#osjetim

Cijeli život sam bila unutar sebe, skrivena, ubijeđena da u meni ima nešto što me od svijeta ograđuje. Nešto što ga od mene gura, i ne da mi da sam ga dio. I kao dijete, i kao tinejdžer, ma do jučer sve mi se čini, sam gledala svijet kao iz balona koji me izolira od svega što nisam ja. 

I, iako nisam nikoga naročito krivila, niti vjerovala da me je tamo iko držao na silu, nisam iz njega znala da izađem. Moje tijelo se priviklo na svijet pun balona, pun ljudi od kojih svako ima svoj svijet. I kako niko ni u čiji više ne zalazi. Rijetko je iko dijelio svoj sa drugim. Rijetko je koji uopšte vidjeo van svog. Postojali su posve pojedinačno. Posve izolirano. 

Svaki je za sebe bio ukrašen iznutra, autentičan sebi, ali nikad u doticaju, niti svjestan drugih. Onda, nekad vremenom, kao da se stvarnost podijelila, kao da su odjednom samo počeli da niču neki drugi, neki, i svoji i tuđi svjetovi. Počeli su da postoje i da ih vidim. 

Svjetovi koji su se napokon topili i spajali jedni u druge. Kao da sam tek tad počela da vidim ljubav. Barem sam ju ja tako doživjela. I kad se sjetim, nije me lomilo to do tada, što sam bila u svom balonu, svom svijetu, ni što nikoga nije bilo u njemu. Ono što me je steglo, i stislo cijeli moj svijet, je bio tren kada sam vidjela da to drugi ipak mogu. Trenutak kada sam se tek izolovanom osjetila jeste bio taj, kada sam osjetila da sam samo umislila da se svjetovi ne dijele. Kada sam shvatila da zapravo možeš da vidiš i da uđeš u tuđe, i da pozoveš druge u svoj, a moj niko vidjeo nije. Nije bolilo vidjeti da nešto fali svijetu, bolilo je shvatiti da ne fali svijetu, nego tebi. 

Vjerujem da je taj tren trajao, maltene do jučer. Vjerujem, da je sva moja tuga rasla jer je bila zatočena u balončiću koji je bio prvo siguran prostor, samo moj i po mojoj mjeri, a koji se potom pretvorio u stakleni kavez, u kom su zidovi koje sam ukrasila da bude toplo, prosto obrisali sve dobro u sekundi. I ostavili me u praznini. 

Kavez koji je u jednom trenu postao prozor iza kog ne postojim, a koji izasebe drži sve čega sam bila žedna, a poricah da postoji uopšte. Kao da ste sanjali tužan san, i onda ga nekako popravili, zamaskirali da vam kao, ne bude tužan, a on na to odgovorio bolom. 

Vjerovala sam, da sam, koliko je apsurdno sve bilo, nekako ja bila kriva za sve. Šta ako sam otpočetka trebala da tražim rupu ka van, da dohvatim ono za šta sam mislila da ne postoji, a šaptalo mi je toplinom. Vjerovala sam da, sad kad mi se vanjski svijet nasmijao u lice, sam propustila priliku da budem ga dio. Da sad kad je pokazao kako sam patetična bila krijući se u svojoj iluziji, me je nekako osudio da na život na pola puta između iluzije i stvarnosti.

I sve vrijeme, i dok sam vjerovala da ne postoji, i dok me je rušila iz temelja, čeznula sam za njom i osjetila da je baš ljubav moj spas. I iako se u tom trenu činilo kao da je baš ona jedna stvar koja mi je pobjegla zauvijek, a koja mi je trebala za spokoj, ostala je u meni kao želja. 

Nešto kao kada tražite zvijezdu sjevernjaču kada znate da ste izgubljeni i kada je ostala samo još jedna nada. I samo ona, je jedina konstanta koja u meni postoji, jedina zvijezda vodilja koja, i kad je bila najtiša, i kad je bila najgrublja, nikad nije prestala da gori u meni. 

Danas, toliko godina duboko u meni, ona je napokon slobodna. Ne izjeda me jer ne može vani. Napokon je vani. Napokon je nadjačala sve moje granice, i iluzije koje joj je moj um postavio kao prepreke. Napokon je istopila zidove kroz koje sam čeznula. I napokon dišem. 

Hiljadu puta sam držala ruke pružene ka vani, u međuprostoru koji me nije bio svjestan, i pitala se zašto izgaram ako nije dovoljno jako ovo što osjetim. I kako može biti toliko jako da topi mene u ništa, a ne topi zidove koji mi ne daju van. I zašto ne umijem da ju usmjerim kamo treba.