and the forest will echo with laughter

Kada bih još jednom mogao proživjeti svoj život U tom životu više bih grešaka činio Bez želje da budem tako savršen, Više bih se opuštao. Bio bih budalast više no što sam bio, I doista bih vrlo malo stvari Uzeo k srcu. Manje bih držao do čistoće. Više bih živio s rizikom, više na putu, Više bih gledao sunčeve zalaske, Više na gore se penjao, više rijeka preplivao. Posjetio bih ona mjesta gdje nikad nisam bio, Jeo bih više sladoleda, manje graha, Imao bih više stvarnih problema A manje onih zamišljenih. Bio sam jedan od ljudi koji žive S razborom i s pažnjom  u svakoj minuti Svoga života; jasno pri tom je bilo i Sretnih trenutaka. Al’ kad bih se vratio opet nastojao bih tada Ostvariti samo ugodne trenutke. Ako ne znate to, sav život je u tom U tim trenutcima samo; Nikad ne gubi sadašnjost. Bio sam onaj koji nikud nije išao Bez toplomjera i termofora uza se , Ni bez kišobrana i svega što štiti. Kada bih ponovno mogao živjeti Bosonog bih hodao već početkom proljeća I završio tek u jesen. Više bih se okretao na vrtuljku I promatrao više svitanja, S više djece veselo se igrao, Kada bih drugi put živio. Ali, da, sad je meni osamdesetpet I znam da odlazim…

Čovjek nikad ne može znati što treba željeti, jer živi samo jedan život i nikako ga ne može usporediti sa svojim prethodnim životima, niti ga u sljedećim životima popraviti. Nema nikakve mogućnosti da se provjeri koja je odluka bolja, jer ne postoji mogućnost usporedbe. Čovjek sve proživljava prvi put i bez pripreme. Kao glumac koji igra predstavu bez ikakve probe. Pa koliko onda vrijedi život ako je prva proba života već život sam?