#silvije

Strah je psihičko stanje nelagode i jedno od osnovnih ljudskih osjećanja, izazvan iščekivanjem, neizvješnošću, prijetnjom, očiglednom ili nejasnom opasnošću, urođenom ili prirođenom neurozom, neznanjem ili poznavanjem posljedica radnje koju smo upravo napravili. Strah može biti iniciran i vanjskim faktorima, kao što je buka, neugodan vrisak, visoko podignuti strogi glas, muzika. Da i muzika vam može utjerati strah u kosti! Očituje se neprijatnom uzbuđenošću sa raznim siptomima: širenjem zjenica, napetošću mišića, bržim disanjem, pojačanim znojenjem, ispuštanjem krika ili drhtanjem ruku – mada ovo drhtanje ruku nema veze sa onim „drhte ruke oko Banje Luke“. Strahom se može upravljati i vladati. Ne sopstvenim, ali tuđim.

Na osnovu toga čega se bojimo, neki će nas psihoanalitičar svrstati u šizofrenične, depresivne, prisilne ili histerične plašljivce. U slučaju da strah traje besprekidno, govori se vjerovatno o anksioznosti, te bolesti. O tome neću, jer se ovdje radi o običnom, jednostavnom strahu, koji je navodno genetski urođen. Kako ja nisam stručnjak u psihologiji, ostavljam na pravo, da me neki psiholog, psihijatar, psihoanalitičar ili psihopata napadne i okrivi za blasfemiju ili iznošenje netačnih informacija.

Postoje razne vrste strahova: strah od smrti, strah od života, strah od čekanja, strah zbog brzine, strah od nepoznatog, ali i od poznatog; Strah od sjećanja ili sjećanja koja vas plaše, strah od zaborava, starosti, budućnosti, prošlosti koja vam može pokucati na vrata, ali i strah od sadašnjosti. Vjerovatno bi se strah od sadašnjosti mogao nazvati anksioznost, jer ne pokrećući filozofsko pitanje šta je sadašnjost, strah od sadašnjosti je vjerovatno najgori, jer traje sve dok traje sadašnjost, pa bi se moglo zaključiti da to zapravo i nije jasno definisani strah, jer svako malo postaje strah u prošlosti ili prošli strah.

U daljem slijedu postoje strahovi od nesanice, ali i od spavanja, zatvorenog i otvorenog prostora, strah od ljudi i strah od samoće, kao i strah za druge bližnje ili daljnje nam osobe.  Mada se u tom slučaju, vjerovatno definiše kao briga. (Ova kombinacija slova ljnj mi se posebno dopada, a bojim se da je gramatički pogrešna). Dakle postoji i strah od slova. Vjerovatno ga dobijaju pripadnici slavenskih narodi učenjem njemačkog jezika, kada su prinuđeni pravilno napisati, ali i pročitati foneme ü, ä i ö, a da ne govorimo o procjeni kada u nekoj riječi napisati ß, a kada ss. Po tome se većina i može poznati, u strahu da ne pretjeraju jako u naglasku, što dovodi do nelagode – koja isto pripada strahu – te do nerazumjevanja od strane slušaoca.

Poznati opisani strah po Handkeu je golmanov strah od penala, kao i mnogi opjevani strahovi, kao „...kad Miki kaže da se boji...“, „Ko se boji Vuka još?“ (primjenjivo na vuka što pojede Crvenkapicu, ali i nekog Vukomira, Vukobrata, Vučinu, Vukojicu, Vukoljuba, Vukmana ili  Vukešana, kojih bi se iz bilo kojih razloga trebali bojati). Uzgred možemo se bojati i Vučka, koji je po definiciji sarajevskog profesora iz polovine osamdesetih godina prošlog vijeka, a trenutno na privremenom radu u Holandiji (profesor – ne Vučko), krvoločan kao i stanovnici tog grada koji ga je izabrao za maskotu Olimpijskih igara.  (Vučko – ne profesor).

Vjerovatno je i austrijski pisac Stefan Zweig u strahu od iščekivanja rata, sa oduševljenjem dočekao njegov početak, isto kao i njegov prijatelj Freud, psihoanalitičar, koji je početkom rata i napada na Srbiju, uzviknuo: Napokon! No to se već radi o posljedicama straha, a ne o strahu.

Kako se ljudski život razvija, tako se razvijaju i strahovi. U početku se vjerovatno ne bojimo ničega, a drugi se boje nas. Tako postoji strah u trudnoći, strah od nerođenog djeteta, koji će većina opisati kao iščekivanje, ali u potaji znade svako o čemu se misli. Kasnije nas prate novi strahovi. Strah od pilića, ali ne pečenih nego onih malenih slatkih, što su se birvaktile u kutiji kartonskoj sa upaljenom sijalicom grijali. Dalje - strah od krava, možemo ga diplomatski navesti kao strah od stampeda, ali oni koji ovo pročitaju, pa se u tome nađu, moraju to objasniti osobnom sklonošću, da se sa pročitanim uvijek poistovjećuju. Poneko se, boji polaska u školu, a neko završetka školovanja. Ovih drugih sam malo upoznao, ali u vrijeme aktualne ekonomsko-financijske krize moguće je da se broj i takvih poveća. Pa sad jednim brzim nabrajanjem: strah od sastanka, strah od rastanka, ljubavi, mržnje, poljubca, seksa, trudnoće, ispita, zakazivanja (naravno misli se na ispite, ali i na pojam malo prije ispita), strah od zaposlenja, strah od gubitka posla, strah od braka, mraka, vraga, ... i možemo nabrajati još nekoliko dana, ali ćemo doći do činjenice da se zapravo svega možemo bojati.

Zapravo se postavlja pitanje – čega se ne trebamo bojati? Sebe? Sebe najviše.

U slavenskim jezicima riječ strah ne predstavlja toliko lošu stvar. Za razliku od njemačkog, u kome riječ Angst, naglašena onako kako se u jeziku njemačkog naglašava, već i nepoznavaocima jezika može ubrzati puls. U slavenskim jezicima, postoje čak i osobna imena sa korijenom strah. Strahimir na primjer. Onaj što je napisao pjesmicu Gospodskome Kastoru,

Prostite i vi, Kastore dragi, gospodski psiću! Drijemajte samo mekom na sagu. Vani je zima (ne znam vam toga reći na pasju, Al vi ste uvijek istoga mnijenja!),

o cuki koji čeka na komad dobre kobasice, ali se i boji da će ga taj gospodar (Franz Josef) mlatnuti štapom, pa mu se nekako ulizuje i mota oko nogu. Pisao je on i o lipama, vojnicima što im rukavi tužno vise, ali bi bilo interesantno znati, kako su ga prijatelji ili roditelji zvali kao malo dijete. Ili kako su mu tepali?

Druga varijanta je Strahinja. Ima onaj Banović Strahinja, zet onoga Juga Bogdana, što ga majka kune, u knjizi koju upravo čita:

Đe si, sine, Strahiniću bane? Zlo ti bilo u Kruševcu vino! Zlo ti vino, nesretna tazbina!

Da mu je tazbina nesretna, to će se kasnije pokazati, da će mu zlo vino u Kruševcu biti i da će ga majčina kletva stići, ne samo njega nego i nas, i to nam je jasno, a to nas prati i nekoliko narednih stotina godina (mislim: vino), ali zašto mu je majka ili kakav kršteni kum takvo ime dao nećemo nikada saznati. Ni to da ga Turčin u borbi pogrdno naziva:

Pa ti banu riječ progovara: Kopilane, Strahiniću bane! A šta li si, vlašče, promislilo?

neće nam pomoći da saznamo zašto se naš ban i junak tako prozvao. Ostat će u sjećanju po stihovima:

Pomalo je takijeh junaka Ka' što bješe Strahiniću bane.

Ako neko ima ideju i misli, da je Strahinja dobio ime zato, da bi po nekom narodnom vjerovanju bio junak, onda bi svaka majka svome sinu davala ime Strahimir, Straško ili Strahinja. Dakle – nije istina!

Uzgred rečeno, postoji i strah od učenja narodnih pjesama napamet i njihovog javnog recitovanja pred većom grupom ljudi. Gradacija tog straha je snimanje na magnetofonsku traku junačkog deseterca u izvođenju nekog osmoškolca i javno slušanje uz komentare, sa, ako je potrebno zaustavljanjem i stručnom analizom naglašavanja onoga .”.. i desetog star Jug Bogdana“. Ovaj se strah vjerovatno može prevazići, pa postaje simpatičan isto onoliko koliko je bio strašan u trenucima strahovanja.

