#treca

Lorsque vous portez une paire de bottes, vous ne vous heurtez jamais à un meuble. Mais si vous vous promenez nu-pieds, tout le mobilier se jette sur vous et vous frappe. - Jerome K. Jerome

Opozicijom između gornje polovice tijela (vila kao zlatokosa i krilata djevojka) i donje/spolne polovice tijela (kopitareve noge) može se pratiti folklorna konstrukcija vile kao bipolarnog astralnog femininog fenomena: vila kao figura "unutrašnje žene" (pozitivan vid anime) i vila kao "negativan" aspekt "razorne iluzije" (oslobođeni erotizam Prirode). Uostalom, prisjetimo se da jedno od značenja polisemantičke riječi nimfa (uz značenja – 1. Artemidine pratilje; 2. lijepa djevojka; 3. ličinka, larva, kukuljica, čahura kukca) označuje i "malu crvenu usnicu (stidnicu) na ženskom spolnom organu" (Marjanić 2005:…33). Pritom nimfa (pitanje je koja? Odgovor: ovisi – kako za koga) može izazvati nimfolepsiju, nimfoleptički zanos (stanje oduševljenosti, zanesenosti, zaludenosti vilinskom ljepotom) ili nimfomaniju (stanje spolne nezasitljivosti), a ono što je srodno samo femininom rodu pojavljuje se kao nimfonanija .

U trenutku kada im muškarac–smrtnik prevarom ili kradom oduzme krila i okrilje, vile su prisiljene na prizemljenje, uzemljenje u braku (usp. Krstić 1937:101). Međutim, napuštaju ga (također prevarom) u trenutku kada se ponovno domognu svojih ornitomorfnih pomagala u psihonavigaciji, vertikalizmu, angelizaciji erotizma. Zadobivanjem krila ponovno ostvaruju polet u transcendenciju vlastite sudbine. Napuštaju antropomorfnu bračnu epifaniju i predaju se ornitološkoj epifaniji uzleta duše. "Finalni uzrok krila kao i pera, u perspektivi 'pteropsihologije' jest angelizam" (Durand 1991:109). Ekstatičnu psihonavigaciju uz lunarno–hipomorfno vozilo omogućuje im i solarni, krilati dio tijela (krila i okrilje kao simbolizacija uspeća).

Kombinacija krila i jahanja na konju (logično) vrlo je rijetka. Pod vilinskim krilima ne podrazumijeva se uvijek ornitomorfno astralno sredstvo; ponekad je riječ o izomorfizmima krila – o vilinskim velima, koprenki (usp. Vrkić 1998:47) i santaletu ("neka vrsta krune"; Ardalić 1917:302) koja im omogućuju astralan ascensus. U slučaju da poderu koprenku, vile gube svojstvo letenja (Lovrenčević ibid.); postaju obične, uzemljene žene, kao što je u slučaju ostvarivanja bračne zajednice sa smrtnikom koji joj prevarom krade krila i okrilje. U slučajevima kada je duhovni ascensus onemogućen dnom deranja ili (prostačkom) krađom krila i okrilja, ostvaruje se dodir sa simbologijom deranja/krade nevinoga himena.

Natko Nodilo (1981:468) utvrđuje da su vile prema svojstvu oblaka nazivane lakokrile – "imaju 'pozlaćena krila i okrilje', kojima lete". U trenutku kada se oblak ili oblačni duh antropomorfizira, postaje vilom; a "sunčanim sjajem prosvijetli se osobito glava". Iz navedenoga zaključuje da se muška erotička sanjarija o moći vila usredotočila na njezino spolovilo kao prebivalište vilinske natprirodne moći, "ali tako dugo dok je pokrito i sakrito pod odjećom i nedostupno muškarcu". U trenutku kada vila skine okrilje, postaje obična žena. Ako joj muškarac otme okrilje, vilinsko postaje pripitomljeno–ukroćeno ženstvo (Marjanić 2005:…).

Kao arhetipska slika poznata je vilinska gesta pletenja konjskih griva. Brojna kazivanja u obliku memorata (osobni doživljaj i dodir s astralnim vilinskim sferama) upućuju na viđenje vilinskih pletenica na konjskim grivama:

"(...) vidija sam kakogod je u ženske pletenica, u troje se plete, tako vidite isto se splete u konja; (...) i mnogo puta sam to znao sve razmrsit i vidite preko noći opet je spleteno sve. I ja vam jamčim da to sve je živa istina. Kažu da se to ne smije razmrsit" (Marjanić 2005).

Prisjetimo se i Shakespeareove kraljice Mab:

"Što noću mrsi grive konjima

I vilinje što plete čvorove

U nečistu i uprljanu kosu,

Što razmršena sluti na zlu kob,

To vještica je (...)."

Pletenje pletenica na konjskim grivama može se upisati u arhetip svezivanja, ukroćivanja, usmjeravanja čvorova psihizma (usp. Chevalier–Gheerbrant 1987:514, 745). Pletenica ostvaruje titrajnu međuovisnost dva svijeta/bića. Sastavljanje pletenica na konjskim grivama, pored toga što olakšava jahanje, ujedno i ukroćuje muževno–životnu snagu, oslobođeni erotizam raspletene grive. Vilinsko jahanje na konjima priziva meko–niktomorfni arhetip erotizma hijerogamije Zemlja–Nebo. Pri noćnom jahanju bez uzda i stremena konj priziva energiju oslobođene žudnje.

