#expeditio

Problem (ne)korišćenja starih zgrada nije samo naš. Ovo su, kako je u uvodnoj prezentaciji rekao Urban Jeriha iz ljubljanske organizacije IpoP, prostori u kojima i oko kojih se sukobljavaju različiti interesi – države, grada, komšiluka, uže i šire zajednice – i koji zbog toga trpe. Nekorišćenje zgrade redovno je praćeno njenim propadanjem, što pokreće dublju izolaciju: ako se građani boje da makar priđu trošnoj građevini, teško da će se odlučiti da uđu u objekat i počnu da ga koriste i prisvajaju. Slabo učešće građana obično nije nešto što uprava grada želi da preokrene: Jeriha je citirao podatke koji kažu da se problem starih zgrada u javnom vlasništvu uglavnom rješava prodajom. Novi vlasnik dobija nekretninu koju može da sruši ili preuredi, renovira i iskoristi – dok javnost privatizacijom gubi mogućnost da dobije funkcionalan prostor, slobodan za različite interpretacije. Mreža nevladinih organizacija i partnerskih institucija združena oko projekta „Novi život za stare zgrade“ želi da stvori platformu za upravljanje ovakvim prostorima u malim i gradovima srednje veličine, kakvih samo u Evropskoj Uniji ima preko 8000. Više o tome dokle se za sada stiglo piše na internet stranici projekta, uz opisane primjere poduhvata uspješnih u korišćenju i oživljavanju starih građevina.

Rojc, Pula. Foto: www.rojcnet.pula.org

Neki od projekata o kojima smo imali prilike da čujemo bili su Rojc iz Pule – austrougarska mornarička škola pretvorena u društveni centar za 110 nevladinih organizacija; Magacin u Kraljecvića Marka iz Beograda – višenamjenski, umjetnički savamalski prostor oko čije se upotrebe grad, formalna uprava i korisnici i dalje glože; Inex Film – stara zgrada bioskopa na Karaburmi u Beogradu koju je uz pomoć  umjetnosti i lopate oživjela ekipa okupljena oko organizacije Ministarstvo Prostora; Rog – nekadašnja ljubljanska fabrika za bicikla, koju su korisnici privremeno okupirali 2006. i za sad sačuvali od pretvaranja u tržni centar; i upravo Gradski trgovski centar u Skoplju, koji su građani aktivno branili od barokizacije što je sprovodi aktuelna vlast, braneći tako i sebe od prekrojene istorije i ružne arhitekture.

Rojc, Pula. Foto: www.rojcnet.pula.org 

Okupljanje u Nikšiću bilo je dobra prilika da čujemo da i u Crnoj Gori ima dobrih primjera upotrebe starih zgrada, mada se ni jedan od njih ne nalazi u Podgorici. Valjda je izmještenost ovih dobrih praksi iz glavnog grada i razlog što često ne znamo o njima dovoljno, ili ne znamo uopšte. Jedan od slučaja o kom su bar društvene mreže zbilja zabrujale bila je akcija zauzimanja i uređenja stare zgrade Doma vojske u Nikšiću koju je izveo Kulturni centar PUNKT. Dom vojske je na kratko postao atrakcija na nikšićkoj – pardon, na crnogorskoj! – umjetničkoj sceni, a ekipa iz PUNKT-a je pokazala da se u ovakve prostore može i smije ući. Oni su objasnili upravi grada šta žele da urade, pitali stručnjake da koji dio zgrade je stabilan a u koji ne bi trebalo uvoditi razigranu gomilu ljudi, i počeli da rade. Žao mi je što nijesam sama vidjela kako je izgledao PUNKT-ov Dom vojske; dok sam stigla do Crne Gore, radovi kojima tu zgradu treba pretvoriti u budući Tehnopolis uveliko su počeli. Ali kratak vijek ovog projekta ne umanjuje njegov uspjeh: organizovana grupa ljudi sa idejom, umijećem i voljom da radi može da utiče na to šta se dešava sa starim građevinama u našim gradovima. To je mnogo, i važno je!