Dakle strahovanje je stanje u kojem osjećamo strah. Strahovati je trajni glagol – možda ne gramatički, ali po mojoj definiciji, da se svega možemo bojati, ispada da je trajni. Nekome unositi strah, naziva se strašiti. Tu je naš jezik, ili onaj koji ga je izmislio, zvučno odredio ovaj glagol kao trenutni. Ne tako dugotrajni. Dakle ako me neko straši, neće to dugo trajati, jer nemisli on(a) to dugo, nego onako - pomalo. Nije ni čudo da je taj izumitelj jezika i tih riječi izumio i gore navedena imena.

Postoji i inačica riječi strašiti – koja ne zvuči tako opasno. Plašiti. Pa preplašiti nekoga, to nije strašno, to može biti i smiješno. Simpatično. Ni plašljivac nije isto što i strašljivac ili strašljivko. Inače kako se kaže onaj koji straši? Strašilo? Jest ako se o pticama radi. A ako straši ljude? Dakle ovdje nečemo govoriti o plašljivcima, da nebi neko pomislio na pištolje i druga oružja, nego o strahu.

Reći za nekoga da je strašljivac, nije tako uvredljivo. Moralno možda nije dobro biti strašljivac, jer vas neće spomenuti u nijednoj narodnoj pjesmi, nećete dobiti ni jednu značku za hrabrost, niti će vas spominjati kao junaka – bilo na misi zadušnici, bilo u razgovorima o starim dobrim vremenima. Naš je jezik izmislio bolju riječ za takve ljude – kukavica. Kukavici se osim toga što je strašljiv pridodaje i još niz drugih osobina, koje taj strašljivko ne mora imati, ali ako vam tu etiketu nalijepe, onda ste čitav život ta ptica.

Vrhunac u opisu straha je reći jednostavno – strahota! Sa ili bez uzvičnika. Inače Strahota postoji i kao prezime. Dakle možete opisati nekoga ili nešto, bez mnogo riječi, tako da jednostavno izgovorite tu riječ. Primjer:

Sretnu se dva prijatelja nakon dugog vremena. Prvi kaže drugome: Čuj sreo sam Franju – strahota.

I sve nam je jasno.

Dalje: Ako jedan od njih dvojice posjeti kući tog jadnika, pa priča to drugom, može reći:

Bio sam neki dan doma kod Franje – strahota.

Ali da se kod nas o strahu, uopće tako strašno ne misli, vidi se i iz slijedećeg primjera: Za neku se ženu, umjesto nepristojnih opaski o obujmu njenih grudi, stasu i glasu može jednostavno reći:

Strašna ženska!

Bitno je naglasiti da riječ ženska u ovom kontekstu ne zvuči negativno, kao u slučaju kad se starijoj gospođi u pelc-mantilu i šeširu, prodavačica u samoposluzi obrati:

Šta trebate ženska?

Ili ako ta ista gospođa razbije teglu sa kompotom od trešanja u toj istoj samoposluzi, pa joj gore spomuta prodavačica vikne:

Šta uradi ženska glavo?

Ne, u onoj kratkoj opisnoj rečenici sadržano je mnogo više, nego što bi trebalo reći za pristojne uši, a malo je šta da tom rečenicom nije rečeno. Važno je naznačiti i odnos govornika prema toj ženskoj, jer vjerovatno sve te strašno dobre stvari, on to nije provjerio, ali je uvjeren da je to istina. I ta se istina u muškim krugovima ne pobija. Dakle uzima se – vjerovatno zbog onog pridjeva, koji vuče korijen od straha – per se kao tačna.Druga je stvar, ako se o toj istoj ženi kaže:

Bila je strašna ženska!

Opet nam je sve jasno.

Razrađivanjem teza o strahu, moglo bi se dokazati da strah uopće nije opasan. Pogotovo ako smo strahu pridavali takvo značenje, koje nam jezik i okruženje nameće. Dakle govoriti o strahu može biti strašna stvar.