Million Dollar Babe

As I'm not use to printer papers blending was a challenge so I kept it minimal.

What do you think?

Tu večer nam je došlo par prijatelja, onih pravih još iz srednje škole, sve po starom krenulo je. Uhvatio si se gitare i pjesme su tekle jedna za drugom, sve ljepša od ljepše. Pravi rock je podizao atmosferu, a balade su nas vraćale u sjećanja i uspomene koje je svako od nas nosio u sebi. Za kraj si rekao da ćeš “onu svoju” a ja sam odmah znala o čemu se radi. “Svirajte mi jesen stiže, dunjo moja” od Balaša. Uvijek si je pjevao sa posebnim emocijama, nju bi uvijek odsvirao do kraja. Gledala sam te i uživala u pogledu.

… sve prave su ljubavi tužne... - Otpjevao si taj stih.

 Ali, ne onako kako se pjeva pjesma koja nije tvoja, koju ti nisi pisao, pjesma koju ti nisi nikome posvetio. Rekao si to sa toliko puno iskustva, sa toliko mnogo sjete u očima i mogu se zakleti da si u tom trenutku krišom pogledao u mene. Ili smo ti i ja i naša ljubav makar prohujali kroz glavu u tom trenutku. Rekao si to onako kako taj stih ne smije da se izgovara. Kao da je to jedina tačna istina na svijetu i da je sve ostalo laž. A šta ako i jeste?

***

Legli smo u krevet nakon što su svi otišli. Ti si odmah zaspao, ja nisam. Htjela sam, ali nisam mogla od te silne buke u mojoj glavi. Onaj stih je i dalje odzvanjao u mojim mislima i ostavljao me bespomoćnu jer ni sama nisam znala šta više da mislim. 

-Budna si? - pogledao si me poluzatvorenim očima 

-Ne mogu da spavam. Previše kafe.- odgovorila sam nadajući se da će to biti dovoljno da presječe ovu konverzaciju.

-O čemu toliko razmišljaš pa ti ne da zaspati?- pitao si, ovaj put sa blagim smješkom i širom otvorenim očima.

Čitaš me, pomislila sam. Ali nisam rekla na glas, ni slučajno.

-Razmišljam o tome koliko sam sretna i koliko mi je lijepo. Eto to.

-Oke, neka ti bude. Sad spavaj pa nastavi ujutro razmišljati. Volim i ja tebe.

-Oke. - rekla sam to i spokojno se vratila svojim mislima. Ali ne zadugo.

-Je li naša ljubav prava? - pitala sam to nakon par minuta. Očekivala sam neki utješni odgovor. Jeste.- rekao si samo to, i okrenuo se spavati.

Osjećala sam se poput djeteta kojem je neko upravo jako surovo rekao da Djed Mraz ne postoji. Jako tužno. I zbunjeno. 

Zašto ja nisam kao ostale djevojke, pa da ti ljubomorišem, da te pitam koga pratiš na Instagramu i ko je sve bio u kafiću gdje si jučer izašao? Zar se ne živi tako lakše, ne muči te ništa nadnaravno i sve što zanima dobiješ u jednom odgovoru. A ovako, mene muči jedan glupi stih, jedna istina i jedna laž. 

Osjetila sam da se vrtiš po krevetu i da si se okrenuo prema meni. 

- Prava je naša ljubav, ali nije tužna. I neće to nikad ni postati. To ti obećavam. - rekao si tiho, ali ja sam čula. I nisam odgovorila. Pravila sam se da spavam. 

A ostala sam budna do jutra. I razmišljala koliko sam sretna i kako mi je lijepo…

Počivaj u miru, ti, dobri čovječe... 🕊

Đorđe Balašević (1953.-2021.)

I da si se pojavila tek za deset godina, opet bi stigla u pravo vreme.

Retki nađu retke.