U Bilogori binom konj–vila viđali su uglavnom pastiri: "Ujutro bi našli konje izmorene i u 'jednoj pjeni', a grive bi im bile spletene u fine i tako tanke pletenice kakve ne može splesti ljudska ruka" (Lovrenčević 1969–1970:77). U okolici Slavonske Požege zapisano je vjerovanje prema kojemu vile pred zoru puste umorne konje na kojima su noću jahale, pri čemu su zabilježeni i direktni/naturalistički kontakti s vilama: "A ja stao i gledam, kaže, kad ona mene za gaće vuče, gaće ove seljačke" (rkp. IEF 889:149).

Prisjetimo se kako šamani putuju na drugi svijet jašući na konjskom štapu, s ručkom u obliku konjske glave (koja sadrži životni princip), "koji nije bez sličnosti s drškom metle naših vještica" (Chevalier–Gheerbrant 1987:272). Kao pogrebnu životinju i vodič duša (psihopomp) šaman koristi "konja" pri ostvarivanju ekstatičke psihonavigacije (izlaska iz sebe). "Simboličko 'jahanje' izražavalo je napuštanje tela, 'mističku smrt' šamana" (Eliade 1985:342).

Dok vještice kao svoje astralno vozilo odabiru metlu, vile kao noćni konjanici/jahačice odabiru hipomorfno astralno vozilo kojim ostvaruju tehniku ekstaze. Na tom niktomorfnom putovanju antropoidni muškarac izgleda da im nije potreban. Pritom kazivanja upućuju kako pri nokturalnom jahanju vile uzimaju najbolje konje (stvarno ne mislim na muškarce). Međutim, zabilježene su i predaje o mogućem jahanju pastira, pri čemu vile preuzimaju ulogu incubusa, a pastir koji pritom preuzima pasivnu (čitaj: femininu) ulogu succubusa nalazi se u ekstazi (obamrlost svijesti)" (Marjanić 2005:419–420).

„Fetišizam cipela ili ženskih stopala dokazuje da je ženska noga falosni simbol“ (Devereux, ibid.).

Ili kao što navodi Chevalier–Gheerbrant u Rječniku simbola (1987: 433):

„(...) noga je društvenom tijelu ono što je spolni ud ljudskom tijelu: ona je instrument materičnog srodstva i društvenih odnosa, dok je spolni ud instrument krvnog srodstva. Noga je kao i spolni ud simbol života; otkriti nogu znači pokazati svoju moć i muškost.“

Prisjetimo se kineskoga običaja podvezivanja stopala koji se primjenjivao u društvu mandarina, a koji je prakticiran između šeste i osme godine, pri čemu se nastojalo „da se dužina stopala smanji na jednu trećinu normalne veličine – na visoko cijenjeni ‘Zlatni lotos od tri inča’“; a time se „prikriveno (...) išlo za tim da se kineske žene djelomično učine nepokretnima i tako budu potpuno zavisne o muškarcima“ (Morris 1988: 243–244).

Riječ je o ritualizaciji tjelesnoga sakaćenja kojim su se žene i konkubine pripitomljavale u (ne)mogućnosti spolnoga zastranjivanja. Desmond Morris u BBC-jevoj seriji Ljudska seksualnost upućuje kako su takva kopita (doslovno navodi kako su takva unakažena stopala nalikovala na kopita jer su svi prsti, osim palca, bili podvezani ispod tabana) bila erotski privlačna muškarcima, pri čemu su „uzimali u usta cijelo stopalo i požudno ga sisali. (...) Uz to su još stavljali dva stopala zajedno, a njihov svinuti oblik davao je pseudo-otvor koji se mogao koristiti kao simbolična vagina“ (ibid.: 244).

Nije li zapravo spomenuto tjelesno/stopalno sakaćenje Devereuxov dokaz da je ženska noga/stopalo falusno–falusoidan simbol? I balerine u svojim „krilatim“ vilinskim papučicama prizivaju meki hod na zemlji, lakoću (ne „laku“ ženu) tijela Kineskinja s unakaženim „kopitima“. Izgleda da je lakoća/lakokrilost ženskoga tijela artificijelno–bolno ostvariva balerinskim papučicama (balerinske papučice uvijek su deminutivne papuče) ili žuljevito–putanskim stopalima na visokim potpeticama, pri čemu konfiguracija hoda na falusoidno–hodajućim šiljcima ponekad traga za zaštitničkim muškim pogledom ili pak muško–erogenim zjenicama (naravno, i akcijama).

