no title.

I am that clumsy human, always loving, loving, loving. And loving. And never leaving.

Don’t struggle so much, the best things happen when not expected.

People fall in and out of love all the time, don’t they? I wonder how they manage it.

Lišće svuda po ulici. Zavrti se koji put kad vjetar zaigra. Hodam ulicom, razmišljam. Razmišljam šta bi bilo da te sretnem sada. Nakon toliko vremena. Baš sada. Nisam zaključila ništa. Vječno je to pitanje, ali srećom nije često.

Drage dame, kada se sređujete - sredite se prvo za sebe pa onda za druge.

Cijenim više tišinu, nego izgovorene riječi radi reda. Nemoj. Šuti. Ne govori. Tu si pored mene. To je bitno.

A stvarno ne volim blebetati o glupostima i pričati bezvezne stvari samo da sam “u priči”. Ne. I ne govori mi “a zašto si šutljiva” ni “zašto ništa ne kažeš”. Prosto je - reći ću kada imam nešto za reći, a ne samo blabla. I ne gledaj me ispod oka. Takva sam. Opustim se kad treba. Opustim se kad osjetim da mogu. Da sam domaća tu. Ne otvaram dušu na prvu, a ni na drugu. To je to.

This is what I like about photographs. They’re proof that once, even if just for a heartbeat, everything was perfect.