleni majmun ga opet preduhitri:

''Ti ne znaš ni ko si''

Zavlada neugodna šutnja koju leptir prekinu zbunjenim odgovorom:

''Ja sam… leptir''

Zeleni majmun, znajući ono što dobri leptir ne zna, kaže mu da priđe bliže:

''Priđi… itekako si s razlogom ovdje. Ma ne boj se… Ispričat ću ti jednu priču, i sve će ti biti jasno. Prije toga, da se predstavim; ja sam Zeleni Majmun, čuvar ovoga mjesta.

Očekivao sam te, očekivao još kad je vrijeme, moja mlađa sestra bila još mlada. Nisi ti leptir, ti si nešto mnogo više. Ovo sve što vidiš dole, ovu živu smrt u užasu koja diše, nekoć je bilo najljepše more koju nijedna mašta nije mogla da dokuči.

I ti nisi stvaran, ti si plod mašte mora i vjetra. Stvoren si u ljubavi, u njihovim srcima, zato si živ, zato te samo ja vidim. More i vjetar su mrtvi, ali njihova nada, a to si ti, koju su pustili da leti vremenom, opstala je bez njih, upravo zato jer ona živi sama i bez njih, samoživa je, i nema veze s njima.

Ti si, ti si njihovo nerođeno dijete.

Kako od takvog mora da nastade ovakva močvara, sigurno se pitaš…

Moja majka, Majka Priroda, dopustila je da se to desi. Iz ljubavi prema njima, dala im je najgoru patnju ekvivalentnu njihovoj bezgraničnoj ljubavi, da spoznaju sami sebe, da spoznaju i dokažu svoju ljubav u koju su se kleli… i iz tog razloga morali su proći ovaj test da dokažu tu svoju ljubav.

Moja mlađa sestra im je pokušala pomoći, ali ono što ih je napalo, pojelo je njihovu budućnost, sadašnjost učinila takvom kakvom je, a prošlost obezvrijedila i učinila je ružnom… tako da su, umjesto svoga razumijevanja kojeg su trebali održati, poslušali date im otrove.

Nisu uspjeli da vide širu sliku svega… naravno, šok je bio prevelik za njihovu nježnost.

Ali duh mora je živ, duh vjetra je živ, ali oni nemaju pojam o tome ko su i šta su bili. Žive u amneziji, kao svako obično more i vjetar što živi. Njihovih moći više nema, jer nema njih… tako da njihov duh više nije onaj duh, nego obični, kao svaki, kao svako more i vjetar kojeg vidiš. Zbog toga što im se desilo, njihova transformacija je bila takva. To se desi kad ljubav bude ubijena, i bez razumijevanja potrebnog, sahranjena. Nema je više. Počinje neki život, običan, koji se ne sjeća svoje biti. Ali ljubav nema veze s njima, ona je tu bez njih, živi bez njih između njih. To je energija, neuništiva je. Zato ti i pričam o njoj, dok njih nema… vidiš.

Ona ne umire, ona se transformiše.

Kao i ti… ti si ljubav... njihova itekako opipljiva mašta. Ti si postao leptir samo zato što je gusjenica imala hrabrosti da se transformiše… da osjeti neizrecivu bol promjene, vjerujući u sebe i ne gubeći nadu. I tako, od nekog sasvim drugog insekta, postade sasvim drugi - radosni leptir. Bezbrižan i nježan.

Ova močvara u svojoj esenciji nije močvara, ona je i dalje more. Duh vjetra, koji se zadovoljio jezercem iza onih tamo planina, i dalje je onaj vjetar. Mrtvi, ali su i dalje živi... i takav život, ta iluzija može trajati dok i ne umru zbilja, jer im je ona sada stvarnost.

Njihova ljubav ipak nije bila ljubav nego puka zaljubljenost. Nedovoljno jaka da spozna prepreke koje život nosi, nedovoljno zrela da shvati da ljubav sve pobjeđuje, nedovoljno jasna da pobijedi učinjeno im zlo, nedovoljno hrabra da krene dalje nakon toga.

Um im je savladao srce, nije mu dao da prozbori… i tako su izgubili svoje riječi, i na silu se otrgli jedno od drugog, bez osmijeha.''

Leptiru, dok je slušao, promijenile su se boje na krilima, dobio je neke nove šare. Njegovo tijelo je postalo drugačije, njegov glas drugačiji… Zeleni Majmun primijeti to, i kaže:

''Kucnuo je čas, nema više vremena da nastavljam priču… sve ćeš već znati kad poletiš, osjetit češ.

Sad je vrijeme da poletiš iznad močvare, kucnuo je čas.

Idi, leti… u letu ćeš postati ono što zapravo jesi. Svojim plesom krila probudi more i vjetar, osvijesti ih. Neka tvoja krila pjevaju njihovu pjesmu koja je sad jača nego ikad. Svojim glasom ih podsjeti ko su bili, oslobodi ih datih im okova. Daj im potreban osmijeh, zagrljaj i riječ. Idi, leti… svojom pojavom ćeš odagnati ovaj užas i učiniti da opet sve bude kao prije, ova iluzija će u trenu nestati. Sve je u tvojoj moći, a moć imaš… idi, leti, pleši, pjevaj… prepoznat će te, jer više nisi leptir. Sada si vila.