U prvoj polovini godine objavljeno je previše dobre glazbe i izvrsnih albuma. Od te sveukupne količine tek sam neki manji dio uspio kvalitetno presluštati, no ima tih nekoliko koje i dalje slušam i za koje mogu reći da su najbolji.
Lista nema nikakvog specifičnog poretka, već slijedi neki tok uma kako sam ih krenuo izdvajati i zapisivati.
Hand Habits - Wildly Idle (Humble Before The Void) [Woodsist]
Glavna i odgovorna za ovaj divan album i bend je Meg Duffy, multi-instrumentalistica sa sjevera New YorkA. Album “Wildy Idle (Humble Before The Void)” zbirka je nježnih pjesama koje poput razglednica u njezin život traže svoje primatelje među svima nama. Mene je pronašla. Osim što snima sa i nastupa u pratećim sastavima Kevina Morbya i Mega Bog, Duffy je ove godine objavila album koji je daleko zanimljiviji i snažniji od albuma bendova u kojima djeluje. Scenama podijeljen u tri dijela, Meg Duffy svoj je debitanski album majstorski izvela i što se produkcije tiče.
Bitipatibi - Lešnici divlji 2 [Bitipatibi]
Drugi album benda Bitipatibi čekali smo nešto više od tri godine, a čekanje se isplatilo. Una Gašić vratila se s novim pjesmama i nešto drugačijim zvukom, možda malo “noćnijim” od onog na prvom studijskom albumu dok pojedine pjesme teže prema mainstream pop glazbi. I dalje Bitipatibi ostaje jedan od rijetkih bendova s takozvane regionalne scene koji definitivno zna što radi i jedan od bendova koji prije svega ima jako dobre pjesme. Na albumu “Lešnici divlji 2” našle su se i neke koje smo mogli uživo slušati na koncertima, te nova verzija pjesme “Lešnici divlji”. Kako je to Domagoj Šiljeg rekao, Bitipatibi je beogradski (dream) pop dragulj.
Stef Chura - Messes [Urinal Cake Records]
Ove godine pojavilo se relativno dosta novih imena u svijetu glazbe koji sa svojim debitantskim albumima oduševljavaju. Stef Chura dolazi iz Detroita, grada koji nije toliko poznat po rock koliko po elektronskoj glazbi. Album “Messes” upravo je još jedan album prvijenac koji dokazuje kako je u suštini manje važno mjesto u kojem se stvara glazba već da su bitne emocije i energija koju određena glazbenica, glazbenik ili bend ulaže u stvaranje pjesama. Kombinacija rock glazbe kakvu smo mogli slušati 90-tih godina prošlog stoljeća i moderne interpretacije iste pokazali su se kao pogodak, u srž stvari. Stef Chura radi ono što što je Charlyn Marshall radila u ranije spomenutom desetljeću i sudeći prema pjesama na ovom albumu mislim da od nje možemo očekivati puno odlične glazbe i u budućnosti.
Tornado Wallace - Lonely Planet [Running Back]
Prvi studijski album Lewisa Daya pod aliasom Tornado Wallace stigao je tek sedam godina nakon izdanja prvog singla u 2010. godini. Moram priznati da sam za njega saznao negdje sredinom prošle godine te da sam diskografiju krenuo retrogradno istraživati tek nakon izdanja ovog fantastičnog debitantskog albuma. Tornado Wallace u proteklih je sedam godina prošao kroz razne žanrove elektronske glazbe, dok je sama zbirka pjesama na albumu “Lonely Planet” itekako kompaktna i moćna. Ovo nije nužno plesna elektronska glazba već odlična glazba koje svoje mjesto pronalazi u svakom ili bilo kojem trenutku, a isto tako moguće i na ponekom plesnom podiju.
Svemirko - Vanilija [više manje zauvijek]
Zanemarite nepotizam i moju pristranost prema Svemirku, no činjenica je da je Marko Vuković ove godine objavio najbolji album u cijelom regionu. “Vanilija” je od prve do zadnje pjesme fantastična, a prema reakcijama slušateljstva može se zaključiti da je album bio dugo isčekivan. Kako je kritika pisala o tome da je album “retro” te da se oslanja na zvuk 80-tih godina prošlog stoljeća, dužan sam pojasniti kako se ovdje ne radi o nikakvoj retro glazbi već o izričaju koju Vukoviću najbolje leži. Istina je da album zvuči kao niti jedan drugi objavljen u novije vrijeme, te da su sve pjesme redom hitovi. Možda upravo to asocira na neka prošla vremena kada je pop glazba bila takva i kada su glazbenici radili plesnu pop glazbu s kojom se i šire slušateljstvo moglo poistovjetiti. “Vanilija” je upravo pop glazba kakva bi trebala biti.
Strand Of Oaks - Hard Love [Dead Oceans]
Izgleda da je šesti studijski album Timothy Showaltera pun pogodak. Prethodni, iako su svi redom solidni, nisu me se pretjerano dojmili odnosno nekako su mi djelovali generički. Na “Hard Love” Showalter se oslanja na klasičnu rock formu s primjesama modernog što mu itekako dobro leži. Album od prve do zadnje pjesme djeluje kompaktno i snažno, a pojedine pjesme zvuče poput najfinijih stadionskih rock uspješnica. Možda je to i ključno za ovaj album kojim je Showalter napravio solidan pomak od klasičnog indie rocka prema upravo spomenutom stadionskom rocku prošaranom psych utjecajima.
Nite Jewel - Real High [Gloriette Records]
Ramona Gonzalez kao Nite Jewel glazbu je počela izdavati 2008. godine i već iste godine objavila je svoj debitanski album. Zapazio sam je neke četiri godine nakon, kada je objavila svoj drugi studijski album za etiketu Secretly Canadian. Prošle godine obavila je treći studijski album te fantastičan kolaboracijski EP koji je zajedno s Dam-Funkom objavila pod imenom Nite-Funk, dok je ove godine objavila svoj četvrti studijski album. Od prve do zadnje pjesme u svakom pogledu izvrstan spoj suvremenog R&B-a te synth-pop glazbe, savršen upravo za vruće ljeto, lagan večernji povjetarac i vožnju praznim ulicama grada.
Milk Music - Mystic 100’s [Dom America]
Svake godine samo je jedan rokenrol album godine, a iako je tek pola godine iza nas “Mystic 100’s” može se smatrati upravo takvim. Moram odmah priznati da sam veliki obožavatelj benda i u osnovi pristran. To nikako ne umanjuje činjenicu da je Milk Music odličan bend sastavljen od izvanrednih glazbenika, a nisam siguran da trenutno postoji zanimljivija grupa u žanru. Aranžmanski pjesme su raznolike, melodije nježne, žestoke i sjetne, atmosfera isprekidana ponekad i neurotična, sve zajedno divna ploča posvećena majci Zemlji i svim ozbiljnim slušateljima svugdje.
Hovvdy - Taster [Double Double Whammy]
Iako je album obavljen prošle godine, tek je ove dobio svoje zasluženo i ozbiljno reizdanje na ploči, CDu i kazeti. Hovvdy je trojka koju su osnovala dva prijatelja inače bubnjara, dok se njihova glazba može okarakterizirati kao minimalan soft rock. To su sve redom donekle jednostavne pjesme, nepretenciozne i poprilično lo-fi producirane. Ima nešto moćno u svemu tome, a možda je baš ta jednostavnost ono što je mene kupilo na prvu. Danas, nakon nekoliko desetaka slušanja albuma u cijelosti i dalje ne posustaje moj entuzijazam prema ovom bendu iz Austina u Texasu dok njihove nove pjesme očekujem s nestrpljenjem.
Grandaddy - Last Place [30th Century Records / Columbia]
Jedanaest godina nakon albuma “Just Like The Fambly Cat” Grandaddy se vratio na velika vrata s fantastičnim povratničkim albumom. Da stvari budu jasne, Grandaddy jedan je od mojih omiljenih bendova svih vremena. “Last Place” nastavlja tamo gdje je pretposljednji album stao, a to je teritorij koji niti jedan drugi bend do sada nije uspio osvojiti. Pop rock koji se oslanja na sintesajzere i električne gitare kao glavne melodijske instumente, humanoidni robot Jed o kojem se pjeva i na ovom albumu, čine ovaj album još jednim od Grandaddy klasika. Možda je to Lytleov glas, možda je to forma aranžmana, a možda su to priče koje Grandaddy uspijeva izvrsno prenest u oblik zvučnog zapisa.
Galatheia - Metropol [PMG Recordings]
Projekt iza kojeg stoji mlada i izuzetno nadarena glazbenica i producentica Tea Šaldeva jedno je od najvećih ovogodišnjih osvježenja iz zemalja bivše države. Na albumu “Metropol” sudjelovali su Siniša Evtimov i Mirko Popov, a objavljen je na najvažnijoj makedonskoj glazbenoj etiketi zahvaljujući čemu sam ga i uspio zapaziti. Ovaj album vjerojatno je i jedan od najhrabrijih uradaka današnjice pošto se radi o definitivno izvrsnoj odluci Šaldeve da ga opjeva na svom materinjem jeziku. Žanrovski gledano, radi se o elektronskoj plesnoj glazbi koja je u suštini kombinacija ambijentalne elektronike, broken downbeata i deep techna kakav smo do sada mogli čuti isključivo iz ostatka svijeta, produciranog od strane najzanimljivijih producenata suvremene glazbe.
Emma Ruth Rundle & Jaye Jayle - The Time Between Us [Sargent House]
Rundle je prošle godine imala najsnažniji album, dok je ove zajedno s Jaye Jayle objavila ponovo jedno malo remek djelo. Na ovom izdanju od ukupno šest pjesama, tri Emme Ruth Rundle, ne treba zanemariti niti fantastične tri pjesme benda Jaye Jayle koje ne zaostaju u nikojem pogledu. Sve pjesme bave se nekim intimnim ispovjestima autora, moglo bi se zaključiti kako se ovdje radi o pjesmama nastalim na samom rubu ponora. Jer što je život nego i sve ono dobro i sve zlo koje nam život stavlja na put.
