Green

Te noći kada je otišla, prvi put je izašao na pozornicu pred dvadesetak ljudi i svirao, kao da je to jedini način da je isprati. Nije podizao pogleda, nije se obraćao nikom u publici. Samo je zagrlio svoju gitaru kao da svoju Almu grli i svirao po strunama kao da njenu kosu miluje. Tih dvadesetak ljudi su ga slušali i razumjeli, bez da im je išta govorio. Nije se čuo ni šuštaj ni šapat ni zvuk spuštanja flaše na stol. Sve se na trenutak zaustavilo i taj je mali kafić u Sarajevu, sa svim svojim gostima i konbarima, nijemo stajao i slušao ga. Svirao je kao da prosipa sadržaj svog života kroz prste na gitaru, svirao kao da će taj zvuk kojeg proizvodi te noći postati vječan, kao da nikada neće prestati da traje.

Pjesma se ipak uskoro završila a ljudi nastavili da ćute i gledaju u neku svoju tačku u beznađu, tražeći u njoj svako svoju Almu, svako svoja potisnuta sjećanja i one riječi koje progutamo i pravimo se da nikada nisu ni postojale. Nije bilo aplauza niti suvišnih riječi. Niko nije imao ništa da kaže.

Par godina kasnije, svirao je u jednoj ljetnoj bašti u Francuskoj. Istu tu pjesmu, pred skromnom i toplom publikom koja umije slušati iskrenu muziku. Ljetni povjetarac mu je brisao znoj sa čela istim onim dodirom kojim ga je Alma milovala i on je u tom vjetru ponovo mogao da čuje njen glas: jednom ćeš biti velik, obećavam. A ja ću biti u prvim redovima onih što te slušaju i vole.

Odsvirao je Alminu pjesmu. Tiho i ponizno, kao što je oduvijek svira. Daleko od Sarajeva, činila se jačom nego ikada prije. Svirao je sa nostalgijom čovjeka koji predugo luta, svirao uspomenama i minulim godinama. Svirao je pokajnički i sa žaljenjem, a publika, kako to uvijek i biva na Alminu pjesmu, gledala u njega u tupoj tišini.

Završio je pjesmu. Otvorio je oči i pogledao u prvi red gostiju. Tamo, baš kao i svih godina do sada, nije bilo Alme – samo par izgubljenih mladića i jedna starija žena sklopljenih očiju. Zahvalno je klimnuo glavom publici i sišao sa improvizovane bine.

Dan je siv i kiše će opet padati

Ja ću da šutim i prihvatim život kakav jeste

Svjestan da bih možda i mogao nešto da promijenim

Ali da to zahtjeva i suviše posla da bih ustao sa ove sofe.

Postoje ljudi koji očekuju nešto od mene

Ljubavi i prijateljstva, poslove i riječi

Vjeruju u moju posvećenost i čekaju da nešto procvjeta

Taj vječiti teret odbijam da skinem sa leđa

Ali odbijam i da ga nekuda nosim pa stojimo tako u mraku

Teret i ja tonemo zajedno

Ljubavi, poslovi, prijateljstva i riječi

ostaju nedovršeni

Tapkaju u mjestu

u mom tužnom pokušaju da nikom ne nanesem bol

a bol je neizbježan kao život i smrt i jutro i dan

jer bol se nanosi od sebe sam

onda kada se hrani

Bez pitanja i objašnjenja

Kada bi sve odjednom prestalo kao pritiskom dugmeta

Kada biste me napokon pustili

Da budem svoja tišina i svoj prevnuti list

Volio bih kada biste me izbrisali iz planova svojih života

I tamo upisali neke druge ljude 

spremne da vam budu nešto više od posmatrača

Daj mi ruku

i daj mi festivale

i daj mi gradove u kojima nisam bio

ali samo mi daj ruku

My family: Oh no.

My friends: Oh no.

My classmates: Oh no.

My teachers: Oh no.

The FBI agent watching me: Oh no.

The aliens in outer space: Oh no.

God: Oh no.

Me: