I’m very passionate about smelling good

Proci ce dosta vremena i zaboravit ces sve sto se sad cini tako vaznim. Zaboravit ces na svaku glupu svadu s roditeljima i na svako tvoje: "Mrzim vas! " Mozda ih u tom trenutku vise nece ni biti. Zaboravit ces za onog lika kojeg si voljela cijelu srednju skolu. Ni tada neces znati zasto. Nasmijat ces se na dane kada je skola bila tvoj najveci izvor problema, shvatit ces da nije vrijedilo, nijedna ocjena nikada nije bila mjerilo tvoje iili bilo cije inteligencije i uspjeha. Do tada su vecina najgorih stvari i prosla. Odrasla si. Koracas u necijim tudim cipelama. Zivis neciji tudi zivot. Nimalo nalik na onaj tvoj prijasnji, sada dosta dosadniji i tuzniji. Neces vjerovati, ali nedostajat ce ti i ono tvoje rodno mjesto. Onaj tvoj mali svijet, ogranicen nekim jadnim ogradama i kucicama. Nekada si toliko zeljela pobjeci iz njega ili ipak od njega i nikad se vise ne vratiti, naravno upsjela si i cestitam, ali sad gledajuci unazad sve bi dala da se vratis. Prosetala bi istim ulicama, pogledala iste oronule kuce, staru skolu i hrdavo igraliste, popila kavu sa starim prijateljem, cak bi ostala i gledala zalazak sunca i divila se njemu kao da gledas sa neke turisticke destinacije, a ne sa malog brda u sred nicega. Vjerujem da bi se u nekoj verziji ove price stare ulice ukristile i odvele te kuci. Tamo gdje i pripadas. Tamo gdje si uvijek pripadala. Tamo gdje bi bjezala mislima. Kuca bi ostala netaknuta, bas onakvom kakvom se i sjecas, onakva iz tvojih snova, i s nekih izblijedljelih fotografija. Mirisala bi isto, nekako na dom, mamu, tatu i sestru, miris koji si tako dugo vec trazila, ali ga vise nikada nisi nasla. I tvoja soba bi ostala ista, onakva kakvom si je ostavila onog dana kada si istrcala iz nje i potrcala ka nekom "boljem zivotu", ali sad shvatas da nije moglo bolje od ovoga. U jednom kutku sobe mali drveni krevet, svjedok tvojih najbolnijih i najljepših noci, u drugom pisaci sto, u trecem prasnjave police sa knjigama. Za neke si zaboravila da si ih procitala, neke nikada i nisi, za neke te je sramota sto jesi. Zagledat ces se u nespretno zalijepljene slike po zidovima. Slike nekih ljudi, valjda prijatelja i onih koji to nisu, porodice i onih usput. Nekima se vise i ne sjecas imena, za neke ne znas da li su idalje zivi, za neke i ne zelis znati. Ostali su tu, zauvijek zarobljeni i nepromjenjeni, u tim slikama, u toj sobi, toj kuci, tom gradicu i u tim trenucima. Zeljala bi da si i ti.