🤍

Da imam priliku rekla bih ti da je prestalo. Da me više ne boliš. Da sam te prevazišla onda kada sam te vidjela sa njom. Od tog trena prestale su me boljeti slike, naše, neostvarene. Prestala sam vjerovati da ti je ono naše nešto značilo, da pamtiš. A onda shvatiš da je sve što si mislio, priželjkivao i tom se željom i nadom vodio, zapravo, laž. Zapitala sam se kako si se brzo naviknuo na njenu ruku u svojoj, na njen pogled i na njene riječi. Zar ti nimalo nije vrijedilo sve moje?! Dok sam mislila da me čekaš, osluškuješ i tražiš ti si bio tuđi. Postao si to onog trena kada si na moje mjesto stavio drugu i nadao se da će to mjesto i svu prazninu poslije mene ispuniti ona. A ja gubila vrijeme, čekala nedočekano. Možda sam i ja mogla biti sretna. Jesi li se zapitao ikada?! Da li bi me prepustio drugome u zagrljaj?! Kao što sam ja tebe puštala njoj svaki put kada bi mi okrenuo leđa i otišao?! Ljubomoran si i sada, na svakoga ko me pogleda, pozdravi. A nemaš pravo na to. I nikada nećeš imati. Nemoj pokušavati udaljavati druge od mene, ako ni tvoja neću biti. Pusti me da živim svaku šetnju, večeru, sretne trenutke koje ti sada živiš. Nisi tvorac srca moga, pa da možeš da ga rušiš. Ruši ono što si sagradio oko sebe, a to je ponos. Tek ćeš tada moći reći da si, u nečemu, u životu uspio.

Zvuči patetično, ali znao sam od prvog časa kad smo se upoznali. To je bila… ne baš ljubav na prvi pogled već - osećaj da te poznajem. Otprilike: o, zdravo, to si ti. To ćeš biti ti. Igra završena.

I didn't want to fall in love, not at all. But at some point you smiled and, holy shit, I blew it.

Svi nas uče kako da iskreno volimo, niko nas ne uci kako da nekoga zaboravimo.

“Ljudi svojim postupcima pokazuju koliko im je stalo do tebe, ne pričaj ništa, samo gledaj.”