Još jedan odličan primjer je Kuća slobodne misli u Kotoru, koja je nastala 2008. godine tako što je Ljupka Kovačević svoju staru porodičnu kuću posvetila javnoj namjeni i tako zainteresovanom građanstvu dala ugodan, osoben prostor za rad koji ni na koji način ne zavisi od trenutnih gradskih vlasti niti od postojećih struktura moći. Sudeći po reakciji publike u Nikšiću, projekat nije dovoljno poznat široj javnosti, pa tako ni iskorišćen u punom potencijalu. Ostaje pitanje zbog čega je to tako, i kako informacije o ovim vrijednim poduhvatima prenijeti do što većeg broja mogućih korisnika. Sa primorja stiže još dobrih, a meni do skora nepoznatih priča: o Domu kulture sa početka XX vijeka u Gornjoj Lastvi, koji je zajednica uspjela da uz pomoć donacija obnovi, a sada ga koristi i čuva kao važan dio baštine; o staroj zgradi Jugooceanije u Kotoru koja je, kao društveno vlasništvo, prodata – da bi novi vlasnik odlučio da je ustupi na korišćenje umjetničkoj zajednici.

Dom vojske u Nikšiću, pred otvaranje. Foto: Kulturni centar PUNKT

Nijesmo na konferenciji samo slušali o onome što je već bilo. Predstavljene su i ideje odabrane grupe građana (mahom predstavnika nevladinog sektora i službenika Opštine) o budućnosti nekoliko starih zgrada sa područja Nikšića. Tu se govorilo o staroj pruzi Nikšić-Bileća i objektima nekadašnjih željezničkih stanica: pruga bi mogla da postane biciklistička staza a stanice kafei, suvenirnice i postaje sa biciklističkim potrepštinama; čak je i Bileća zainteresovana za projekat, Željeznička infrastruktura Crne Gore nema ništa protiv, pa tu postoji i potencijal za neki projekat prekogranične saradnje. Dobro bi se mogle iskoristiti i stare, prostrane vojne zgrade nadomak grada; ideje koje je inspirisao ovaj prostor predviđaju tu sadržaje i za mlade i za stare. Ostale zanimljive lokacije su zgrade nekolika Spomen doma koje, bilo da su trošne ili obnovljene, ljudi prosto ne koriste. Isto i sa nekim objektima Mjesnih zajednica. Kako vratiti zajednice u to „mjesno“, u mjesto, u Spomen domove? Mada ideje za moguću novu upotrebu postoje, nema jasnog plana kako većinu njih ostvariti niti (za sada) novca za to ostvarivanje, ali je možda najproblematičnije što nema ni garancija da bi ponuđena rješenja lokalno stanovništvo zbilja prihvatilo. To je muka sa inicijativama „odozgo“, nikad se ne zna kako će oni „odozdo“ na njih da reaguju. Ako zajednica ne učestvuje, često po obavljenom poslu možemo samo primijetiti da smo džaba krečili.Važan korak ka uključivanju javnosti je pružanje dobrih informacija o onome što se zbiva – o planovima, odlukama, procesima. Za početak, dobro pitanje je kako grad Nikšić planira da ubuduće podrži uspješne inicijative poput onih par koje su već izveli ljudi okupljeni oko Kulturnog centra Punkt; dakle onih koje zajednica sama osmisli i izvede, na korist i zadovoljstvo svih uključenih. Dalje, kako možemo pratiti da li se nešto novo dešava sa planovima za pretvaranje stare pruge u biciklističku stazu? Organizacije koje se bave promocijom biciklizma, kao na primjer Biciklo.Me, vjerovatno bi bile zainteresovane za ovu novinu, da prate, učestvuju i pomognu koliko mogu.

Stara hala TITEX-a – nova #Tkaonica? Foto: PLC Morača