>>Izgnanom iz zaviÄaja svog jezika, piscu ne ostaje niÅ”ta drugo do njegov jezik, kao znak njegovog izgnanstva. I on sad piÅ”e na svom jeziku, kao jedini koji, po cenu koju je za to platio, nije podlegao "izgnanstvu sintakse". Jer ako je uspeo da se otrgne opasnoj jednoznaÄnosti novojezika, to je u prvom redu zahvaljujuÄi jasnoj svesti o tome da se ne piÅ”e samo reÄima, nego i biÄem, etosom i mitosom, seÄanjem, tradicijom, kulturom, zamahom jeziÄkih asocijacija, svim onim, dakle, Å”to se kroz automatizam jezika pretvara u zamah ruke (i obratno). . . . Izgnanstvo, Å”to je samo zbirno ime za sve vidove otuÄenja, posljednji je Äin jedne drame, drame "neautentiÄnosti". Srednjoevropski se pisac veÄ davno naÅ”ao izmeÄu dva redukcionizma, ideoloÅ”kog i nacionalistiÄkog: posle dugog iskuÅ”enja, on Äe shvatiti da ideale "otvorenog druÅ”tva" ne može naÄi ni u jednoj ni u drugoj sferi, koje mu se nude kao jedini izbor. I on Äe konaÄno naÄi u jeziku svoju jedinu legitimnost, a u literaturi onu "Äudnu i misterioznu utehu", o kojoj govori Kafka. Privrženost opasna i oslobaÄajuÄa: "skok izvan redova ubica". No, to opredeljenje nije takoÄe liÅ”eno sumnje: niko sebe ne iskljuÄuje iz zajednice bez kajanja. Kladiti se na veÄnost isto je tolika taÅ”tina kao i kladiti se na trenutak. Odatle stalno oseÄanje "neautentiÄnosti".<< -- Danilo KiÅ”, "Varijacije na srednjoevropske teme" (Život, literatura) #inktober #inktober2016 #day10 #doodlinginBrno #danilokis #srednjoeuropski #pisci #egzil (at Brno, Czech Republic)