Shekyspeare

"Primimo ga kao opomenu da su pogubni snovi u visovima prave vjere bez pokrića u dobrim i pravim djelima! I da Bog opomene nadmoćnu silu čim ostane bez čestitosti!"

Već dugo kanim se umočiti ožednjelo pero u tintu, ali lati li mi se ruka, misli se, kao kukavice pred bitku, u bijeg daju i ostave me praznog da nosim teret neizrečenog, neshvaćenog, i sam sebe pitam: „Šta je to sa mnom?“

Gdje nesta pjesnik, proljećem nadahnut, da sroči stih o beharu što se vihorom u padu leluja, k'o nedžm nebeski spušten pred zemaljski prag. Opojni mirisi poljskog cvijeća da se sliju niz moje biće. Da kolaju mjesto krvi i misk kaplje iz otvorenih rana.

Gdje nesta govornik da o nadi ljudima zbori? Ta, pusta je dokonost zauzela grad. Nema poleta u ljudima, sve su natruhla debla što čekaju da ih zimski zemheri prekriju jednom kad dođe čas istruhnuća.

A ko je spreman od nas da podnese zagrljaj gorkog posjetitelja? I ispije njegovo šerbe, bez trunke sumnje u opskrbu koju sa sobom nosi?

Ali ja više nisam ni pjesnik, niti sam govornik. Koga se tiču moje odbjegle misli, koga zanima moja pometnja?

Ne znamo privesti rat njegovu kraju, da se iz starih ratova ne raspiruju novi! Niti znamo, niti želimo, sklopiti stranice te i slični knjiga, a ima ih mnogo! Odbijamo da ih ostavimo u vlažni dio naše biblioteke, zauvijek. Da istruhnu, netragom i nedođinom. Kabil je ubio Habila, Kajin je ubio Abela, iako su oba znali za dragoga Boga! Samo ubojstvo nije najveća nesreća zato što se u sebi nije završila! Najveća nesreća za čovječanstvo je raspirivanje nesreće iz nesreće, zato jer Kabil, zato jer Kajin nije uzeo pouku! Živi ne znaju da je uzmu, mrtvi ne mogu. A među preživjelima su ili pobjednici ili izdajice, nijednima nije do istine! Kabil nije znao zakopati svoga brata, nije znao nad njim sklopiti stranice zemlje! Nije se nadnio nad njegov lijes, i zapitao: Zašto sve to, i čemu?! I zašto stalno vaditi trošne kosti umorenih ljudi?!I