>>Izgnanom iz zavičaja svog jezika, piscu ne ostaje ništa drugo do njegov jezik, kao znak njegovog izgnanstva. I on sad piše na svom jeziku, kao jedini koji, po cenu koju je za to platio, nije podlegao "izgnanstvu sintakse". Jer ako je uspeo da se otrgne opasnoj jednoznačnosti novojezika, to je u prvom redu zahvaljujući jasnoj svesti o tome da se ne piše samo rečima, nego i bićem, etosom i mitosom, sećanjem, tradicijom, kulturom, zamahom jezičkih asocijacija, svim onim, dakle, što se kroz automatizam jezika pretvara u zamah ruke (i obratno). . . . Izgnanstvo, što je samo zbirno ime za sve vidove otuđenja, posljednji je čin jedne drame, drame "neautentičnosti". Srednjoevropski se pisac već davno našao između dva redukcionizma, ideološkog i nacionalističkog: posle dugog iskušenja, on će shvatiti da ideale "otvorenog društva" ne može naći ni u jednoj ni u drugoj sferi, koje mu se nude kao jedini izbor. I on će konačno naći u jeziku svoju jedinu legitimnost, a u literaturi onu "čudnu i misterioznu utehu", o kojoj govori Kafka. Privrženost opasna i oslobađajuća: "skok izvan redova ubica". No, to opredeljenje nije takođe lišeno sumnje: niko sebe ne isključuje iz zajednice bez kajanja. Kladiti se na večnost isto je tolika taština kao i kladiti se na trenutak. Odatle stalno osećanje "neautentičnosti".<< -- Danilo Kiš, "Varijacije na srednjoevropske teme" (Život, literatura) #inktober #inktober2016 #day10 #doodlinginBrno #danilokis #srednjoeuropski #pisci #egzil (at Brno, Czech Republic)