Dimples - Whimpers [Nicey Music / Feeding Tube Records / Dontrustheruin / Laughable Recordings]
Na album koji su zajedno objavile čak četiri etikete naletio sam zahvaljujući Goldmine Sacksu koji stoji iza kolumne Week In Pop na Impose Magazine. “Whimpers” je možda i najčudniji album koji sam čuo ove godine, odnosno koji i dalje slušam, a Dimples jedan od najzanimljivijih novih bendova. U opisu albuma na internetima stoji kako pjesme imaju kvalitete uspavanki koje transportiraju slušatelje u neko duboko mjesto imeđu sna i jave, a istina nije daleko od toga. Ili su Dimples izuzetno opušteni što se glazbenog izričaja tiče ili ih uopće nije briga, ili pak uživaju određene supstance, no jedno je sigurno, a to je da ovaj album zove iznova i ponovo na preslušavanja.
Anamai - What Mountain [Halocline Trance]
Projekt odnosno duo čine Anna Mayberry i David Psutka koji stoji iza aliasa Egyptrixx, ove je godine objavio fantastičan pastoralan folk eksperimentatorski album. Ne mogu a da ne spomenem trio Timber Rattle, na koji me Anamai jako podsjeća, no ovdje se ipak radi o nešto drugačijoj glazbi. Dok se glazba Timber Rattle oslanja na višeslojne odnosno višeglazne vokalne melodije i klasične instumente poput gitare, sintesajzera i minimalističnog seta perkusija, Anamai se također može opisati višeglasnim vokalnim melodijama, no vjerojatno zbog utjecaja Psutke, glazba je bazirana na sintesajzerima i okrenuta prema drone izričaju. Pjesme Anamai intimne su ispovjesti uokvirene beskrajnim prostorom, osobne istine projektirane u obliku trodimenzionalnog zvuka.
Peaking Lights - The Fifth State Of Consciousness [Two Flowers Records]
Indra Dunis i Aaron Coyes supružnici su koji skoro cijelo jedno desetljeće stvaraju zajedno glazbu temeljenu na dub formi, a ono što nam serviraju kao finalan proizvod najfiniji je psihodelični pop. Na album “The Fifth State Of Consciousness” čekali smo tri godine, a Peaking Lights su nas iznenadili objavivši dupli LP/CD s povećom količinom odličnih pjesama. I dalje se drže svog prepoznatljivog zvuka koji su itekako dobro definirali i koji vjerojatno nitko ne može reproducirati, što ih čini jednim od najzanimljivijih suvremenih bendova današnjice. Ukratko, savršen album za ljeto 2017.
Dion Lunadon - Dion Lunadon [Agitated Records]
Već se prošle godine singlom “Com/Broke” dalo naslutiti kako će Dion Lunadon napraviti fantastičan album. I upravo se to desilo. Basist jednog od meni najdražih bendova svih vremena, A Place To Bury Strangers, na svojem je debitantskom albumu objavio je jedanaest moćnih pjesama koje žanrovski i stilski ne odudaraju puno od matičnog benda. Dion Lunadon poprilična je “njuška” i dosta zajeban lik koji se u niti jednom trenutku ne zajebava već živi tu glazbu koju i svira. A ako Milk Music ima rockenrol album godine, onda Lundon ima noise i psychedelic rock album godine, što zbog moći i energije pohranjene u pjesmama, a što zbog izuzetnog studijskog posla koji je na ovom albumu evidentan.
(Sandy) Alex G - Rocket [Domino Recording Co.]
Alex Giannascoli multi-instrumentalist je iz Philadelphije, a kao Alex G objavio je šest albuma dok je posljednji, sedmi po redu studijski album naslova “Rocket” obavio pod novim aliasom. Giannascoli je klasičan singer-songwriter koji je kroz svoju karijeru evoluirao do jednog od najzanimljivijih autora modernog doba, a ono što ovaj album izdvaja su aranžmani i inventivnost koju ne pronalazim često kod drugih singer-songwritera. Na albumu se većinom nalaze nježne pjesme koje prilikom slušanja odvode u razne krajeve unutrašnjosti uma te koje odišu optimizmom na jedan drugačiji i nenametljiv način.
Crvi - Piše nam se dobro [više manje zauvijek]
Beogradska grupa Crvi predvođena glavnim autorom Damjanom Babićem početkom ove godine objavila je svoj debitantski album “Piše nam se dobro”, a ono što ovaj album čini jednim od najboljih činjenica je da Babić itekako zna napisati odlične alt rock pjesme. Ovdje također zanemarite nepotizam i jednostavno se posvetite slušanju, uronite u sirovu produkciju kakvu rijetko možete pronaći u “domaćoj” glazbi, jer ono što ćete pronaći su izvrsne melodije i pjesme u kojima se isprepliću elementi noise i pop rocka.
2087
baratheonpilled
turnnoffyourmind
prguitarman
andulkaphoto
origamiaround
pixelskylines
