#marko tomas

za M.

Vozili smo bicikla.

Pod kotačima se završavalo proljeće.

Prolaznici su hodali

s blaženom besciljnošću.

Djelovali su neobično srdačno.

Ništa nismo kupili

a sve se činilo na mjestu.

Sunce je ispuhivalo toplinu

Kao starac poslije dobrog ručka.

Nebo je bilo beskrajne boje

od koje nas je dijelio

tek jedan oblak

iz kojeg je počela sipiti kiša.

Kapi su škakljale po tjemenu.

Pogledao sam te

i rekao da te volim

jer si oluja.

Tajna dugovečnosti

leži u skrivanju.

Ti kad prekrižiš limun

dobiješ dva sunca.

Onda ih podeliš na mesece.

Takvi su tvoji prsti.

Mi smo tajna, šapućeš mi, budi tih, šuti,

uvrijedit ćeš ljude, opet si pijan,

teatralan, nisi svet, ti si samoća,

nisi okupio nepobjedivu vojsku tužnih,

U sobi mirišu prvi dani svibnja.

Bdijem nad tvojim tijelom.

Koža ti glatka poput jezera.

Sjetno joj nebo poklanja mir.

Kosa ti dodiruje obraze.

Usne su rastvorene.

Dišeš kao šalica toplog čaja.

Sanjaš kako lebdiš nježnom zemljom.

Neću te buditi.

Niti pozdraviti blagim poljupcem.

Upamtit ću pjege oko tvog nosa

i tiho se iskrasti iz tvojih planova.

Lijepo spavaj malena.

Razoružan tvojim priznanjima

znam, do smrti ću

iz starih pjesama

bezuspješno izrezivati tvoje lice.

Zaključit ću kroniku našeg zajedništva.

Iznijeti iz stana svoje pokolje.

Ostat ću beznadežan slučaj

otići spokojno

i opet pustiti zvjezdoznancima

zato što me tvoja ljepota čini predivno tužnim

i tvoje toplo tijelo mi ne da spavati

i tvoja usta na mojima izgovaraju najljepše molitve

i svaki dodir je zakletva

otkud mi obični ljudi

djeca ulice i psovki i radnika

otkud mi u tom carstvu sazdanom

od stoljeća od suza od radosti od života

otkud odjednom ta vjera u nama

i lice Boga blago i vječno nad našim nemirnim snovima

kad život i smrt su jedno i ljubav i tuga

i sve je nemir kovitlac i strah i snaga

i ništa ljudsko nije vječno i već nismo mlađi

i muzika svira i noć se bliži kraju.