Drage žene i drage ženice, koje „hodite“ veličajno (i bolno) uzdignuta kipa i produljenih nogu s visokim potpeticama (kopitima; ono što je ispod vaših, priznajte, ipak tvrdih i utabano–žuljevitih peta) kao spolnim signalima i u simbolizaciji ženskoga spolnog organa, sjetite se:

„(...) kažu da je prava vagina također bila poboljšana pomoću uzdignutog hodanja prouzrokovanog ukočenim stopalima: ‘Što je manje žensko stopalo to su čudesniji nabori njezine vagine’“ (ibid.: 244).

Bože moj (ili Ceo moja), znači li to da je moj „simbolički vrt“ = čizma Dr. Martens? Priznajem, volim gledati lijepe žene u/na lijepim potpeticama, ali ipak ne na način fetišizma cipela/čizmica i ženskih stopala kakav je insceniran, primjerice, u Bunuelovu filmu Dnevnik jedne sobarice.

A osim toga, prisjetimo se Bettelheimova (1979: 259) navoda da je Pepeljuga prvi put zapisana u Kini tijekom 9. stoljeća, što znači da je u izvornoj verziji bajke princ mogao biti „opasan“ fetišist ženskih (djevojačkih, djetinjih) stopala, i to naravno ne bilo kakvih, nego malih, majušnih, sitnih stopala (čitaj: vagine).

Zlatko Tomičić vjerovanja u vile određuje kao „ostatak iz tračko-ilirskog i helenskog razdoblja, vjerovanje vezano uz dionizijske kultove i horeutske orgijazme raznih bakhantica, besarida, menada, trijada, i uz kult polubožanskih bića, nimfa i sirena“. Porijeklo pučke imaginacije iz Imotske krajine da vile imaju jednu magareću nogu smatra da treba „tražiti na jednak način kao objašnjenje mitova“ o magarećim ušima frigijskoga kralja Mide ili o kozjim ušima rimskoga cara Trajana .

Pritom upućuje i na Shakespeareova Vratila iz Sna ivanjske noći koji se pojavljuje na ivanjdanjskoj mjesečini s magarećom glavom. „A magarac je u ljubavnom bijesu jedna od najstrastvenijih životinja (daleko više nego konj)“.

Primjerice, Zlatko Tomičić zapisuje kazivanje prema kojemu je u Sebišini (Dalmatinska zagora) živjela djevojka koja je imala prekrasnu „gustu, koviljastu“ kosu; pletenice su bile „ko ruke“ što su joj „dopirale sve do guzice“. Riječ je o vilinskom daru što ga je zadobila dok je čuvala ovce u brdu; a primila ga je od vile koja je imala lijevu nogu magareću, a „ruse kose žute ko suvo zlato i rasplitene“. Pritom je zanimljivo prikazan vilin odnos prema odabranoj djevojci: „Svaim bi je danon češljala (zlatnim češljem; op. S. M.), mazila i ljubila po bilomu licu.“

Tako vilinska kopitareva noga ili noge (kopito – magareća, konjska ili kozja noga; Antonijević 1977: 685; ili volovska) može upućivati na njihovo pripadanje svijetu onostranoga. U slučaju kada imaju jednu kopitarevu nogu (u Tomičićevu primjeru pridana im je jedna magareća noga), približavaju se ikonografiji hromoga đavola; što znači da navedeni vilinski teriomorfizam može (ali i ne mora) izvirati iz kristijaniziranog imaginarija o demonskoj tjelesnoj nakaznosti.

Demonska infekcija u citiranom primjeru pojačana je pridavanjem lijeve magareće noge: lijeva strana arhetipski je određena profemininim atributima i kategorijom nesreće/zla. Uostalom, prisjetimo se izreke „ustati na lijevu nogu“. Ako je vilama pridana samo jedna kopitareva noga, onda su vjerojatno i hrome (smetnje u hodu). I u grčkim legendama stopala su smatrana prebivalištima ljudske duše: „hromost ukazuje na neki nedostatak duha ili na moralnu ljagu“ (Morris 1988: 244).

Divna Zečević upućuje na vjerovanje kako su samo čisti, bezgrešni mogli (naglasak je na prošlosti) vidjeti bića koja pripadaju astralnim sferama, što znači (naravno, prema pučkom vjerovanju) bića koja su određena nečistim, nepoznatim i nečastivim silama. Autorica upućuje na prisutan paradoks koji se nalazi u tome da ono što je nečisto mogu vidjeti samo oni koji su čisti. Samo čisti posjeduju sluh „za drugu polovicu ‘dana’, za mjesečinu kao dan“ (Zečević 1977: 295).

Današnji grijeh onemogućuje susret s grešnim. Međutim, u teozofskim sferama navedeni paradoks ne postoji; jer samo čist čovjek mogao je (i još uvijek može) ostvariti dodire s astralima. Teozofija vile kao fenomene postavlja u astralnu razinu koja je druga velika razina prirode – sljedeća naredna iznad (ili unutar) fizičkoga svijeta, pri čemu privremeni nastup vidovitosti (jasnovidnosti) omogućuje viđenje astralnih sfera (Leadbeater 1997: 139).

Brojne su predaje koje upućuju na trajne susrete i suradnju odabranih pojedinaca (vilenice i vilenjaci) i vila koje ih upućuju u praksu liječenja (viđanja) i poznavanje tajnih svojstava.