Priroda, grad, selo, ni jedno

Naš dom daleko od doma

Kako sam rekla čim smo došli ovdje, naučit ću više o ovom gradu.

I jesam.

Prehodali smo preko 30 kilometara otkrivajući sve lijepo, ugodno i privlačno što grad ima za ponuditi posjetitelju (a vjerojatno i stanovnicima).

Popeli smo se na planinu Tampa iznad grada i spustili žičarom.

Posjetili smo Crnu Bisericu i njezinu kolekciju turskih tepiha.

Popeli se na Citadelu, Crni toranj i Bijelu kulu.

Prošli kroz Katarinina vrata i bezbroj puta prošetali ulicama.

Iskušali lokalnu kuhinju i naučili kako se na rumunjskom kaže hvala (Multumesc).

I svaku večer se s radošću vratili u pravi Drakulin dvorac - kuću Beer, u kojoj nam je smještaj.

Sve u svemu, predivan boravak u jednom kraju od kojega nismo znali što točno očekujemo, a dobili puno više nego smo se nadali <3

Drakulin dvorac

To nam je bio zadnji dvorac na programu, što je dobro i loše.

Dobro je jer više nije bilo gužve, loše jer smo bili umorni i pomalo zasićeni dvorcima.

Ispred dvorca je golemi vašar suvenira posvećenih Drakuli i to izgleda dosta odbojno.

Sam dvorac u biti ima jako malo veze s Drakulom ili bilo kakvim strahotama, iako marketing podilazi ljubiteljima horora.

Glavne zvijezde dvorca su Marija od Rumunjske, supruga kralja Ferdinanda l i njezina kćer princeza Ileana, poslije majka Aleksandra, nakon što se je zaredila.

Dvorac priča priču o tim dojmljivim ženama i njihovom životu i ljubavi prema Branu.

Priča te obitelji je zaista fascinantna, pa smo je oboje bolje proučili.

Kraljica Marija i njezina kći princeza Ileana imale su izuzetno blisku povezanost, što je ostalo zabilježeno na brojnim povijesnim fotografijama. Kraljica Marija bila je poznata po svojoj karizmi, ljepoti i stilu, a njezina najmlađa kći Ileana naslijedila je njezinu profinjenost, ali i duboki osjećaj dužnosti prema rumunjskom narodu.

Nevermore Academy

Tko je gledao Wednesday, sigurno je zapazio dvorac, čak i ako mu je sama serija bila "meh", kao meni.

Dvorac je prelijep i na fantastičnom mjestu. Gleda na planinski masiv Bucegi, a okružen je ogromnim vrtom punim čuda - skulpturama, fontanama, travnjacima, cvijećem, a ima i pećinu.

Nismo ulazili u samo zdanje, nego smo proveli oko sat vremena u šetnji i razgledavanju.

Na kraju uopće nije bilo obožavatelja serije iako marketing ide potpuno u tom pravcu.

Malo nas je iznervirala neka tuka koja se je pola sata histerično smijala na ljuljački pokraj dvorca, ali kad sam i sama sjela na ljuljačku sam je donekle razumjela - podloga za sjedenje je bila nevjerojatno klizava, pa je po svoj prilici klizala s nje u pokušaju da zavijori kosom.

Ja nisam imala čime vijoriti, pa smo brzo bili gotovi sa seansom.

Dvorac se je počeo graditi sedamdesetih godina 19-og stoljeća, a završen je 1914. - kad je rođena moja none Tea.

Izgleda upravo kako zamišljam dvorac iz bajke.

Izgradio ga je prvi rumunjski kralj, Carol l, čiji je kip ispred dvorca.

Na žalost, ponedjeljkom i utorkom je zatvoren za posjetitelje, pa smo malo razgledali izvana.

Vrijeme je bilo prohladno, a turisti oko nas bučni i zamorni, pa smo se uputili u obližnji manastir Sinaia, a iz njega u gradić istog imena.

Bila je to vrlo lijepa šetnja. Sinaia je jedan krasni gradić, pun cvijeća i restorana, jako pomno uređen.

Nakon pinse i piva smo se vratili istim putem.

