00:45, subota
Šetam gradom, lijepa ljetna večer, spokojna prolazim omiljenim dijelom grada. Vikend je, ljudi izlaze, zabavljaju se, izgleda da su napokon dočekali vikend da se odmore od života. U jednom trenutku zastanem. Zamrznem se. Nestanem. Nema me. Prizor ispred mene u jednu ruku mi lomi srce, a u drugu stvara mržnju. Govorim sama sebi: "Mogu li ovo izdržati? Ma moram, barem ću se praviti da me ne dotiče." Prolazim ponosne glave pored njih, nje-nedavno moje najbolje prijateljice tzv. sestre i njega-neprežaljene najveće ljubavi. Prođem pored njih ne osvrčući se, ali u sebi svakim korakom umirem sve više i više. Kako ljudi mogu biti tako zli i bez srca? Znala je sve o meni, pravila se najboljom prijateljicom i što dobijem na kraju? Izdaju. Onu najveću. Ne mari ona ni za koga, osim za sebe. No dobro. Vrijeme će izliječiti moje rane, ali ne i njenu dušu. Loša duša ostaje loša duša. A srce? Njega očito nema čim proganja prijateljičinu ljubav za kojeg zna tko joj je on. Bog sve vidi. I sve vraća. Ti draga moja (ne)prijateljice, budi dobro i ne zaboravi nikoga karma ne zaobilazi, no dobro uvjerit ćeš se sigurno u to i sama.
