Te noći kada je otišla, prvi put je izašao na pozornicu pred dvadesetak ljudi i svirao, kao da je to jedini način da je isprati. Nije podizao pogleda, nije se obraćao nikom u publici. Samo je zagrlio svoju gitaru kao da svoju Almu grli i svirao po strunama kao da njenu kosu miluje. Tih dvadesetak ljudi su ga slušali i razumjeli, bez da im je išta govorio. Nije se čuo ni šuštaj ni šapat ni zvuk spuštanja flaše na stol. Sve se na trenutak zaustavilo i taj je mali kafić u Sarajevu, sa svim svojim gostima i konbarima, nijemo stajao i slušao ga. Svirao je kao da prosipa sadržaj svog života kroz prste na gitaru, svirao kao da će taj zvuk kojeg proizvodi te noći postati vječan, kao da nikada neće prestati da traje.
Pjesma se ipak uskoro završila a ljudi nastavili da ćute i gledaju u neku svoju tačku u beznađu, tražeći u njoj svako svoju Almu, svako svoja potisnuta sjećanja i one riječi koje progutamo i pravimo se da nikada nisu ni postojale. Nije bilo aplauza niti suvišnih riječi. Niko nije imao ništa da kaže.
Par godina kasnije, svirao je u jednoj ljetnoj bašti u Francuskoj. Istu tu pjesmu, pred skromnom i toplom publikom koja umije slušati iskrenu muziku. Ljetni povjetarac mu je brisao znoj sa čela istim onim dodirom kojim ga je Alma milovala i on je u tom vjetru ponovo mogao da čuje njen glas: jednom ćeš biti velik, obećavam. A ja ću biti u prvim redovima onih što te slušaju i vole.
Odsvirao je Alminu pjesmu. Tiho i ponizno, kao što je oduvijek svira. Daleko od Sarajeva, činila se jačom nego ikada prije. Svirao je sa nostalgijom čovjeka koji predugo luta, svirao uspomenama i minulim godinama. Svirao je pokajnički i sa žaljenjem, a publika, kako to uvijek i biva na Alminu pjesmu, gledala u njega u tupoj tišini.
Završio je pjesmu. Otvorio je oči i pogledao u prvi red gostiju. Tamo, baš kao i svih godina do sada, nije bilo Alme – samo par izgubljenih mladića i jedna starija žena sklopljenih očiju. Zahvalno je klimnuo glavom publici i sišao sa improvizovane bine.
„Izašla je čim si počeo svirati tu pjesmu“, dobacila mu je starija žena na maternjem francuskom, kada je prošao kraj nje. Nije se okrenuo da pogleda tu ženu – samo je nastavio svoj korak ka izlazu, noseći sa sobom, prvi put nakon svih tih godina, par grama nadanja u koferu gitare.