To je bio potpuni promašaj, jer smo došli na neki vašar sa sumnjivim restoranom gdje sam na jedvite jade spriječila Josipa da pojede mici, rumunjske čevape, a dvorac je zatvoren za javnost i pretvoren u restoran.

Kad sam pokušala malo razmaknuti živu ogradu i slikati građevine, neka žena se na mene derala iznutra, pa smo se brzo pokupili.

Ne volim da me viču :(

Ruševine samostana Carta

Sljedeća stanica prema Sibiu i potpuna čarolija.

Samostan je jedina cistercitska ruševina u Rumunjskoj i mjesto iznimne atmosfere.

Zatvoren je u 15-om stoljeću, a danas funkcionira kao luteranska crkva.

U ruševini crkvenog broda je vojno groblje, s njemačkim imenima. Većina ih je poginula na isti dan, 30.9.1916.

Nad pokojnim vojnicima bdije Roland s mačem.

Samostan je odigrao važnu ulogu u hororu The Nun. Nisam gledala, a i ne vidim ništa zastrašujuće u tom mjestu. Upravo suprotno, vidim ga kao mjesto spiritualnosti i mira.

Navodno su na području samostana iskopana dva kostura od preko 2 metra visine, što je potaknulo neka govorkanja o samostanu kao mjestu gdje su slali ljude s fizičkim anomalijama.

Srećom, sad visoke upisuju na košarku :)

Samostan se nalazi u lijepom i urednom selu Carta. Jako je tiho i mirno, jedini zvuk koji se čuje je žubor potoka i klepetanje roda.

Na putu za Sibiu prvi pit-stop je bila ova utvrda. Gradnja je počela u 12. stoljeću, u svojim slavnim danima je bila neosvojiva, a u doba Causescua je postala zloglasni zatvor. Okružena je jarkom i odlično obnovljena.

Napravili smo đir oko nje, pa još jedan da utvrdimo koliko je dug. I jedno i drugo smo procijenili 700/800, a zapravo je 600 metara.

U opkopu su ribe, kornjače i labudovi.

Ako ste mislili da su crni labudovi plod mašte, navratite u Fagaras ;)

Grad koji te gleda.

Krovni prozori izgledaju kao oči. To se dobro uklapa u legende i reputaciju Transilvanije.

Oči ne izgledaju baš zlokobno, ali kao da se boje da ćeš im dosađivati, pa prate svaki tvoj korak ne bi li to sasjekli u korijenu.

Za most laži uopće nismo znali da je najvažniji simbol Sibiua, ali smo ga kao odgovorni turisti slikali.

Za njega su vezane razne legende - naprimjer, ako izrekneš laž na mostu, on će se početi tresti i na kraju raspasti.

U stvarnosti je došlo do zabune u prevođenju s njemačkog.

Veliki trg je zbilja golem, na žalost, na njemu se je odvijao neki biciklistički događaj koji ga je učinio manje fotogeničnim

Josipa je, unatoč tome, tamo spopao neki Korejac, pa je imao fotoshoot. Šteta što to nisam slikala.

Ja sam se pri kraju dala u slikavanje odjevnih kombinacija prolaznika. Na žalost, nije bilo dojmljivih.

Posjet smo završili jednom finom karlotkom. Bila je golema, pa smo je podijelili.

Tradicionalno sasko selo. Sasa u njemu više nema, ali Rumunji i Romi čuvaju stare obrte.

Britanski kralj Charles je tu zbog nekog razloga kupio kuću, pa su za njim došli još neki pripadnici rumunjskog jet seta.

Selo je dugačko, kroz njega prolazi neasfaltirana cesta. Kuće su tradicionalne, pastelnih boja, neke lijepo obnovljene.

Ljudi su dvorišta pretvorili u improvizirane kafiće ili prodavaonice. Selo je puno roda.

Na brdu je utvrđena crkva s etno-muzejom i lijepim pogledom.

Naš prvi izlet iz Brašova.

Spremili smo se za kišu, dočekalo nas je sunčano i toplo vrijeme.

O gradu nismo znali ništa, jedva smo uspjeli savladati izgovor.

