I briga me sta ce mi neko na ovo reci, dal ce do kraja procitati il slicno, i da takodjer me briga dal ce on ovo vidjeti i do kraja procitati il nesto mi reci, al imala sam potrebuu ovo napisati...Voljela sam ga vise od svog zivota. I volim ga. I nedostaje mi, nedostaje mi svaki dan sve vise i vise, nedostaje mi onaj moj osmijeh koji sam imala kad sam bila s njim, nedostaje mi ona sreca, oni dani, sve mi nedostaje. Moja sreca, moja tuga i cijeli moj svijet je stao u ta dva plava oka, stao i ostao. I dalje zadrhtim kad ti neko spomene ime. Isti stari osjecaj, kao da nikad nije ni prestao. Cudno je to,neko ti napravi toliko losih stvari, a ti pamtis samo one dobre, i znas da ne bi trebalo ni da se sjetis, a opet, sjetis se svaki dan. I uvijek isto pitanje mi prolazi glavom, je li moralo ovako? Jest, znam da jest. Iako bih najvise na svijetu voljela da si pored mene ti, da je sve kao prije. Upropastili smo sve, izgubila sam njega. Izgubila sam sve. Iznenada je usao u moj zivot i promijenio ga, ucinio ga boljim. Kad sam najmanje ocekivala da cu ga zavoljeti, zavoljela sam ga. Bas takvog kakav jest. Svaki trenutak s njim je bio nesto sto ne mogu opisati rijecima,nesto nestvarrno. Taj osmijeh. I pogledi bez riječi. Najvise volim taj njegov osmijeh, kad nam se pogledi susretnu, kad onako frajerski i klošarski ide prema meni. Nikad necu reci da me nije ucinio sretnom, da sam pored njega zeljela nekog drugog. On me znao rasplakati i nasmijati. Poniziti i osvojiti. Naljutiti. Da zauvijek ostane samo moj. On je znao sve. Jednostavno je znao sa mnom. Obecavali smo mnogo, a samo jedno nismo obecali, da cemo se voljeti. Sta je ostalo poslije nas? Tiha mimoilazenja kad se sretnemo i ime na koje jos uvijek reagujemo kada ga cujemo. Uspomene na nas i na ono sto smo bili i sto vise vjerovatno necemo biti. Ne mogu da se pomirim s tim da je svemu dosao kraj tako brzo. Jednostavno on je osoba koju morate zavoljeti uopste nije takav kakav vam se cini. Previse je tesko nastaviti dalje, bez nekog ko mi je bio sve, jednostavno sve. I dalje na njega prvog pomislim ujutru, i zadnjeg navecer. I previse puta sam pokusavala zaboraviti ga, ali ne mogu, tesko je. Tesko je kad u jednom trenu izgubis osobu koja je bila tvoj zivot. Sama pomisao na to da mu nikad nisam nista znacila me ubija, to da je sve bila laz i da je sve bila igra, igra u kojoj si pobijedio i otisao, u cemu si najbolji. Cestitam ti, slomio si me.❤
