Postoji oni dani, kada samo šutiš. Kada znaš, da ako kreneš da pričaš, suze će krenuti, prije nego riječi. Kada izbjegavaš poglede ljudi, samo da ne bi shvatili da nisi dobro. Kada te svaka njihova riječ, pogodi direktno u srce. Kada te njihov osmijeh guši. Postoje ti dani, kada ti samo treba samoća. Postoje ti dani, kada jedva čekaš noć. Da se skupiš u krevet, čitaš neke knjigu, plačeš i ujutro nastaviš, kao da se ništa nije desilo. Sa osmjehom.