Sighisoara je naseljena utvrda, s gotičkom crkvom na vrhu. Na rumunjskom se crkva kaže "biserica". Meni je to urnebesno.

Grad je divan, uređen i sladak.

Do gotičke crkve, Biserice din Deal se penje natkrivenim drvenim stubištem koje je izgrađeno da učenike do škole na brdu zaštiti od lošeg vremena.

Oko crkve je staro groblje. Svi pokojnici imaju njemačka imena, atmosfera groblja je istovremeno mistična i spokojna.

Na povratku u grad smo našli simpatičan restoran s domaćim specijalitetima. Ciorba de burta 0 bodova, sarmale 3, papanasi možda 4.

Aleksandra i Bogdan, konobari, 5.

Divan grad.

Apartman se nalazi podno Citadele u nekakvom dvorcu. Možda nije baš pravi dvorac, ali je definitivno povijesna zgrada i izgleda bajkovito.

Kratka šetnja uz jedan od najljepših kafića koje sam vidjela u zadnje vrijeme, pa preko njegovanog parka i eto nas u glavnoj ulici.

Sve mi se sviđa - od arhitekture, lijepih terasa kafića, opuštenih ljudi do zelenila i brda u pozadini.

Još ništa ne znam o ovom mjestu, ali naučit ću.

Teško da se moglo nazvati trčanjem, prije brzo hodanje. Park je oko kilometar od našeg stana. Iznenađujuće je prostran, a nastao je oko jedne lokve u koju se ulijeva nekoliko lokalnih izvora. Datira s kraja devetnaestog stoljeća.

Kao i sve ovdje, mogao bi puno bolje.

Mjestima ovdje fali ono nešto, zapuštena su i kao da ih njihovi stanovnici ne vole. A to se osjeti.

Na kraju smo svratili u samoposlugu i mogu reći da sam pojela jako dobro slatko pecivo s kremom od sira.

Znala sam čuti komentare u stilu da je Bukurešt mali Pariz. Mislim da je to veoma nategnuto. Bukurešt je prilično zapušten grad bez ikakvog šarma. Ili ga barem mi nismo otkrili.

Nemam ni puno slika. Čak ni stari dio nije bio dovoljno privlačan - ulice popločane kaldrmom, kafići s preskupom kavom, neugodni mirisi, zapuštenost i puno beskućnika.

Apartman ima grozan ulaz i zastrašujući lift, ali nije loš. Samoposluga u blizini je prilično dobro snabdjevena.

Restorani u okolici - izbjegavati.

Toplinski val na vrhuncu, a kraja nema na vidiku. Kako otići na kvalitetno pješačenje kad je temperatura nesnosna čim se probudiš?

Uglavnom tako da zanemariš okolnosti i samo pičiš. Nije uvijek lako.

Ova staza kojom smo prošli je nekad bila šarmantna. Sad je raskopana zbog radova i "uljepšana" betonskim čudovištima.

Slika nemam, osim s plaže u Piniji.

Kupanje je bilo lijepo, ajde, toliko ću priznati 😃

Lijepo iz daljine. Mjesto izgleda slatko na pozadini Velebita. Spustiš se i vidiš kako ga sa svih strana napadaju čudovišni apartmani. Obala je goli krš, ni u vrtovima ništa ne uspijeva.

Uglavnom, Vinjerac mi nije nešto.

Današnju smo turu spojili s poslom, pa smo otišli u Perušić. Tamošnja najveća atrakcija je pećinski park Grabovača. Pećine smo već posjetili prije dosta godina, od čega još imam traume, pogotovo od Medine.

Uglavnom, izabrali smo jednu stazu, blue trail i njome se spustili do rijeke Like. Kako smo pri dnu staze bili bez signala, nismo baš bili sigurni kuda se ide, pa smo ostali na najbližem dijelu obale i malo se slikali.

Preko rijeke je bio nekakav šušur, poslije smo vidjeli da je tamo paintbal, kao i hipotetički štand s kobasicama.

Kobasice nam nisu bile suđene, ali punjene paprike jesu. U restoranu Kristina su baš vrhunske!