#marko tomas

Mi smo tajna, šapućeš mi, budi tih, šuti,

uvrijedit ćeš ljude, opet si pijan,

teatralan, nisi svet, ti si samoća,

nisi okupio nepobjedivu vojsku tužnih,

zato što me tvoja ljepota čini predivno tužnim

i tvoje toplo tijelo mi ne da spavati

i tvoja usta na mojima izgovaraju najljepše molitve

i svaki dodir je zakletva

otkud mi obični ljudi

djeca ulice i psovki i radnika

otkud mi u tom carstvu sazdanom

od stoljeća od suza od radosti od života

otkud odjednom ta vjera u nama

i lice Boga blago i vječno nad našim nemirnim snovima

kad život i smrt su jedno i ljubav i tuga

i sve je nemir kovitlac i strah i snaga

i ništa ljudsko nije vječno i već nismo mlađi

i muzika svira i noć se bliži kraju.

jer si oluja.

Tajna dugovečnosti

leži u skrivanju.

Ti kad prekrižiš limun

dobiješ dva sunca.

Onda ih podeliš na mesece.

Takvi su tvoji prsti.

Pokušavam te ušetati u pjesmu

pločnikom kojeg je prekrilo lišće

pa je pjegav kao mjesec

na tvojim obrazima.

Neuobičajeno se ne događa

u jesen, u Splitskoj ulici,

osim, možda, ako u nekom od prolaznika

gori neostvarivo koje će prešutjeti supružniku.

Kako od svih tih trivija

isplesti zemljovid

naše mucave ljubavi?

Izgubio sam se u tvojoj odsutnosti.

Moj pas njuši zrak kojim dolaziš.

Neke postavke svemira se ruše

u krilo platana

ljubeći njihovu ofucanu koru.

U predvečerje

svijet ostaje bez riječi.

Pritaje se sve nijanse žute.

Stvari navlače kaput od kašmirske tišine

pomalo nespretno, poput pijanca

koji ne može pogoditi rukav.

Tako se i mi srećemo

jednog petka u ovoj pjesmi.