Khamed

Zašto ne može birati svoje želje

No mu se same rađaju i traju?

Ako želim da zaboravim prošlost

I da postanem potpuno drugačiji čovjek

Zašto me ta prošlost progoni k'o vlastita krv,

Zašto ne postajem taj drugi čovjek

No samo bijedno nosim njegovu kožu

Ispod koje sam onaj isti ja?

Koža mi se ne prima

K'o loš kalem truhne i žulja me

I ja sam vazda onaj isti ja

Kojeg sve boli

Kojem sve

Prestao da uživam u ljepotama žene,

Prolio sve svoje flaše alkohola i sklonio ploče

Od kojih me obuzima strast prema životu.

Moj pokušaj da budem isposnik

Sve češće mi izgleda kao čisti mazohizam

I svakog mi dana donosi sve manje

Onog što sam tražio na ovim putevima.

U budnim noćima, baš onakvim kakva je i ova,

Mogu da osjetim tijela ljubavnica

I miris parfema, sitne kapi znoja

Pomiješanih s nikotinom i okusom ruma

Što lagano teče niz udoline kože

Dok slikaju obrise kukova i rebra.

Ne dozivam ih u sjećanje

Ne radujem im se niti im se predajem.

One mi dolaze a ja im se skrivam

Ni sam ne znam zašto

Ni sam ne znam zašto...

Odnekud u meni stanuje namjera

Da sebe prekrojim u drugog čovjeka

I potisnem strasti, poroke i gladi

Do tačke nestajanja

I prekinut dah u dodirima kože

Traju u mojim sjećanjima ma koliko htio

Da ih zaboravim i da krenem dalje.

Ja sam imao jasnu želju svojeg puta

I dugo već prisiljavam ove moje stope

Da tim putem hode i da me odvedu

Do čovjeka kakvim sam zamislio sebe ali...

Ali nesrećo mog postojanja, ali,

Saplićem se o tu grubu crnu užad

I svako malo posrćem i udaram licem

O debelu stvarnost i jasno saznanje

Da je zalud zamisao zlatnog čovjeka

Jer ja taj čovjek nisam niti ću kad biti.

Kao laso me vežu tvoja ludila.

K'o vakum me ispija tvoj daleki pogled.

Pasija našeg nekadašnjeg dodira pretvara u pepeo sva moja nastojanja

Da budem dobar čovjek i da se povučem

Stišavši plamen koji se pojača

Na svaku moju najsitniju misao o tebi.

Nepravda ove pjesme je u tome što se predstavljam svecem

A ti si ko biva nekakav đavo koji me odvraća od ideje dobra a nisi,

Ti si samo istina koja me razgoliti

I jasno me suoči sa stvarnom slikom

čovjeka ispod tanke, oronule kože

Naša nemogućnost da ga prestanemo upropaštavati

Dokaz je postojanja đavola

A naša pokajanja i gorčine svijesti

Božiji su dodiri u našoj nutrini.

Kajem se

Toliko da bih najradije sve ispočetka

Tako sitnim koracima, tih i neprimijetan,

Zaobišao sve one ulice

U kojima sam sretao duše pune nadanja

I negdje u sumrak s par knjiga u rukama

Svratio sam na ovo mjesto

U internet pustoš kao u napušten stan

U kojem sada podižem bijele čaršafe

Sa stvari koje sam odlazeći pokrio

U nadi da će preživjeti ogrebotine vremena.

Koračajući ovim sobama

Prisjećam se vremena kada su one bile

Scenografija svih mojih nadahnuća i razgovora

I malo po malo postaje mi jasno

Da su svi moji tadašnji saputnici

Napustili ove krajeve

Da su tu neke nove ruke i neki čvršći pogledi

I da tu sada više nema ničeg

Od života kojeg osjećam bliskim i poznatim.

Jedino mi poneko na prvi pogled zamiriše

Na neke pjesnike koje još uvijek pamtim

Pa mi prođe jagodicama onaj isti žur

Kao kad napišeš

Svoju prvu

Blijedo se sjećam tih djevojaka

Kojima su moje ruke bile pristaništa svih njihovih radovanja.

Sjećam se tih dubokih pogleda i nade koja blista u crnilu zjenica

I mog žaljenja što nikada nisam uspio da ih na isti način poželim.

Sve moje ljubavi su ostale nedorečene.

Žene koje sam volio najbolje što sam umio samo zato što su one voljele mene

I ostajao kraj njih vjerujući da je to ta ljubav, biti nekom nešto tako golemo

Da mala nesuglasica prekida dah i porađa strahove što ruše sudbine

Uz par mojih koraka što odlaze bez pozdrava.

Nisam nikada volio onako kako sam voljen

Zato me odlasci nisu zaboljeli

Niti sam ikada igdje uspio da ostanem

Duže od par godina, par mučnih godina

U kojima malo po malo neizbježno blijedi

Moja sposobnost da igram čovjeka

Oko kog se vrti cio jedan život.

Odlasci me nisu zaboljeli

Ali me upropastila savjest

I tuga nad saznanjem da sam nečija patnja

A mene zauzvrat ništa ne boli

Osim tog vječito prisutnog žaljenja

Što nisam na kraju bio u stanju

Bar za jednu od njih postati čovjek