U zadnje vrijeme kao da me baš briga za dečke. Ne interesira me. Tek toliko škicnem nekoga jer je zgodan, ali ništa ozbiljno. Sad malo listam svoj blog i primjećujem koliko je postova posvećeno nekome liku. U zadnje vrijeme kao da se to prorijedilo, da sam drugačija. Vidim razliku u svome ponašanju u odnosu na prijašnju godinu. Vrtim film i shvatim koliko sam se zapravo promijenila u godinu dana. Dečki mi više nisu prioritet, već moje obveze, fakultet, treninzi, volontiranje. Za dečke ima vremena, zašto se sekirati time. Ljubav će doći u pravom trenutku. Kad tad. I stvarno mi, ali stvarno, odgovara ova samoća gdje sam posvećena samoj sebi. Ne moram nekome drugome polagati račune, govoriti mu kamo idem i zašto idem. Idem jer ja to želim. Želim živjeti. Shvatila sam da koliko god će postojati neki muškarac u tvome životu, ti si sama sebi najbitnija. Prvo se sebi posveti. Prvo sebe zavoli. Ispuni sve svoje želje. Pobijedi strahove. Najbitnije od svega, upoznaj samu sebe. Vodi sebe u muzeje, idi sama na utakmice ili u kazalište, radi to jer to želiš, jer je to ono što te zanima, učiš sebe voljeti. Kada sebe zavoliš, tek onda će te netko primijetiti što tada možda neće biti toliko strašno. Jer imaš sa kime podijeliti svoje dogodovštine i strahove. Odrasla si. I sama znaš što želiš. Postavila si prioritete, one prave prioritete. Budi svoja. Budi sebična. (Ne uvijek, ali slobodno si to priuštiš). I vjeruj u Boga, On će ti puno pomoći!

Ja sam ona djevojka koja uvijek ima telefon u ruci, slušalice u ušima i jednog momka u mislima :*