zlikovac

Bio sam dijete kada si otišla. Težinu tvojih koraka nisam moga da shvatim. Odlazila si dugo, i svakih par koraka okretala si se prema meni, prema našem domu. Kao da si željela da zapamtiš svaki dio njega, kao da si željela da zapamtiš mene. Kao da si znala da je to posljednji put da me vidiš. Spustila si usne na moj obraz i posljednji put izgovorila mi da me voliš.Kofer uspomena si ponijela sa sobom, i par stvari, tek eto da ti mirišu na mene. Ostavila si jednu sliku, onu, na kojoj si bila sretna. Valjda si željela takvu da te pamtim. Na uglu stola stajao je papir na kojem si vjerovatno htjela da napišeš pismo, meni. U pismu nije bilo nijedne riječi, ali je ipak mnogo toga bilo rečeno. Kuća je ostala prazna. I ja sam ostao prazan, kao da je neko dio moje duše iščupao. Godinama poslije čekao sam da dođeš, majko. Svaki korak je podsjećao na tvoj. Znao sam satima da stojim na prozoru nadajući se da ću te ugledati. Ali nisi dolazila majko. Nisam više mogao sebi da opravdam tvoje nedolaženje. I više nije bilo razloga da te čekam, a čekao sam te. Cijeli jedan život sam čekao tebe. Oduvijek mi je lijeva strana bila prazna. I ljubav sam počeo da mjerim odlascima, jer tako si me naučila majko. Znaš bila si mi potrebna. Tvoju ulogu u mom životu niko nije mogao da odigra. Znaš majko, život mi je pružao mnogo veće rane nego one što su u toku igre obilježile moja koljena. Trebala si biti tu da ih liječiš. Trebala si biti tu. A ti si otišla, mnogo prije nego što sam uspio da ti kažem da te volim. Mnogo prije, nego što sam uspio da te uhvatim za ruku i pokažem ti koliko. Tvoj odlazak nisam mogao da oprostim sebi. Pustio sam suzu za svakim korakom koji te odvodio od mene. Moja duša je godinama poslije jecala za tobom. Majko.