Borba je ustat i borba je zaspat
kad u mislima nosiš poneki šapat
kad u prstima od sebe skrivaš zanat
kad znaš ko ne može zbog tebe spavat
o jaka su moja leđa i figurativno i bukvalno
kad me uzjašu ko magare i jašu me na kamare
sve neki prolaznici fiktivni bi me pljuvali u facu
pa kako da stalno nekome da blagosijam sreću
medalja hrabrosti i časti svakome ko ostane,
a svi odu prije i ranije i dokažu da su me samo jahali na kamare
najgore je kad kažu da se ne brinem ništa
odmah postajem alarm, odmah osjetim požar
u biti taj izraz da se ne brineš ništa je dim
koji vidiš prije nego što bukne vatra
i po ko zna koji put gledaš kako gori
i sve nestane kao da nikada nije ni bilo
sad lijepo možeš da gradiš nešto novo,
ali na paljevini neće roditi biljka od Boga
još mnogo godina da prođe
a vještačka ljepota i zgrada za noć,
pa makar dodirivala i oblake
je ništa naspram cvijeta kojeg si ti zaljevao
ljubavlju svojom i pažljivo čuvao
i onda ti kažu da si lud što više voliš cvijet
nego zgradetinu koja oblake para
to ti je kao da više voliš bioničku ruku,
od one s kojom si se rodio i s kojom si prvi put grlio
Radije bih ništa nego nešto na silu
Možda ja sad sve sam zapalim
theartofmadeline
titsay
discoholicmusic
jacobvanloon
baratheonpilled
gummygunk
janainaart
pixelskylines
